Prije par mjeseci jedne sunčane subote probijala sam se Trešnjevačkim placom s kolicima i s dvoje djece. Nismo stvarali nikakvu posebnu gužvu - nisam ih vozila u tenku, već u XLR Maclarenu, jedno dijete je bilo u kolicima, drugo na buggy boardu - ne da je bitno, ali stvarno smo stvarali metež jednak onome koji stvori dvoje ljudi koji se u gužvi drže jedno drugom za rame ili rukav da se ne izgube. Subota je bila, i poslovična vreva, i ljudi mi nisu smetali, ali ja njima jesam - dobro uščuvana i poprilično napirlintana gospođa u poznoj dobi koja se probijala u smjeru suprotnom od mojega, s kolicima za kupnju tek jedva manjima od mojih kolica - uz jedinu razliku da ih je vukla iza sebe - u prolazu mi je dobacila: Komu još pada na pamet subotom voditi djecu na plac? 

Nisam se snašla jer sam bila u svom balonu, na tri kolosjeka: voće/povrće/popis namirnica - mlađe dijete - starije dijete, i potrajalo je nekoliko sekunda da se iz multitaskingškog kozmosa transplantiram u scenu koja se upravo odigrala. Za tih nekoliko sekunda, rijeka ljudi odnijela nas je u suprotnim smjerovima, i nisam stigla reagirati.Voljela bih da sam stala - za što nisam imala prostora, uputila joj dugi pogled - za što nisam imala vremena, i izustila bih samo: Sram vas bilo.

Sjetim se često te epizode, i nekad mi bude žao što nisam stigla dati svoj doprinos tom fascinantnom trenutku, ali uglavnom razmišljam o životu, iskustvu i horizontu očekivanja te poziciji svisoka koji rađaju automatsku pretpostavku da je odlazak s djecom na plac pitanje izbora. Nije uopće bitno volim li ih ja imati stalno sa sobom, i uživam li u tome da baš s njima idem po sir, banane i jabuke. Bitno je da ih te subote doista nisam imala komu ostaviti. I da uglavnom nemam.

U prošlom postu o sanktimamama spomenula sam da se još nisam odvajala od djece na duže od dana pa smo se malo našalili u komentarima oko toga, na temu poremećaja ličnosti, narcisoidnosti i posesivnosti. Nisam psihologinja niti psihijatrica, i jako cijenim i jedne i druge, ali rekla bih da mi je ličnost poremećena u granicama normale, narcisoidnost vjerojatno postoji, ali nije dominantna crta, a posesivna vjerojatno donekle i često jesam, pisala sam već o tome OVDJE. I kontrolfrik sam, i često opsjednuta mikromenadžmentom, mada svjesna njegove uzaludnosti. I to je sve u redu i dosta uobičajeno, svi se s time možemo identificirati. Ali osim što sam posesivna majka, i volim kontrolirati svoju djecu, ali i provoditi vrijeme s njima, ja ih doista nemam komu ostaviti. Muža tu ne računam, naravno, njemu ih ne ostavljam jer su to i njegova djeca.

Vi koji se žalite na baka i djed-servise, na aktivne živote današnjih urbanih baka i djedova i mislite, pa nemam ni ja - ne, to nije isto. Ovo je doslovce da nema nikoga. Pripaziti dok skočim... Ne, ne postoji. Ako imate termin s mlađim kod pedijatra, vodite i starije sa sobom. Pada kiša ili snijeg i morate starije odbaciti u vrtić, nabrzinu, oblačite i mlađe i sve to traje duplo duže i duplo je teže, ali nema izbora. Ne postoji druga opcija. A da ne uključuje alarmiranje socijalne službe.

I druga stvar - svjesna sam da je to iz pozicije nekoga tko nema nikoga, ali meni je jako teško - budući da je, svi se slažemo - briga za djecu do tri godine posebno veliko fizičko i psihičko opterećenje - nekomu to nametnuti. To se ne "prepušta" - jer taj glagol implicira neki jackpot ili neku drugu vrsti nagrade. Unuci jesu radost, ali nitko ne želi biti radostan 24 sata dnevno ni noćno. Oblačiti ih, hraniti, zabavljati, voditi u vrtić, dočekivati, pa onda opet ispočetka, nekomu tko je dobrano zagazio u, recimo, šezdesete, i sve je to već jedanput prošao... Meni se to - naglašavam, iz hipotetske pozicije - čini kao velika tlaka.

Jedna moja pametna kolegica jednom mi je rekla da smatra da je glavna odgovornost roditelja pružiti djeci ono najbolje i sigurne ruke, ali to ne moraju nužno biti naše ruke. Hormoni me valjda još previše peru - ili su to crte ličnosti - pa se čak ni s time ne mogu složiti, ali i dalje razmišljam čije bi to ruke bile adekvatna zamjena za roditeljske? Djetetu možda katkad - i donekle - jest svejedno, ali koji odrasli zaslužuju dobiti tu "čast" - a zapravo veliko opterećenje - brige i skrbi za našu malu i zahtjevnu djecu? Čini mi se, samo oni koje za to platimo.