U žanru roditeljstva

Kindercafes

lipnja 25, 2014

U moje berlinsko vrijeme, dok mi ni D od djece, vlastite ni tuđe, nije bilo u peti niti u bilo kojem drugom dijelu tijela, znala sam često i s guštom otići s Lidijom i njezinom kćerkom u kvartovski kindercafe. Ograđen prostor, normalni, samo nešto niži, stolci i stolice, Kaffee i Kuchen ponuda, i gomila igračaka, još nižih stolića i stolova, i pravi pješčanik u kojem se također služe i kava i kolači i sve što poželite. Djeca sretna, roditelji sretni, prijatelji od roditelja sretni jer u miru mogu progovoriti par riječi, također.

Sa svojom umjetničkom, boemskom, kulturnom scenom i svojim malo je reći živahnim klupskim, koncertnim i noćnim životom, Berlin sigurno nije prvi grad kojeg se sjetite kad razmišljate o children-friendly mjestima. Ali on to i te kako jest - ondje ne morate odustati od stila života koji ste njegovali i voljeli samo zato što ste roditelji, dapače. S lakoćom nastavljate, jer grad vam to sa svojom infrastrukturom i ponudom olakšava na svakom koraku.

Ne znam kako je vama, ali ja u Zagrebu često imam osjećaj da vozim invalidska umjesto dječjih kolica. I ne samo kad uđem u WC za invalide jer ne mogu uvesti dijete u kolicima u regularni WC, a malo mi je eto bed ostaviti je ispred vrata. U mnogim ugostiteljskim objektima, koji redom vrve od roditelja s djecom, dobivam nedvosmislenu poruku da bi oni, kao mahom i naši turistički djelatnici na krajnjem jugu, da ja radije ostanem doma dok mi je dijete malo, i za to vrijeme samo šaljem novac za kavu ujutro i kavu popodne, i poneki kolač svaki treći dan u međuvremenu.

Pri tome se ne bih ni najmanje uvrijedila da neki lokali ili restorani odluče staviti naljepnicu na kojoj piše Djeci ulaz zabranjen. Dapače, to bih shvatila i prihvatila kao dio njihove politike. Do prije par godina bih sigurno i sama odabrala doći u takav jedan restoran, a možda čak i sada kad izađem u društvu odraslih. Ali tu naljepnicu nitko nema, a većina ih se ponaša kao da je imaju.

Restorani su mi posebna boljka i to zaslužuje posebnu lamentaciju - doživjela sam već u više navrata da mi se u Sofri nasmiju u brk kad pitam imaju li hranilicu, a pri tome imaju pun restoran obitelji s manjom i većom djecom. Jedan mi je konobar čak sugerirao da bih mogla dijete staviti u kolica, jer to i ostali rade. Očigledno, svi to rade i nitko ne postavlja nikakva pitanja. Tako je kako jest, situacija je nepromjenjiva. Poruka nije shvaćena ni kad sam ponudila da u donirati novac za hranilicu jer im očigledno ide loše kad ne mogu uložiti tih 10 eura za high chair iz Ikee. U Maxi Pubu mi se nisu nasmijali u brk, nego iza leđa, a u facu su mi ful ozbiljno rekli da su naručili jednu prije par mjeseci i da još nije stigla. Još su mi najsimpatičniji bili ovi iz pizzerije Oro-Goro (koja inače ima igralište i ful vanjsku opremu za djecu), jer su frendici na telefon rekli da imaju jednu hranilicu, ali da moraju naći šarafe.

Sad sam se opet raspisala o restoranima, a htjela sam o kafićima. Ali nema veze, jer sve je to dio istog koncepta i iste ideje, odnosno svjedočanstvo o tome da ideje ni koncepta nema. Svi imaju djecu, svi primaju djecu, ali nitko ne želi napraviti minimalne intervencije i uložiti minimum novca da se djeca - a onda automatski i njihovi roditelji - u tom prostoru u koji se dolaze opustiti i predahnuti doista i opuste.

Kindercafei u Zagrebu ne postoje, mada jako puno djece od mjesec dana pa do 10 i više godina starosti često i dugo obilazi kafiće s roditeljima. Jer mi smo kafić i kava nacija. I onda se zabavljaju ovisno o dobi. Ovu najzahtjevniju dob od tek-sam-prohodao/la do još-nemam-dvije-godine roditelji uglavnom šopaju dok popiju pola šalice kave, a drugu polovicu trče za njima s kavom u ruci. Ili redom vade priručni arsenal igara i igračaka dok nekom ne dojadi. Najčešće njima

Kindercafei su sjajna poslovna ideja. Odnosno, bila bi, kad bi netko šljivio tu golemu - i iznimno zahvalnu ciljnu skupinu. Ne moraju to biti rafinirani i razrađeni objekti kao što su u Berlinu. Za početak - pješčanik na terasi možda? Ostat ćemo garant još jednu kavu i sok dulje, a past će i koji sladoled. Ljuljačka? Stolić s priborom za crtanje? Slikovnice? Neka mala fotelja? Pa moram li baš sve vući od doma, kvragu?

