Od svih vidjet-ćeš-kad-ti, jedino se ovo s hodanjem obistinilo. Vidjet ćeš kad ti prohoda. Pa gledam već neko vrijeme. Promatram. To što ode pa je treba slijediti i vraćati, a inače voditi, to je najmanji problem. Ionako se već mjesecima ne uspijevam vratiti na pilates, jogu niti bilo koji drugi oblik rekreacije. Pa ću uključiti pedometar i hop-hop, samo ne obraćaj pažnju na svoj položaj pod pravim kutem. To uopće nije toliki problem, stvarno. Problem je što je to hodanje zapravo kišobranski pojam, jedna sveobuhvatna, ili barem mnogotogaobuhvatna opća imenica koja uključuje cijelu lepezu reakcija i ponašanja koje prate taj nagli psihofizički skok u rastu i razvoju, i koji su promjena u odnosu na prije.

Negdje između 13. i 14. mjeseci naučili smo svrsishodno cendrati. I izražavati nezadovoljstvo kad nije po našem. Kleknemo na pod ili napravimo facu kao da ćemo zaplakati, ali između grimase i zvuka malo promatramo da vidimo što će biti, i isplatiti li se ispustiti urlik ili zamrznutu agoniju forvardirati u zadovoljni, široki osmijeh.

I zlostavljamo mamu. Čupanje je već odavno in, onda je uslijedilo suptilno štipanje pincetnim hvatom, a sad smo na šamarima i high-kickovima. A najbolje je kad se mama onako fejk rasplače (doduše, samo napola fejk, obično mi istinski krenu suze na oči), onda nam je to silno smiješno pa zapečatimo još jednom pljuskom.

Osim ovih prštavih i dinamičnih ponašanja, razvili smo još poneko u najmanju ruku čudno. Spomena je najvrijednije žustro ljuljanje i udaranje leđima u naslon stolca, kauč ili rešetke od krevetića, ovisno o tome što se u danom trenutku iza leđa nađe. Počelo je s ljuljanjem i poskakivanjem u hranilici, i to ne iz protesta, već iz razonode i zabave, a sad smo u fazi kad se tako ljulja do uspavljivanja. No comment. Kupili smo nove spužve za krevetić da neutraliziramo udarce i čekamo da... što? faza!... što? prođe!

I kako se s tim kišobranskim hodanjem nositi? Meni je ovo možda najteža faza dosad: taj neki međustadij između potpunog razumijevanja situacije, koje to još nije, i namjere i svijesti koju joj vidiš u očima i koja je atak na živce. Ali najgore što možeš je izgubiti živce. Mirno, ali odlučno NE i njegove inačice, a odmah potom skretanje pozornosti nečim drugim ili trećim pale gotovo uvijek. Ali ajd ti gotovo uvijek budi dovoljno kul, i dovoljno spremna da pripremiš i serviraš potpuno strpljenje.

Moja vjerna publika - svih vas petoro - sigurno se sjeća mog posta o preventivi. Ideja je bila da s bebama - iz mog iskustva - ne treba ništa raditi unaprijed i anticipirati što bi moglo biti, već prepustiti njima da vode i reagirati isključivo kad se nešto dogodi. E, pa, to je vrijedilo za dobnu skupinu od nula do hodanja. Od hodanja nadalje, preventiva je ključna. Pretpostavi, ukloni, umanji frustraciju, povećaj faktor zadovoljstva da svi budemo zadovoljni. Preventiva je zakon.

Eto, dobra je vijest jedino da se u ovom razvojnom skoku s obrascima spavanja ništa nije promijenilo. Jednako je loše kao i prije. Ili, ovisi o interpretaciji: nekad ona spava cijelu noć, a ja se budim samo jednom ili dvaput, a nekad po četiri puta. Kad zubi krenu, četvorke ponajviše. Njezine, ne moje.