OGTT

prosinca 30, 2014

Svojevremeno sam izrazila žaljenje za onim davnim vremenima kad su trudnice pregledavali jedanput po tromjesečju, i to uhom ili eventualno onom drvenom trubom na trbuh, i taj je komentar mnogima oholo i valjda egocentrično zazvučao. Jer super je to kad je cijelo vrijeme sve u redu. Ali što je s onim trudnoćama koje izgledaju u redu, jer nema nikakvih vanjskih manifestacija ne-reda, a (čest) pogled unutra govori drukčije, i da njega nema (i nije bilo), posljedice za majku i dijete mogle bi biti fatalne?
Svakako se slažem s potonjom konstatacijom; to delikatno stanje (u zdravstvenom sustavu tretirano kao "dijagnoza") doista zaslužuje pomnju veću od kuckanja po trbuhu. Međutim, to ne isključuje moj nastavak slaganja sa samom sobom, i zaključnu tvrdnju da možda stvarno nekad ne treba pretjerivati. Ili da barem treba u obzir uzeti širu sliku.

 Treba imati sreće, i to kažu, pa sam je ja valjda imala. Općenito, život je jako velikodušan prema meni, ne samo zbog dvije savršeno uredne trudnoće, već i zbog toga što mi se svaki dan (ili barem svaki tjedan, a ako ne tako često, onda barem jednom mjesečno) neki pročitani teorijski tekst oživotvori u praksi. I utješi me što ipak nisam gubila vrijeme na studiju književnosti jer mi sva ta kanonska i nekanonska slova nalaze svoju primjenu i potvrdu u svakodnevici. Posebno volim kad se to dogodi s tekstovima koji mi, u vrijeme kad sam ih čitala i proučavala, nisu bili baš skroz jasni. I onda jedan dan odem na posve običan, benigan kontrolni ginekološki pregled negdje krajem 6. mjeseca trudnoće, i kad izađem iz doma zdravlja nakon sat vremena, preplavi me potpuno razumijevanje Foucaultova rođenja klinike, povijesti diskursa o bolesti i činjenice da govor o poremećaju stvara, ili u najmanju ruku pečatira i zaokružuje taj isti poremećaj. Jer u ordinaciju sam ušla kao Z34, a izašla kao Z35. Za sat vremena moja je trudnoća od normalne postala rizična, a ja ni prstom mrdnula niti ikakvu promjenu osjetila. Što je bilo, pitate se. Ili možda se i ne pitate, ali ja vam svejedno planiram reći. Nadugo i naširoko.