domestic goddess

Kuhinja

lipnja 07, 2014

Nisam više na porodiljnom, što se porezne uprave tiče, nisam ni bila, ali i dalje sam volonterski zaposlena kao kućna boginja i dosta se družim s kuhinjom, katkad i u terapijske svrhe. Neke dane (i noći) kuham jer dijete mora jesti, neke jer mi moramo jesti, neke jer mi se jede nešto što skuham, a neke jer mi se ne jede nešto što mi netko drugi skuha. Kuhana sam i pečena u kuhinji, sve dok se ne radi o tortama i kolačima. Tu volim sve što mi drugi ispeku i sama ne volim petljati ni sa čim što ima više od četiri koraka i tri sastojka.

Sad dolazim u iskušenje da pišem o tome kako kuham jednako kao što se i oblačim - otvorim ormar i stavim u lonac što nađem i otvorim frižider i nabacim na sebe sastojke iz frižidera - ali pročitala sam danas kako se nema smisla isto ponavljati po različitim društvenim mrežama pa ću ostati pri natukničastim spoznajama, uglavnom recentnim, ali i ponekim starim.

Dakle, kad jednom tjedno počistite frižider i sve povrće koje nije za svježu konzumaciju, ali nije ni za bacit strpate u lonac i prokuhate, ono što dobijete zove se temeljac i strašno je praktično. Jer se može upotrijebiti kao temelj(ac) za više jela i u više porcija, i jer se možete posve autonomno krčkati na štednjaku dok vi radite nešto drugo. I sigurno je bolji od onoga što vam Podravka pokušava uvaliti u onim svojim malim želatinoznim pakovanjima.

Kad je povrće puno svakoraznih nižih oblika života i manjih i većih čestica zemlje, to je odlično jer znači da je stvarno raslo u zemlji, a ne u laboratoriju ili kutiji pod lampom u nečijem podrumu. Problem eventualno može nastati kad takvo povrće donesete u kuhinju pa ga pokušavate riješiti podstanara - cijeli koncept okoliša i ekološkog uzgoja pada u vodu s obzirom na hektolitre vode koje potrošite da operete, isperete i saperete mušičavu blitvu. A o dezinsekciji kuhinjskih površina da ni ne počinjem.

Kuhinjska vaga nije loša stvar, posebno za kolače, a nije loše ni pridržavati se recepta. Ako piše četiri jaja, a vi imate samo dva, bolje otići do dućana ili odgoditi slastičarski impuls nego odlučiti prilagoditi recept. Također je bolje očistiti staklo od pećnice ako već želite nestrpljivo virkati što se događa unutra nego otvarati vratašca, jer kolač može pobjeći (doslovno) ili se povući u se (isto doslovno). A ono kad je nešto bolje vaditi iz pećnice, a kad rezati - odmah ili poslije, toplo ili hladno, to nikad neću svladati.

Artičoke pripremajte kad imate puno vremena i kad vam se baš nešto (ili netko) sjecka i guli, u protivnom je prilično frustrirajuće i dugotrajno, čak i ako se radi o 'brzinskom' rižotu. One nisu mlade ako su male, već ako su pupaste i nerascvjetane. Rascvjetane bez žaljenja srežite do kraja, ako ne želite servirati finu rižu s paškim sirom i suhim granjem, kao što sam ja neki dan servirala. Ne, listovi koji se ne razmekšaju u prvih 10 minuta kuhanja neće se razmekšati ni nakon 45. Da, ono mekano što je blizu korijenu, a što sam ja bacila, to se jede i fino je kad se skuha.

I znate ono što je jednom čovjeku lijek, drugom je otrov, Lukrecije, tkolijetorekao, svejedno. E pa što je jednom čovjeku praktično i ekonomično, drugom je tempirana bomba, i u tom duhu vam svakako preporučujem, ako vam ekspres lonac već nije nezaobilazan i čestokoristeći dio kuhinjskog inventara, da se dobro osigurate kad ga odlučite isprobati. Jer sigurnosni ventil nije ni izbliza dovoljno osiguranje. Sreća da sam usisavala sobu kad je moj eksplodirao u kuhinji, i sreća da u juhu koju sam stavila kuhati nisam odmah dodala nikakvu pasiranu rajčicu niti bilo kakvo obojeno povrće. Nismo trebali odmah krečiti, za prvu je ruku bilo dovoljno sastrugati spareno povrće sa zidova, i za nedjeljni ručak naručiti pizzu.

hranjenje

Slatkiši

svibnja 28, 2014

Prošle godine negdje u ovo vrijeme znalo se dogoditi da se moram ispričavati što hranim dijete isključivo mlijekom. Ne, ne mislim da joj je dosadilo. Ne, ne mislim da joj je premalo. Mada prirast od dvije kile mjesečno možda na to i ukazuje, samo što ja to nisam skužila. Da, mislim da gleda što mi jedemo jer inače gleda sve što radimo. Ne, ne mislim da bi malo janjetine, čak i ako je skroz bez kosti.

