Čitanje razvija empatiju, to već pjevaju i ptice na grani.
Barem u mome susjedstvu. Samo što nisam skroz sigurna – i o tome često u zadnje
vrijeme razmišljam - da ptice točno znaju o
čemu pjevaju, i da su im sve riječi u toj rečenici poznate.
Već je i sama riječ „čitanje“ kompleksna ako pod njom
podrazumijevamo samo poznavanje slova i načina na koje se ta slova spajaju u
riječi, a riječi u rečenicu. A „empatija“ je posebno problematična: čini mi se
da je to jedna od onih buzz-riječi koje toliko samorazumljivo zuje oko nas da
svi mislimo da smo ih dužni poznavati. Pa se ne usudimo pitati koji je točno opseg njihova značenja. A ako neka pitanja ne postavimo dovoljno rano, ne postavimo ih nikada.
Štreberski uvijek volim krenuti od literature - što
faktografskije, to bolje – zato mi je rječnik bio i ostao jedna od najdražih
knjiga. A u njemu piše da je empatija sposobnost razumijevanja osjećaja i
ponašanja druge osobe, i – što je još važnije – sposobnost da se uživimo
u tuđe emocionalno stanje, posebno ono neugodno.
Iz životnog iskustva mi se pak čini da se empatija često brka
s emocijama i emotivnošću. A jedno može vrlo lijepo postojati bez drugoga.
Recimo, Marinko može biti jako emotivan dječak, kojega pogode intenzivna iskustva i koji suzama
reagira na neugode koje mu se događaju. A istovremeno, može biti
potpuno nesposoban uživjeti se u ulogu druge osobe – zamisliti kako bi se on
osjećao da mu netko kaže da je bezveznjak koji nikad neće imati lijepu
pernicu, ili da mu skrije tenisicu, ili da mu ukrade novce.
Ne znate o čemu ja to, i kakav sad pa Marinko? Znači da niste
čitali Japajapca. I to je super, jer onda vam mogu reći zašto tu knjigu –
preciznije, slikovnicu – trebate i pogledati i pročitati.
Dok nisam sama pročitala o čemu je priča, mislila sam da je naslov
Japajajac. Nije da ni to nema smisla,
ali Japajapac puno bolje zvuči. I ne
samo bolje, nego stvarnije. Doista biste mogli povjerovati da u nekom šumarku skrivenom
postoji pleme pod tim imenom. Jer, postoji.
Japajapci su mala i još manja bića, veličinom usporediva s
pčelama, bubamarama i tek propupalim gljivama, ali inače fizionomijom potpuno
nalik djeci. Žive u Japajapačkoj šumi, nezgodno smještenoj nadomak smetlišta –
ali to im ne smeta previše. Kuhaju, pjevaju pjesme i imaju Margaretu za šeficu.
Margareta zna sve o njima: bili su sebični i svojeglavi, uvjereni da su najveći
i najbolji na svijetu, i zato su se morali smanjiti. Da shvate da je sve stvar
perspektive.
Tako se i naš spomenuti Marinko našao u šumi Japajapaca. On ima
7 godina, ide 1. razred i sav je jedan veliki JA. Upoznajemo ga usred njegove
JA-priče, i usred čarolije – svaki put kad kaže JA, malo se smanji. Na kraju
svoga predstavljanja, od samog početka slikovnice do, negdje, četvrte stranice,
Marinko je već toliko puta izgovorio osobnu zamjenicu za prvo lice jednine da je dogurao do veličine mrava, i morao se silno potruditi da ga ne zgaze mnogobrojni gigantski prolaznici na ulici.
Spasio se kad se planinarski uzverao na warholovsku limenku smeđeg graha, na njoj se smjestio kao King Kong na vrh Empire State Buildinga, i otplakao dva jezerca suza.
To je bilo prije negoli su ga pokupili – skupa s limenkom – i odvezli na smetlište, upravo ono pored šume u kojoj žive Japajapci.
Spasio se kad se planinarski uzverao na warholovsku limenku smeđeg graha, na njoj se smjestio kao King Kong na vrh Empire State Buildinga, i otplakao dva jezerca suza.
To je bilo prije negoli su ga pokupili – skupa s limenkom – i odvezli na smetlište, upravo ono pored šume u kojoj žive Japajapci.
Zaboravila sam spomenuti da se mali Japajapci koji su
dospjeli u šumarak tamo odlično osjećaju. Mogu sve, ne moraju ništa, i
neki bi htjeli zauvijek ostati, dok nekima drugima strašno nedostaju roditelji.
Marinku, na primjer – jer on je osjećajan dječak. Koji lekciju iz
suosjećajnosti – dakle, rečene empatije – tek treba naučiti: zašto je bitno
misliti i na druge (on, ona, oni), a ne samo na sebe (ja, ja, ja).
Mada podržavam i prakticiram ideju da u prikazima slikovnica treba biti
spojlera – jer prikazi su za roditelje, koji većinom žele znati kakve poruke nose
slikovnice koje će djeci čitati – nekako mislim da ću ovaj put preskočiti točan
rasplet situacije. Reći ću vam samo da su uključena dobra djela, čarobne
fritule, jedna super pernica, tenisica i jedna ne nužno benigna procedura s
kasicom prasicom.
