Mada u životu nisam ljubiteljica ekstrema, u tekstu ih volim jer imaju sjajan narativni potencijal. Pa evo jedne naracije koja je u pripovijedanom vremenu prije trideset i kusur godina bila neupadljiva i spomena nevrijedna normala, a danas se, u vremenu pripovijedanja, pretvorila u skup po život opasnih manevara.

Bili smo na ugodnom izletu kod frendice, kava poslije ručka, nekoliko generacija, mi, kao, odrasli, roditelji i njihovi roditelji, i naša djeca. I ne znam je li tema bila o djeci ili o ljetu, ili o nekad versus sad, ali tata od Nine je ispričao kako su oni nekad ljetovali. Dosta činjenično, bez pretjerane nostalgije, sa smiješkom, tako i tako je bilo. Išlo se u radničko odmaralište, roditelji i djeca, pokupio bi ih bus od firme i vozio na more. Spakirali bi se tako njih četvoro, kofer ili najviše dva, u rano jutro odšetali 500-tinjak metara od kuće do glavne ceste, gdje je bila autobusna stanica, lijepo sjeli u bus, roditelji na svoja sjedala, cure između njih ili na njih, i pravac Jadran, desetak dana.

Današnji osviješteni i odgovorni roditelji zasigurno prema ovoj priči osjećaju mješavinu zavisti i jeze. Zavist je zato što većina njih tj. nas treba dva kofera samo za kozmetiku i repelente i suncobrane i ležaljke i igračke za pijesak. Po djetetu. Po tjednu boravka na moru. A jeza, da, znam - dvoje djece (!) u autobusu (!!) bez autosjedalica (!!!).

Ne osjećam nostalgiju prenapregnutog današnjeg roditelja za ondašnjim vremenima kad je sve bilo jednostavnije: fragmenti sjećanja s kojima raspolažem kombinacija su rijetkih polaroida i roditeljskih priča koje su po definiciji barem jedanput udaljene od stvarnosti. Ali jednako tako ne osjećam ni ganutu zahvalnost što sam preživjela vrijeme kad su se djeca u autu vozila na prednjim sjedalima - vozačkim, ne suvozačkim, na motorima, traktorima i bagerima, kad je bilo fora fotkati todlere s pivom i ko-fol cigaretom u ruci, i kad su standard bila neka rizična ponašanja zbog kojih bi tate i mame danas vjerojatno morali na razgovor sa socijalnim radnicima, ako ne i s policijom. Vremena su se promijenila, i danas bolje znamo i čak smo možda i pametniji, ali ja i dalje ne mislim da smo se spasili i da je ključ opstanka u kupovini skupih sigurnosnih ekstenzija dječjih krhkih tijela i njihovoj što bržoj rotaciji da se ne istroše. Pojasnit ću.

Naišla sam već poodavno na Klokanici na tekst koji mi je upalio neonski WTF znak iznad glave. Klokanica.hr je inače portal koji kaže "Obitelj na prvom mjestu", ali u osnovi je tamo na prvom mjestu reklama proizvoda i usluga. Nothing wrong with that, to je sve legitimno, ali mislim da se to češće mora istaknuti za one koji nisu svjesni - kontekst je bitan. A članak je OVDJE.

Naslov teksta je "Rabljena oprema za bebu: što smijete posuditi, a što ne", a uvod kaže: "Dolazak bebe velika je životna promjena, ali i veliki financijski trošak. Ponekad smo skloni posuđivanju radije nego kupovini novog, što je i u redu. No neke je stvari ipak bolje ne posuđivati. Donosimo vam koje i zašto." 

Da vam spojlam, ako niste kliknuli na članak: bolje je ne posuđivati one stvari koje su ujedno i najskuplje. Zašto? Pa da ih se više proda.

Ali naravno da to neće tako pisati. Pisat će - opet ne direktno, ali dovoljno jasno - da ugrožavate zdravlje svog djeteta ako ne kupite novu, redom, autosjedalicu, izdajalicu, kinderbet i igračke.