Prošla je godina i sad jedemo sve, uključujući i janjetinu, ali, kao i uvijek i sukladno fazama, nove teme zamijene stare, i sad se često nađem u situaciji da se moram ispričavati - ili barem pomnije objašnjavati - zašto djetetu ne dajem slatkiše. Pa daj joj malo čokolade sladoleda karamela, vidiš da gleda. Pa ne znam, gleda i kad režem kruh, da joj dam nož? Ako je s 12 mjeseci još gledala, sa 17 kaže "daj!", i to je za dobronamjernu okolinu nedvosmislena poruka: Daj joj malo, vidiš da traži! I sigurno će i vama, napregnete li mrvicu moždane vijuge, odmah na pamet pasti neka situacija u kojoj vas je dijete nešto tražilo - recimo šarafciger da gurne u utičnicu jer prst ne ulazi baš najbolje - a vi mu ipak niste dali. Bez obzira na to što traži.

Pri tome nikako ne želim reći da je jedenje slatkiša jednako guranju šarafcigera u utičnicu. Evo, opet se ispričavam. A kad se već ispričavam, da dodam i da moja kći voli jesti voće i da joj radije dajem to, jer bit će vremena za čokolade i ostale slatkiše. Pri tome kažem, i doista tako mislim, da nemam ništa protiv roditelja koji djeci daju Kiki bombone obogaćene voćem i vitaminima i Kinder čokolade i benignije izgledajuće verzije rafiniranih šećera zapakirane u pudinge i dodatno zaslađene kašice za djecu. Ali ako već ova moja želi jesti rižine krekere s jabukom - koji su inače, kažu mi neke mame, više za kokoši nego za djecu, mada koštaju puno više od kokošje hrane - ne vidim u čemu je problem. Čujem i čitam da ima djece koja jedu loše pa im onda roditelji daju da jedu što god, samo da nešto pojedu, i to je valjda okej. Mi nemamo taj slučaj, i dok na to možemo utjecati, i dok dijete uživa u voću, čemu joj gurati sladolede. Kad znam da će joj se više svidjeti. Imat će vremena. A, osim toga, ako ona ne pojede sve te silne slatkiše koje dobiva, onda nama više ostane, buahahahahaha. Poruka za frendove i frendice: osim Kinder-čokolade, volim i Barnieje.

Problem sa slatkišima, a o tome se u kontekstu slatkiša i djece nimalo ne govori - ili barem ja nisam čula, jest što nisu dobri za zube. Većina odraslijih osoba (ili barem odraslijih od godinu i pol) zna da se zubi peru, i po više puta dnevno, i da se tako uklanjaju naslage slatke, slane i ine hrane koja na njima ostane. Što se djece tiče, preporuka je da se zubi počnu čistiti čim se pojave, ali što je dijete starije, u onoj fazi kad je nerazumnije, to postaje, ako ne posve nemoguća, onda poprilično teška misija. Možda ima djece koja otvore usta i mirno stoje dok roditelji rifljaju. Sigurno ima, i kod nas se to nekad dogodi, ali nedovoljno često da se uklone slatke naslage koje bakterije posebno vole.

Čak i u toj ranoj dobi, sa svega nekoliko zubića, djeca nisu imuna na karijes. Taj isti karijes ne ovisi samo o konzumaciji slatkiša, već o nizu čimbenika, tako da se naravno može dogoditi - i često se i događa - da djeca koja slatkiša nikad nisu vidjela imaju kasnije puno plombi i puno problema, a ona koja doručkuju cheesecake i ručaju Nutellu imaju divne blistavobiijele zube. Pa se onda obistini ono što također često čujem, a zvuči otprilike kao kletva one vile za koju nije bilo zlatnih tanjura ni pribora za jelo pa je nisu pozvali na krstitke (ili koju već analognu svečanost): Vidjet ćeš ti kad ti počne nadoknađivati!

A ja zapravo cijelo vrijeme mislim kako je ta dob, između godine i dvije dana, idealno vrijeme da se pokušaju uvesti neke zdravije navike, bez obzira na to hoće li ili neće dugo nakon toga potrajati. Možda se varam, ali čini mi se da dijete od 13 mjeseci ne zna točno da više voli zaslađeno mlijeko od čistog i nezaslađenog. Ili keks s čokoladom od onoga sa žitaricama. A o šećerima koji su već dodani u proizvode koje onda opet dodatno šećerimo, priču o tome ipak ću prepustiti doktoru Ozu.