Maštovitu priču koja educira, a ne docira napisala je Silvija
Šesto. Ona je od malobrojnih autora i autorica na našoj sceni koji s djecom razgovaraju na jedini način na
koji je, čini mi se, dijalog u kvalitetnoj književnosti uopće moguć: percepcijom djece kao intelektualno ravnopravnih bića, čitatelja sposobnih za vlastite interpretacije. Takav odnos prema književnosti ne zahtijeva samo autorsku vještinu, već i hrabrost da pustiš vlastiti tekst u svijet, i odustaneš od kontrole svih njegovih značenja.
Silvija Šesto je, dakle, hrabra, i sipa priče iz rukava s lakoćom koja me oduševljava,
ali i ljuti jer ostavlja - pogrešan - dojam da je pisati lako, posebno pisati za
djecu. Čini mi se da
svi koji njezine tekstove prenose u druge žanrove nemaju pred sobom težak posao: ona pripremi elemente svijeta koji je prekrasno prispodobiv, i koji – uz
kozmetičke preinake – može funkcionirati u raznim medijima. Japajapac bi podnio i nešto kraći tekst, ali zbog dramskih elemenata i dinamike toliko se dobro čita naglas da opravdava uredničku odluku da škare ipak ostanu u ladici.
Nije uvijek slučaj da dobar tekst nađe odgovarajućeg
ilustratora, ali ovdje su se silnice poklopile, odnosno idealno
nadopunile paralelnom pričom Tomislava Zlatića, s retro-štihom koji bi ponajviše roditeljima mogao biti neodoljiv. Čula sam sad već više puta da neki
ilustratori smatraju da bi vizualni dio u slikovnici trebao biti u službi teksta. Ne
znam bi li se Tomislav Zlatić izrijekom s time složio, ali čini mi se da njegove
slike slijede tu logiku: on tekst Silvije Šesto krasno prati, na momente
zaokružuje i likovno produbljuje. I što je najbolje od svega, duhovito
komentira.
Mada voli detalje i bez problema napuči cijele duplerice, odlično radi s praznim, bijelim površinama koje tako stavlja u funkciju priče: na
početku slikovnice, kad Marinko najviše japajapa, sve je oko njega bijelo i prazno, i on
je doista fizički centar svemira jedne stranice. Ali kako se priča i njegov lik dalje razvijaju, kako on sam pušta sve više ljudi i pojava u svoj život, na stranicama je sve više boja, linija, likova. To posebno vidljivo u Japajapačkoj
šumi, u kojoj vlada pravi dječji kaos: legići i kockice za Čovječe minglaju s mahunarkama, šumskim jagodama i gljivama (jestivima i onima koje
su jestive samo jednom). Ilustrator se znalački igra i često zanemarenim prostorima fizičkih gabarita slikovnice, koje je također moguće integrirati u ilustraciju: promotrite samo gdje se Marinko skrio kad je odlučio detonirati svoju prasicu kasicu!
Osim smisla za humor i retro-smisla za prošlost, ilustracije pokazuju i osjećaj za sadašnjicu: zaigran i ironičan, a možda i jako realističan - ovisi o čitatelju, tj. gledatelju. Marinko je po smislu za frizuru i modu pravi hipsterski pomladak. Dok se na ulici mravasto probija prolaznicima-divovima između nogu, ne možete u toj vrevi ne zamijetiti ženu u borominama i modno osviještenog muškarca golih gležnjeva. Jednako duhovite, zabavne i gotovo dirljive elemente prepoznavanja donosi scena s tipičnog stubišta, pred stanom obitelji Smuđ, a tu je i prepoznatljivi nered dječje sobe, s obaveznom jednom čarapom kraj uzglavlja i miksom plišanaca i igračaka koje više kao nisu za sedmogodišnjake, ali netko ih odbija proslijediti dalje. Možebitno mama.
Japajapanje je simptom današnjice, a ponajviše onoga njezinog dijela u kojemu odrasli osiguravaju djeci kraljevski tretman, delegirajući im moći i ovlasti s kojima djeca ne znaju što bi, i zapravo ih ni ne žele.
I mada se JA spominje bezbroj puta i u različitim kontekstima, ne bih nužno rekla da je ovo slikovnica o egoizmu - iz jednostavnog razloga što taj pojam opet vraća ego - vlastito JA - u narativni fokus.
Ovo je prije slikovnica o nužnosti empatije, koja i za odrasle ima važnu poruku: s empatijom se ne rađamo, ona se odgaja, i na primjerima uči. Najbolje na primjerima iz vlastitog života - ali slobodno ih nadopunite primjerom iz ove slikovnice.
I mada se JA spominje bezbroj puta i u različitim kontekstima, ne bih nužno rekla da je ovo slikovnica o egoizmu - iz jednostavnog razloga što taj pojam opet vraća ego - vlastito JA - u narativni fokus.
Ovo je prije slikovnica o nužnosti empatije, koja i za odrasle ima važnu poruku: s empatijom se ne rađamo, ona se odgaja, i na primjerima uči. Najbolje na primjerima iz vlastitog života - ali slobodno ih nadopunite primjerom iz ove slikovnice.