Autosjedalicu sam stavila u naslov ovoga posta jer je vidim kao veliku kontroverzu: internet se slaže oko toga da je ona apsolutna nužnost, i uvijek je i u svim uvjetima svi koriste, tu kompromisa nema. Ako se slučajnoslučajnoslušajno dogodi da se dijete nađe u autu bez sjedalice, takvo što internet priznaje jedino svom ispovjedniku (oni religiozni) ili pod lažnim profilom (oni skeptični i ateistični), jer ne postoji nijedna grupa mama na fejsu koja drži do sebe, a da ne bi žestoko osudila taj potez; okolnosti nisu bitne, autosjedalica forever and ever. 

I to je u redu, evo ja isto uvijek vozim svoju djecu bez iznimke u autosjedalicama, prilično skupima i pozamašno širokima, tolikima da dvije zauzmu skoro cijelu zadnju klupu povelikog automobila. Maloga jedva i vidim od bočnih ojačanja na new and improved and safer version. Ali neka, sve za njihovu sigurnost. Pazim kako ih vežem, provjeravam je li sve na mjestu, zimi im skidam jakne, pratim upute proizvođača o pojasevima i kilaži. Ali... Ali! Kad mi kažete da mi trebaju četiri vrste sjedalica do djetetove 4. godine i da je rok trajanja 4 godine, sori, ali ja se prvo zapitam tko tu skuplja keš. Grozne stvari se događaju i naravno da ćete kao roditelj poduzeti sve što možete da to spriječite i da se pobrinete za sigurnost djeteta. Ali mislim da je moguće istovremeno biti odgovoran roditelj i misliti da je žena - koja nakon ovog istog članka na Klokanici pita treba li baciti autosjedalicu koju je stariji sin prerastao, a bit će starija od četiri godine kad joj se mlađe dijete rodi - malo izgubila kompas. Napisala sam joj da ne samo da treba baciti sjedalicu, već istu uništiti prije bacanja - jer bi se moglo dogoditi da je netko uzme i stavi u nju svoje dijete i ajme jada i problema. Napisala, ali nisam objavila - nemam ni živaca ni hormona za mommy wars.

I njušim sad kako se okuplja vojska konzultanata za sigurnost u vožnji, i eksperata za postavljanje autosjedalica i brusi se da istakne sve opasnosti relativizacije ovakvog pristupa. Pogledala sam YouTube videa o tome što se događa ako dijete nije pravilno vezano i ako nedajbože uopće nije vezano. Ali znam i da je očevid nakon prometne nesreće u kojoj se našao sin moj prijateljice utvrdio da je velika sreća u nesreći što - stjecajem nekih drugih okolnosti - nije bio u svojoj sjedalici kad je auto sletio u rijeku.

Roditeljstvo male djece je ekstremna situacija u kojoj svi nastojimo a) preživjeti b) učiniti sve da ublažimo teret ogromne odgovornosti koju - uz golemu ljubav - osjećamo prema djeci. Prvo, preživljavanje, uključuje nalaženje neke zabave u svijetu repetitivnih i intelektualno nezahtjevnih radnji, nekog smisla, neke opsesije. Zato izrađujemo pintereste, fiksiramo se na platnene pelene, babywearing, EC, bebe vođe dohrane, domaće kašice, organsko voće i povrće. Zato fotkamo, i zato pišemo blogove, i sve to NAS veseli, spašava, ili i jedno i drugo. A Bogu i djeci svejedno.

A teret odgovornosti, to često uključuje gorespomenute skupe ekstenzije koje vrište sigurnost, po svojim proizvođačkim specifikacijama, a još više po svojim reklamama. I okej je to, valjda, ako si to možemo priuštiti. Ali još je više okej pokušati tu odgovornost realizirati kroz odgovorno ponašanje umjesto kroz proizvode s odgovornim specifikacijama. Po toj logici ne bi trebalo biti bitno jel sjedalica kupljena u Lidlu ili u specijaliziranom Recaro dućanu, i jel stara 3 ili 6 godina. Ona stara 36 već bi mogla biti problem. Da su tada uopće postojale. U zemlji u kojoj smo svi mi (pre)živjeli.