O svemu ovome zapravo nema dovoljno informacija, posebno ne iz pravih izvora. Moj je pedijatar divan i osebujan, pisala sam već o tome, ali na temu zdrave prehrane i oralnog zdravlja nekako ne uspijemo doći u onih 6 i pol minuta koje kod njega provedem. Ima jedna zanimljiva anegdota, također iz zdravstva, koja dobro ilustrira da dosta ljudi zapravo donosi neinformirane odluke, i da bi sigurno stvari bile drukčije da je informacija više, ili da se primaju na odgovarajući način. Ako mislite, to su mliječni zubi, ionako će ispasti, to baš nije posve ispravno: ti mliječni zubi čuvaju mjesta za svoje trajne nasljednike, a ispadnu li ili propadnu prerano, to može dovesti do raznih ortodontskih anomalija i ostalih problema zdravstvene, estetske i financijske prirode.

Ali vratimo se anegdoti. Dakle, usred noći, roditelji dovedu dijete od skoro 2 godine na hitnu stomatološku jer ga boli zub. Stomatolog pogleda, i ima što vidjeti: mliječnih zuba gotovo i nema, crni su i izjedeni karijesom, i to onako lijepo u krug, ogledni primjer karijesa bočice. Nakon utvrđenog uzroka boli i procedure koja je uslijedila, stomatolog pita roditelje jesu li svjesni stanja u čeljusti svoga djeteta. Oni kažu, pa da, znaju, ali sad kad znaju, više ne rade iste pogreške. Naime, u Nesquik koji mu daju u bočici prije spavanja i tijekom noći prestali su dodavati - šećer.

faza

Tuta

svibnja 04, 2014

Znate, sredine nema. Generacija moje mame se zgraža na količinu dječje opreme koja danas postoji i ne vjeruje da je u zakon unešena obveza da se djeca do valjda 12 g. moraju voziti u odgovarajućoj autosjedalici, dok neki pripadnici moje generacije smatraju da nije u redu preskočiti onu srednju izmišljenu kategoriju autosjedalice koja nije ni jaje ni "velika sjedalica", a može biti i jedno i drugo, a stoji tek nešto mrvicu manje od autosjedalice koja pokriva najširi raspon, od 10-36 kg (nemojte me baš precizno držati za brojke), jer nije u redu preskakati faze.

To je to. Faze se ne smiju preskakati. Nije dobro da dijete ne puže i da se odmah uspravi na noge, a jedino što je gore od toga je da ga vi uspravite. To se zove forsiranje. Isto kao što je forsiranje kad dijete pomalo i postupno, prateći njegove motoričke i ostale sposobnosti, s neka četiri mjeseca malo uspravnije podignete. To se radi kad dijete kalendarski navrši 6 mjeseci, po mogućnosti prijepodne, onaj isti kad po preporukama najkasnije morate počneti s nemliječnom dohranom. I kad dijete uspravite, nikako ga nemojte stavljati u sjedeći položaj dok ono sto samo ne odluči sjesti.

I mada posve sigurno ima djece - i roditelja - za koje su ovi savjeti vrijedni i funkcionalni, treba naći tu sredinu, koja nikad ne postoji, a stvarno je bitna, i možda pokušati uskladiti ono što patronažni, pedijatrijski i forumski kalendari kažu s onim što svako individualno dijete realno može i hoće. I napraviti praktičnu i teorijsku razliku između prisiljavanja i poticanja, forsiranja i sugeriranja.

