Sigurno ste puno puta čuli - a vjerojatno i sami izgovorili neku inačicu rečenice Najviše se isplati ulagati u djecu. Ja se ne sjećam da sam ikad to izgovorila, ali lako moguće da sam pomislila. Kako god, nikad mi nije palo na pamet da u tome ime nešto nelogično, neistinito ili pogrešno. A to je zato što nikad nisam napravila sintaktičku, semantičku ni kontekstualnu analizu te izjave. Sve do sad.

Uz preuzimanje razumnog rizika da ću promašiti neki lingvistički fudbal, zadržat ću se na glagolima, kao nositeljima radnje i indikatora stanja i zbivanja. Tu su dva glagola: isplatiti (se) i ulagati. Rječnik hrvatskog jezika kaže da "isplatiti se" (u ovakvom bezličnom obliku) znači "imati smisla" ili "biti od koristi". Pa navodi primjere: Upornost se uvijek isplati. Ili Isplati se vidjeti. Ili Ne isplati se ići tamo. 

Što se drugog glagola tiče, taj me malo razočarao jer njegova rječnička definicija ne ilustrira baš precizno moju poantu. "Ulagati" tj. "uložiti" prema rječniku znači "utrošiti na nešto - novac, trud, vrijeme i slično". To mi je značenje pomalo krnje jer ne uključuje očekivanje bilo kakvog povrata uloženoga, ali zato jedan precizniji sinonim spašava stvar. Djeca su najbolja investicija - i to ste sigurno čuli. A rječnik investiciju definira kao "ulaganje radi stjecanja određenih ekonomskih koristi, odnosno profita".

Sad kad smo to donekle precizirali s jezične strane, da parafraziramo tu floskulu. Ispada, dakle, da najviše smisla i/ili najviše koristi ima trošiti novac, trud i vrijeme na djecu. Je li to doista istina? Ako jest, zašto? I kako se točno manifestira, u kojem vam se obliku vrati, i što vi kao majka ili otac imate od toga?

Prošli tjedan smo se vratili doma nakon više od četiri tjedna ljetovanja (i "ljetovanja"; za one koji žele znati više, podsjetnik na moj stav o ljetu je OVDJE). Doputovali smo u ponedjeljak, polovica je mjeseca, muž radi, ja sam fleksibilna, nemam još dvjesto dedlajna za vratom pa rekoh, ajde, ništa nije hitno, nek se djeca još malo vuku po stanu, nećemo vrtić i čuvanje, ja ću pomalo raduckati i biti s njima. Jer ja sam divna majka i dam im vremena i prostora, i dam im sebe. Kažem frendici da sam sama s njima, ona kaže, a zašto? Kažem drugoj, s klincima sam, a ona mi kaže, zašto nisu u vrtiću? Pa ono, vrtić je ful prazan, ja kao ništa ne moram, pa neka ih malo sa mnom... 24 sata dnevno. A kad sam se još mužu požalila jedne večeri da ništa nisam stigla raditi i da sam mrtvamrtva, on mi je - velikodušno, u 1. licu množine, takozvano "MI iz sažaljenja" - rekao da smo si (mi) sami krivi i da smo ih (mi) trebali poslati u vrtić.

To je minijatura koja se nedavno dogodila. Ima ih još puno, i sve jednako dobro mogu ilustrirati poantu da je nešto što vi (dobro, ja) smatrate ulaganjem na polju roditeljstva često nepotrebno i besmisleno rasipanje resursa u očima drugih. Ili uopće nije primijećeno, ili će brzo biti zaboravljeno. Tri godine doma s njima - zaboravljeno. Rano skidanje pelena - sami su odlučili. Dobre prehrambene navike - takvi su se rodili. Prva slova, prve pjesme, dobri maniri - tete u vrtiću. Prve knjige i bilježnice - učiteljice u školi. Sve prije toga - svi mi, komunalno, zajedno, plus dječji karakter. Oni oko vas ne primjećuju, i mahom se ljute ili vrijeđaju ako previše ističete ono što smatrate svojom zaslugom i nezamjenjivom ulogom u obitelji, odgoju, kućanstvu. Djeca to ne vide dok su mala, a kad malo poodrastu, vidjet će još manje. Jer podrazumijeva se. Ili, da nije tako, bilo bi nekako.

I meni je to uglavnom okej, ali samo zato što ulažem ne očekujući povrat, na svu sreću. I nitko ne bi trebao - ne bi trebao prestati ulagati u sebe jer je najbolje ulagati u djecu. Povrat koji ima smisla očekivati, čini mi se, jest onaj u vidu osobnog razvoj i sazrijevanja. Tu je potencijal velik, i zadovoljstvo i ispunjenost i sijaset pozitivnih emocija. Ali samo ako ih znate dozvati i staviti na pravo mjesto u svojoj glavi. Bez pokušaja uključivanja drugih glava, jer samo nastane zbrka.

Da zaključimo: upornost (iz rječničkog primjera) doista se isplati jer može dovesti do nekog konkretnog cilja, materijaliziranog ili materijalnog. Isplati se uložiti u zlato, dijamante, Birkin torbu i Louboutaina jer ih možeš prodati i dobiti konkretan novac. Isplati se investirati i u djecu, ali jedino ako za sebe ne očekujete nikakav povrat, a njima, opet bez ikakvih očekivanja i nametanja obveza, dajete sve. Zato, čini mi se, treba u skrbi i brizi i odgoju - a valjda i u životu općenito - ići do mjesta koje nama ne predstavlja bol i neugodu i preveliko odustajanje od onoga što jesmo. Sve drugo je žrtva s velikim Ž, mahom nepotrebna, i potpuno beskorisna, ispada, osim iz mazohističkih i egoističnih pobuda.