Stjecajem okolnosti, zadnjih dana, računalo mi je puno pelikana. I svidjeli su mi se, pa razmišljam, dok mogu, da napišem nešto o tome, doslovce s nogu. (Kraj dometa mojih rima kako nailazi tekstualna plima.) Bavim se, dakle, nekim žanrovski nebliskim tekstom, pa dok prevodim i korigiram, bajam bajke za malene, i bajke za velike, da mi brže prođu slova.

Pelikan je velika čudna ptica, s kljunom u koji stane više hrane nego u želudac. Pelikan ne treba razmišljati o vrećici kad ide u nabavku, jer uvijek ima jednu ispod kljuna. Kad ide u šoping, pelikan kupuje isključivo ribu. Puno ribe. Na ručak uvijek pozove ekipu jer ne voli jesti sam. Ali malo je isključiv što se tiče društva: uvijek su to isključivo pelikani. Dok nosi hranu iz dućana, onako krilat i krakat, prate ga male čigre, ptičji lopovi, i kradu mu ribu kad otvori kljun. Zato se ne smije žvakati otvorenih usta, a ni previše pričati za stolom. Jer čigre ti mogu ukrasti hranu i možeš ostati gladan. Ili gladna.

Kad zahladi, pelikan namiriši snijeg i led izdaleka i odluči pobjeći u toplije krajeve. Nitko ne zna koji su to krajevi točno, ali spominju se sjeverna mora, mitske rijeke i neki levanti koji uvijek u misli prizovu buru, mada s njom vjerojatno nemaju nikakve veze. Pelikanska jata odlete nekad i do Bengala, tamo gdje žive tigrovi. Putem se vole zadržati na jezerima dok se ova ne pretvore u Snježno kraljevstvo. Onda idu dalje, još dalje od svojih praznih gnijezda, i planiraju se vratiti. Jer znaju da gnijezda čekaju.

Pelikani se odazovu i kad ih zovemo nesitima, ali intimno im je draži općepoznati internacionalizam. Poznato je da u sezoni parenja opće i po deset puta dnevno, s tim da ženka bira mjesto. Mali pelikanski ptići izlegu se iz bijelih, glatkih, povelikih jaja, na kojima leže i mužjaci i ženke. To je posebno zanimljivo. Mladi se izlegu i dok su jako mali, roditelji im u gnijezdo serviraju poluprobavljenu hranu. Vrlo brzo, kroz tjedan dana, maleni nauče sami jesti: guraju glavu u vrećicu ispod kljuna i posluže se sami. Literatura kaže da su pelikani monogamni i da ostaju zajedno dok su ptići mali. Literatura ne kaže što se točno zbiva kad ptići odrastu. 

Moje bajke za malu i bajke za veliku djecu mogu se skriti pred fantastičnim fotografijama brojnih australskih pelikana, osiromašenog fonda grčkih, turskih i albanskih i rijetkih crnobijelih svjedočanstava o tome da je ih je i kod nas nekad bilo.
Osim fotografija, tu su i legende - ipak je ovo mjesto za pripovijedanje pa ih ne mogu. Jedna od njih kaže da je pri gradnji Ćabe u Meki ponestalo vode, i ne bi bilo hodočasničkog mjesta da nije bilo pelikana: na molbu Proroka, na tisuće njih je u grlenim vrećicama donosilo vodu dok posao nije bio završen. Druga legenda kaže da ženka pelikana, kad ne može naći hranu za mlade, zarije kljun u svoje grudi i nahrani ptiće svojom krvlju. Ta mi posebno teško i iracionalno sjeda u kontekstu životinjskih i ljudskih majki i djece pa više volim zamišljati nebo nad Mekom puno divovskih ptica. I prizvati ih tu i tamo da mi u kljunu donesu nešto da me vrati u stvarnost u kojoj moram završiti ne ovaj, već potpuno drugi tekst.

Jednom davno u dalekom kraljevstvu živjela sam ja, i živio je jedan on. Zapravo smo živjeli drukčijim redoslijedom jer je on bio stariji od mene. Ja sam se družila s njegovom sestrom, a on se htio malo više družiti sa mnom, i to mi je na originalan način davao do znanja. Mada mi je bilo 17, odlučio je da su najprikladniji darovi za mene plišane igračke. One predimenzionirane, naravno. Onda smo od plišanih igračaka evoluirali do slikovnica, mahom bajki. Nesumnjivo je u njegovom literarnom izboru darova bilo podrugljive infantilizacije mene kao takve, ali posvete bi je uvijek ublažile, ili poništile potpuno.