I tu sad dolazimo do najveće kontroverze u svijetu dječjih trebanja i moranja, a to je tuta. Nona. Kahlica. Noćna - u ovom slučaju i dnevna - posuda. Dok se pripadnici generacije mojih roditelja zgražaju već nad dvogodišnjacima u pelenama, pripadnici i pripadnice mojih generacija ne vide nikakvu katastrofu u opelenjenim tro- i četverogodišnjacima. Ja se s tim pripadnicima svoje generacije slažem, to uopće nije nikakva katastrofa. Dijete će kad-tad biti zrelo za takvu vrstu promjene i sumnjam da će biti ikakvih posljedica, osim za novčanik i za roditelje koji su, posve sigurno, već malo frustrirani što se pitanje WC-a odužilo. Dovoljno sam iskusna s todlericom da znam da nikakva prisila ne funkcionira i da za sve treba vremena i strpljenja u jednakim omjerima, ili ovoga drugoga još i više. Ali ono što od početka ne radim jest da ne čekam da mi dijete samo kaže da je spremno. Jer moje dijete još ne govori posve jasno i artikulirano, a još je manje artikulirana i jasna bila kad sam je prvi put posjela na tutu s nekih osam mjeseci. Stabilno je sjedila već dosta ranije i znala se lijepo zabaviti na jednom mjestu pa sam, u vrijeme dok sam ta mjesta zabave varirala, pokušala malo s tutom da vidim što će reći. I nije rekla ništa. Bilo joj je zabavno, s naslonjačem i s knjižicama koje je listala, a pao je i poneki crtić na iPadu (mada ne bi smio prije druge godine, i nikako ne na tuti). Pa smo onda tako svaki, svako drugi dan malo sjedili na tom zabavnom novom mjestu, i vrlo skoro je počela ondje obavljati ono što se već na tom mjestu obavlja. Čvrstu hranu je počela jesti tek negdje s 9 mjeseci pa je i stolica postala tvrđa, i onda se doista može vidjeti kad dijete obavlja number 2 - to više nije ona lakoća mliječne stolice, pardon my french. I svaki put kad bi joj tako oči stale u karakterističnom položaju i kad bi se počela natezati, stavljali smo je na tutu i ona bi lijepo obavila što je imala. Nakon nekog dužeg perioda "lovljenja" i dužih perioda sjedenja s ishodom ili bez, došli smo do toga da doista na prste jedne ruke mogu prebrojati koliko je puta napunila pelenu. Naravno da ta ista pelena zna biti mokra, nekad manje nekad više, ali kad god je stavimo na tutu, što je sad 3-4 puta dnevno, nikad nije prazna. I nikad se ne buni. Nekad je traži, nekad mi pretpostavimo, a nekad se samo držimo ritma koji je uglavnom uhodan i precizan pa ni u probavi nema prevelikih odstupanja. Traženje je zapravo komično jer ne traži "tuta" nego "ta-ta", ali naglašeno isto kao "tuta", ne kao roditelj "tata". Sad je još bila i "teta" koja je neki treći naglasak "tate" pa je i to stvorilo dodatnu konfuziju.

Ne znam kamo će nas ova metoda odvesti i hoćemo li skinuti pelene s dvije, tri ili četiri godine, ali jedno je sigurno: daleko je ugodnije, za mamu, tatu i dječju guzu istresti sadržaj u zahod nego ga skidati s kože, a onda još i zbrinjavati biološki otpad u plastičnoj peleni. A a propos tuta, nemojte samo kupovati one koje sviraju! Nama je to u početku bilo fora jer čuješ kad se popiški, i bili smo jako veseli jer bi se to dogodilo odmah na početku, ali onda dijete sjedi i sjedi, a ona iritantna glazba svira i svira i svira. Pa onda ispereš tutu, a mehanizam ostane malo vlažan i ne da se osušiti. Ili usred noći kap vode odnekud padne na njega i krene sablasna i na tanke živce posve nedobrodošla glazba. To je vražja alatka, posve sigurno, jer na kraju smo ga počupali i bacili u smeće, i tamo je, majkemi, nastavio svirati sljedećih par dana. Ipak postoji traumu od tute, ali za roditelje u ovom slučaju.

ozljede

Pad

ožujka 21, 2014

Kao i svi zagrebački i novozagrebački dvonožni i četvoronožni gušteri, danas sam i ja ukrala nominalnih pola sata i realnih sat i pol i sjela na kavu, kroasan i razgovor u Mlinar cafe. Na pola šalice i duboko u razgovoru, kolegica i ja začule smo dječji urlik i ugledale muškarca, ženu, dva biciklista, jedan bicikl na podu i uspravna dječja kolica. Prizor je djelomično skrivala nekakva klupa i predimenzionirani betonski lonac s cvijećem tako da nismo točno vidjeli o čemu je riječ, osim da se žena (evidentno mama) hvata za glavu, da muškarac (možebitno otac) unezvjereno skakuće oko nje, a jedan od biciklista ulijeće u kafić po nešto, izgledalo je po nekakvu pomoć.

Stolovi oko nas su se uskomešali, upitnici se uskovitlali iznad kava i kroasana. Nadvirujem se, ali i dalje ne vidim, samo čujem dijete kako neutješno plače. Uskoro iz fragmenata razgovora za stolovima koji su imali bolji pregled situacije, i kockica prizora koje su se polako iz sjene klupe i lonca s cvijećem izvlačile na svjetlo dana, vidimo da nije biciklist pokupio kolica i dijete, kako smo prvotno mislili, već su kolica naletjela na jednu od onih mnogobrojnih sigetskih rupa - na kojoj sam ja pola sata prije umalo iščašila gležanj - i dijete je ispalo iz kolica. Bolje da ne vidim što se točno zbiva, komentirala sam s kolegicom, ali ubrzo sam vidjela kako mama nosi curicu od nekih 4-5 mjeseci (roza boja eto ipak nečem služi - identifikaciji na daljinu) i kako se sklanjaju u hlad i daleko od toliko znatiželjnih očiju. Beba je i dalje plakala, ali sve utješnije i utješenije, i činilo se da je ipak sve okej.

Odmah sam se sjetila svojih iskustava s padovima. Prvo što sam ikad na tu temu čula bilo je kad sam tek rodila, a glasilo je otprilike: vidjet ćeš kad ti prvi put padne. Vremensko kad, ne pogodbeno ako. I kad se dogodilo, možda s neka dva mjeseca. Zaspale smo obje na relativno uskom kauču, ja sam se probudila i izvukla, ostavila dijete da spava. Nismo još stekli naviku ograđivanja jastucima i svim mogućim i nemogućim priručnim materijalima; pa dijete je još malo, ne vrti se toliko, potreban je baš žustar okret širokog radijusa da s kauča, koliko god uzak bio, završi na podu. Ja sam se pomakla metar dalje i sjela za stol, nešto napraviti nabrzinu dok ona spava, i cijelo mi je vrijeme bila u vidnom polju. I odjednom, u djeliću sekunde, napravila je te četiri paralelne radnje, previše brze i previše paralelne za svoja dva mjeseca: otvorila je oči, protegnula se, naglo okrenula, i završila na podu. Joj. Strah, šok, strah, nevjerica, strah, tim redoslijedom. Jako se rasplakala, od straha, od kojega sam i ja umalo umrla. I nakon malo umirivanja, stiskanja, tepanja, ljubljenja i maženja, vrlo brzo je prestala plakati, i kao da ništa nije bilo. I moj strah je nestao.

Odahnula sam što je sve prošlo brzo, ali onda sam se vrlo brzo zapitala je li okej da mi to bude okej. Možda se ozlijedila? Nije mi se činilo. Možda je u šoku? Ni to mi se nije činilo. Da guglam "što učiniti kad beba padne"? Ni u ludilu, pouzdano sam znala da jedino do čega me forumi mogu odvesti je hitni prijem u Klaićevoj, da ipak provjerimo je li sve u redu, a i dalje mi se činilo da to nije potrebno - nije pala s velike visine i pala je na mekani tepih i na svoju dekicu. Nazvala sam sestru, koja je liječnica, pa mi je postavila par stručnih pitanja i rekla da pratim kako se ponaša sljedećih par sati - je li raspoložena kao i inače, i može li normalno micati rukama i nogama. Da, da. Onda je sve u redu. I dijete i instinkt govore mi da jest, mora biti. I bilo je.

Situacija se kroz prvih šest mjeseci ponovila još jedanput ili dvaput, ali nije bilo dramatično, više se radilo o posklizavanju i spretnom dočekivanju na ruke. Jednom se tako "poskliznula" s niskog krevetića na mekanu podlogu - ja sam opet samo na sekundu odmakla pogled jer sam pospremala njezine igračke - a kad sam čula "tup", skočila sam udalj da je spasim, i pri tome ispustila plastični vrtuljak. Djetetu na glavu. E tek je tada počela plakati.

To su otprilike bili naši padovi, koji se valjda svim roditeljima u nekom trenutku dogode, i jedni su dramatičniji od drugih. Sjajno je kad vas bez prevelike boli i traume nauče da doista doista doista ne smijete ono što se čuli i znali da ne smijete, a to je - ni sekunde dijete ostavljati samo: na podlozi za prematanje, na kauču, u kadi, na nezaštićenim povišenim površinama. Djelić sekunde je dovoljan. Čak i kad ih gledate i kad su vam u vidnom polju: i oko i udovi su vam nekoliko tisuća puta tromiji od njihove munjevite akcije. I mada su ta mala bića u toj dobi nevjerojatno otporna, žilava i elastična, svakakvi su scenariji mogući, oni o kojima sad ne želim ni razmišljati.

I mada sam u prethodnom postu konstatirala da ljudi slabo uče na tuđim pogreškama i iskustvima, moje je iskustvo utješilo mnoge mlade i starije roditelje koji su doveli svoju "opalu" djecu u zdravstvenu ustanovu u kojoj radi moja sestra. "Dijete vam je ispalo iz kolica? Ma joj, dogodi se. Evo mojoj je sestri baš curica od jedva dva mjeseca pala s kauča, i sve je bilo okej."

cipelice

Cipele

ožujka 12, 2014

Nikad mi nije kao sad, u roditeljskoj ulozi, bilo jasno da moje iskustvo ne može pomoći nikom drugom osim meni. A nekad bih tako rado da netko nauči na mojim pogreškama i učini nešto dobro s mojim spoznajama, da netko oplodi taj moj kapital. Ha-ha. Oplodi. Kapital. Ali to se baš i ne događa, jer svi nekako, i s pravom vjerojatno, polaze od toga da su oni drukčiji, i da su njihova djeca drukčija, kao i životne okolnosti, i s time se velikim dijelom slažem. A ovim manjim dijelom, i dalje se nadam da će nekomu nešto od ovoga što črčkam nekad zazvoniti, na razini informacije ili blage sugestije. Pa na razini sugestije, priča počinje od pogleda na minijaturne cipelice i papučice posvuda po stanu. Od nehodačkih smo polagano, dugo puzeći, uskočili u hodačke, i napravili smo to poprilično pogrešno.