U sljedećih skoro pa 17 godina smetnula sam s uma tu epizodu, i u naletu slova, a ne slika, i neke drukčije literature zaboravila šarene knjižice i posvete u njima. Arsenal sam sad aktivirala kroz priče za laku noć - imam tih 12 zlatnih bajki koje dijete najradije žvače, i kad god ih otvorim iskoči, plavom kemijskom 1997. napisano: "Najljepše bajke za djevojku iz bajke". I onda brzo prebacim na prvu psihodelično šarenu stranicu, jer curku ta plava kemijska na plavoj podlozi baš previše i ne zanima.

Osim što je jako velika, tvrdih korica i žvakljivih rubova te ekstremno šarena, ta knjiga bajki nema ostalih djeci primamljivih karakteristika, da ne kažem kvaliteta. Ilustracije su svakako neodgovarajuće za dijete ispod godine dana jer ono u toj šarenoj šumi teško može razabrati neke likove. Vuk nije loš, u odnosu na Crvenkapicu, ima jedna predimenzionirana princeza koja doslovce iskače sa stranice, i div u Palčiću je isto pozamašan, i to je otprilike to. Životinje - koje su recimo zgodan način za animirati dijete dok lista ili mu listate - mahom su skrivene ispod lišća, vire iz bačvi ili su u vrtlogu smeđih i zelenih nijansi. U redu, nije to za tako malu djecu, više je za 17-ogodišnjake? E pa nije. Tekst? Datemajkabožja sačuva. Trebalo je tu skratiti bajke, jel, pa je to netko napravio po principu zatvorit-ću-oči-označiti-tekst-i-stisnuti-par-puta-delete-pa-što-ostane. Aha, bila je 1997? Onda je možda netko uzeo analogne škare i zatvorio oči.

Osim što su te bajke lišene sadržaja - jer kraćenje je podcijenjena rabota, i kratiti je teško ako želite da vam ostane neka veza između kraćenoga i skraćenoga - sintaksa je takva da je ne možete u jednom dahu glasno reproducirati. Odabir riječi nije baš kao u slikovnicama iz edicije Večernjeg lista, ali zato se iritantno mnogo puta ponavlja u jednoj rečenici. Para uši i lomi jezik. I feel the pain, doslovce.

Pokušala sam ja i Matovilku čitati naglas, ali vrlo brzo sam skužila da najprije moram u sebi ako želim naglas bez pogreške. Ponavljajte za mnom: "Nego, svaki put kad dođeš ovamo, donesi sa sobom POVJESMO svile: od nje ću plesti ljestve, pa kad budu opletene, sići ću po njima, a ti ćeš me onda vrgnuti na svoga konja." Ha?! Moj cijenjeni kolega Josip Tabak malo je sa svojim istinski predivnim leksikom zabrijao.

Da, moguće da sam se namjerila na pogrešne slikovne tekstove - s neadekvatnim kako slikama, tako i tekstovima. Pa sam se dala u potragu za onim što bi moglo poslužiti svrsi, i ta potraga dosad nije bila pretjerano uspješna. Ima tih nekih "slikovnica za bebe" koje su zgodne i na pravom tragu, ali imaju jako mnogo mana, i to onih iz kojih je vidljivo da izdavači misle da je sve što ima sliku + tekst - dječja slikovica: za manju djecu mora biti (redovito nadasve glupa i nategnuta) rima, za onu malo veću neki okljaštreni, silovani odnosno kopipejstani tekst, i to je to. Nitko da stane, razmisli, napravi plan pa napravi dobi i razvojnoj fazi prilagođenu slikovnicu. Pa da stvarno bude vizualno i tekstualno poticajno, od najranije dobi.

Nisam se temeljito informirala o ponudi kod raznih izdavača niti pomno istražila tržište - ako se izuzmu jednosatna zadržavanja na policama sa slikovnicama, ali sad dok ovo pišem pogledala sam što na tu temu kaže web stranica prve nacionalne kampanje za poticanje čitanja naglas djeci, Čitaj mi, i naišla na nešto što se zove "lista dobrih knjiga za bebe i djecu rane dobi". Pa možda vrijedi baciti oko.