Naravno, kao i se vezano uz djecu i prvo njihovo ovo i ono, i teorija prvih cipelica je disertacijskog tipa. Kad i kakve, i još milijun podpitanja koja iz toga proizlaze. Kad je dijete počelo stajati na nogama i samo se uspravljati iz sjedećeg u stajaći položaj, što je bilo poprilično rano, još je bilo toplo i vani i po kući pa mi je bilo nekako najlogičnije (s obzirom na filtrat informacija koje sam čula i pročitala) da bude bosa - najbolji je osjećaj težine i ravnoteže, i neće se poskliznuti. Kad je postalo malo hladnije, obuli smo ABS čarapice (jeste znali da se to tako zove? mene to oduševljava!), i kako je bivala pokretnija i uspravnija, skužili smo da je mala balerina. I to vrlo vješta. Što je super, ali malo je možda ipak prerano za te vještine, pa sam se zapitala trebaju li nam ipak neke cipelice, bez obzira na to što još nije napravila prve prave korake i ne stoji bez pridržavanja.

To me rano stajanje na prstima zabrinulo zbog obiteljske anamneze. Naime, mama od mog djeteta, tj. ja, cijelo je djetinjstvo, ranu mladost te danas svaki put kad se zaboravi, hopsala na prstima. Ne znam točno kad je počelo, nisu ostale nikakve ortopedske anomalije, ali ostao je zeko-skok-poskok hod i predimenzionirani hipertrofirani listovi na nogama. Pa kako svojoj kćeri ne želim ortopedske anomalije, a bome ni noge prosječnog nogometaša, savjetovala sam se s ortopedom po tom pitanju cipelice-necipelice-obiteljska anamneza. A on je rekao da je to normalno - da se u fazi prohodavanja djeca uglavnom više oslanjaju na prste i na prednji dio stopala i da smatra da cipelice ne treba kupovati dok dijete samostalno i stabilno ne prohoda. Pa onda kad prohoda, i nekoliko se mjeseci pretežno oslanja na prste, preporučuje pregled.

Tako smo poslušali dr. Tiefenbacha i nastavili u čarapicama. Dijete je bivalo sve stabilnije, i sve se više propinjalo. Na prste. I kad još nije napravila prve samostalne korake, ali prilično je dobro pičila uz namještaj i igrala se vola oko stola, otišli smo u kupnju prvih cipela. Moja je logika bila sljedeća: prosinac je, vrijeme je loše, hodat će za početak po kući, odnosno u zatvorenom prostoru, pa zašto bih joj kupovali čizme ili neke teške cipele uz nogu? Kupit ćemo neke čvrste papučice. I otišli, napravili cijeli event od kupnje prvih papuča, fensi šmensi i sve to, došli u skupi dućan (nećeš valjda štedjet na djetetu?), sjeli, izmjerili stopalo, poigrali se, posavjetovali, samo što nam kavu nisu skuhali, i odnijeli doma baš lijepe ljubičaste, uz nogu, na čičak, zaobljene, s gumenim đonom i "uloškom posebno dizajniranim za prve korake". Aha. Ne nasjedam na te stvari. Osim ponekad.

Da skratim priču, i moguće da griješim i da su različiti faktori odigrali ulogu, ali izbor tih prvih papučica, koji su u dućanu pohvalili, usporio je samostalno prohodavanje za barem mjesec do dva. Nije naravno dućan kriv, već neiskusni roditelji, ali roditelji s iskustvom sad znaju da bi prva cipela trebala biti, za početak, cipela, a ne papuča. Ovo je bio loš izbor jer jesu one imale gumeni đon i bile uz nogu, ali to "uz nogu" je bilo mekano i nije dovoljno dobro držalo i usmjeravalo gležanj pa se neiskusno stopalo okretalo na sve strane. Nadalje, zaobljeni prednji dio bio je preširok i vrlo brzo se izvitoperio, pa je i to smetalo, a rekla bih i da nisu nogu izmjerili kako treba - znam da trebaju biti veće, ali ipak malo manje veće nego što su ove bile.

I tako, budući da smo se mi malo sporije palili, i sve mislili, prvi koraci su takvi, nevješti, ne može se to forsirati niti ima potrebe, prolazilo je vrijeme u kojem se ništa nije događalo, a svi su preduvjeti bili odavno zadovoljeni (ta me konstatacija nemalo podsjeća na iskustvo u rađaonici). Zapravo, umjesto da postane sigurnija na nogama, bivala je sve nespretnije u koračanju. Puzanje je i dalje bilo aktualno, ali kad god bi se osovila na noge, bilo je kao da su od špageta. Ili kao da je neka raštimana marioneta. I dalje balerina, samo pijana. Možda je imalo veze s cipelicama, a možda je samo sazrela i došao pravi trenutak, ali nekako se poklopilo s time da smo vidjeli da je vrag odnio šalu i napokon za svoga Bambija kupili prave, čvrste cipelice. I nakon dva dana, balerina se otrijeznila, i spustila stopala na zemlju. Još je dosta dugo tražila ruku i pridržavala se za namještaj, ali kad se pustila, onda je to bilo vrlo suvereno, i sa zavidnom kondicijom. Možda je ipak bila više oprezna, a manje lijena, a možda su je mama i tata nesvjesno sabotirali.

I da ne zaboravim, mama mi je odmah rekla da tako nesigurno kroči zbog cipelica papučica, a ja sam rekla, ma nije, ne treba dijete forsirati, polako. Pa sam se onda morala posuti pepelom. Znate kako je, mamina mama uvijek zna najbolje.

faza

Hodanje

veljače 27, 2014

Od svih vidjet-ćeš-kad-ti, jedino se ovo s hodanjem obistinilo. Vidjet ćeš kad ti prohoda. Pa gledam već neko vrijeme. Promatram. To što ode pa je treba slijediti i vraćati, a inače voditi, to je najmanji problem. Ionako se već mjesecima ne uspijevam vratiti na pilates, jogu niti bilo koji drugi oblik rekreacije. Pa ću uključiti pedometar i hop-hop, samo ne obraćaj pažnju na svoj položaj pod pravim kutem. To uopće nije toliki problem, stvarno. Problem je što je to hodanje zapravo kišobranski pojam, jedna sveobuhvatna, ili barem mnogotogaobuhvatna opća imenica koja uključuje cijelu lepezu reakcija i ponašanja koje prate taj nagli psihofizički skok u rastu i razvoju, i koji su promjena u odnosu na prije.

Negdje između 13. i 14. mjeseci naučili smo svrsishodno cendrati. I izražavati nezadovoljstvo kad nije po našem. Kleknemo na pod ili napravimo facu kao da ćemo zaplakati, ali između grimase i zvuka malo promatramo da vidimo što će biti, i isplatiti li se ispustiti urlik ili zamrznutu agoniju forvardirati u zadovoljni, široki osmijeh.

I zlostavljamo mamu. Čupanje je već odavno in, onda je uslijedilo suptilno štipanje pincetnim hvatom, a sad smo na šamarima i high-kickovima. A najbolje je kad se mama onako fejk rasplače (doduše, samo napola fejk, obično mi istinski krenu suze na oči), onda nam je to silno smiješno pa zapečatimo još jednom pljuskom.

Osim ovih prštavih i dinamičnih ponašanja, razvili smo još poneko u najmanju ruku čudno. Spomena je najvrijednije žustro ljuljanje i udaranje leđima u naslon stolca, kauč ili rešetke od krevetića, ovisno o tome što se u danom trenutku iza leđa nađe. Počelo je s ljuljanjem i poskakivanjem u hranilici, i to ne iz protesta, već iz razonode i zabave, a sad smo u fazi kad se tako ljulja do uspavljivanja. No comment. Kupili smo nove spužve za krevetić da neutraliziramo udarce i čekamo da... što? faza!... što? prođe!

I kako se s tim kišobranskim hodanjem nositi? Meni je ovo možda najteža faza dosad: taj neki međustadij između potpunog razumijevanja situacije, koje to još nije, i namjere i svijesti koju joj vidiš u očima i koja je atak na živce. Ali najgore što možeš je izgubiti živce. Mirno, ali odlučno NE i njegove inačice, a odmah potom skretanje pozornosti nečim drugim ili trećim pale gotovo uvijek. Ali ajd ti gotovo uvijek budi dovoljno kul, i dovoljno spremna da pripremiš i serviraš potpuno strpljenje.

Moja vjerna publika - svih vas petoro - sigurno se sjeća mog posta o preventivi. Ideja je bila da s bebama - iz mog iskustva - ne treba ništa raditi unaprijed i anticipirati što bi moglo biti, već prepustiti njima da vode i reagirati isključivo kad se nešto dogodi. E, pa, to je vrijedilo za dobnu skupinu od nula do hodanja. Od hodanja nadalje, preventiva je ključna. Pretpostavi, ukloni, umanji frustraciju, povećaj faktor zadovoljstva da svi budemo zadovoljni. Preventiva je zakon.

Eto, dobra je vijest jedino da se u ovom razvojnom skoku s obrascima spavanja ništa nije promijenilo. Jednako je loše kao i prije. Ili, ovisi o interpretaciji: nekad ona spava cijelu noć, a ja se budim samo jednom ili dvaput, a nekad po četiri puta. Kad zubi krenu, četvorke ponajviše. Njezine, ne moje.

Kindercafes

Kuhinja

Slatkiši

Tuta

Pad

Cipele

Hodanje

O meni

PRATITE ME I NA...

COPYRIGHT

TAGOVI

NAJNOVIJI POSTOVI

ARHIVA

Instagram

POPULARNO

PRATITE ME NA FACEBOOKU

PRATITE ME NA INSTAGRAMU