Dva tjedna prije negoli sam dubinski i iskustveno pojmila Foucaultov korpus tekstova, otišla sam u privatni labos na rutinsku pretragu. Nekad su se na taj OGT test slale samo suspektne trudnice, s osobnom ili obiteljskom anamnezom povišenog šećera u krvi, a danas je to sastavni dio portfelja rutinskih kontrola koji svi obavljaju. Razlog zašto sam išla u privatni labos, a ne u kliniku Vuk Vrhovac, kamo me slala uputnica, jest sto pretraga traje vise od 2 sata. U tom je vremenu na datom mjestu teško naći mjesto za sjesti, a još teže naći udobno mjesto za sjesti, dok je kretanje zabranjeno. Procedura je takva da treba doći natašte, što mi inače užasno teško pada, izvaditi krv, pa popiti kilu šećera s pola litra voda naiskap (količine možda nisu precizne, ali ilustrativne su svakako), pa onda sjediti 60 min dok se taj šećer i voda nasele u organizmu, pa opet izvaditi krv, i onda isti postupak ponoviti za daljnjih 60 min. Istina je da nakon lonca glukoze više niste gladni, ali nije vam baš ni dobro, a na zrak ne smijete. Prvi put kad sam išla na OGTT bilo mi je u pola priče ful loše, ali malo su me polegli i prilegli pa na sreću nisam izbacila dušu i šećer van. Jer velika je tlaka kad morate opet. Na Vuku Vrhovcu nisam sigurna da bi me imali gdje poleći ili posjesti pa sam zato i drugi put otišla u ovonijereklama Breyer. Nalazi su stigli isti dan na mail: tri stupca, sve uredno - ovaj zadnji povišen za pola nečega u usporedbi s referentnim vrijednostima - nečega čemu nisam pridala nikakvu pozornost, ali doktorica koja je mijenjala ginekologa koji mi je vodio trudnoću itekako jest. Pregledala je nalaz i to povećanje od pola nečega u jednoj od tri kolone nazvala GESTACIJSKIM DIJABETESOM.
Inače imam veliko poštovanje prema liječničkoj profesiji i ne miješam im se u posao niti sugeriram što ja mislim o njihovim komentarima ili dijagnozi. Ali budući da znam što gestacijski dijabetes sve uključuje i što implicira, samo je izletjelo iz mene: "Ali zar to minimalno povećanje..." -"Aaaa, ne, vi možda mislite da je to malo, ali to može biti golemo!" I onda smo u jednom dahu - ona izgovorila, a ja poslušala - sve o kriterijima koje je Svjetska zdravstena organizacija pooštrila u zadnje dvije godine (!), sve o posljedicama povišenog šećera za plod, od banalnih do fatalnih, o strogoj dijeti i mogućoj inzulinskoj terapiji. Na spomen inzulina već sam hiperventilirala, priznajem. Poslije me puklo na bijes i agresivnost.

I na kraju sam završila na onom istom Vuku Vrhovcu koji sam planirala izbjeći, ali ovaj put iz drugih razloga - s dijagnozom gestacijskog dijabetesa, evo me, recite mi što mi je činiti. Ondje je osoblje telefonom, a i uživo, jako ljubazno i baš mi je bilo krivo što ne mogu na liječniku, sestrama i administrativnom osoblju istresti svoju frustraciju. Prvi put sam došla na nešto što se zove "edukacija": objasne vam preporuke za prehranu i strogu dijetu na koju vas stavljaju i daju paket za kućni GUK profil. Preporuke za prehranu bile su sve ono čega se ja inače pridržavam, stroga dijeta dijeta od 1800 kalorija bez bilo kakvih šećera, uključujući i voćne, a paket za kućni GUK profil omotnica s četiri igle i četiri epruvete. Go figure.
Ideja GUK-a je da si svatko - doma - izvadi krv četiri puta u jednom danu, natašte i dva sata poslije glavnih obroka, i sutradan donese uzorke na analizu. Zato smo došli na "edukaciju", ali na edukaciji nije bilo puno spomena o samom postupku vađenja krvi. Jer se valjda podrazumijeva da tu sposobnost svi imamo. Rekli su samo da je važno napuniti epruvetu do crte jer inače uzorak ne vrijedi. I rekli su da "cijedimo iz korijena palca, a ne iz same jagodice prsta". Znam, nije ni meni jasno. U dva tjedna prije termina u bolnici držala sam vrlo prilagođenu verziju dane dijete. Maknula sam slatkiše, ograničila unos voća, ali čini mi se da sam obilno nadomještala ugljikohidratima, iz jednostavnog razloga: bila sam stalno gladna. Inače sam na TI s TIjelom, i to tijelo mi je govorilo da mu treba više od onoga što mu dajem pa ga nisam mogla ignorirati. Pazeći da ne jedem šećerleme bez nutritivne vrijednosti, nabildala sam  tih propisanih 1800 kalorija. Sve ostale preporuke o tjelesnoj aktivnosti, manjim obrocima, kontroliranom dobivanju na težini, to je ionako bilo nešto što je štimalo od samog početka.
Dan prije GUKovanja sve sam pomno isplanirala: kad jedem, kad vadim, kad nosim; gdje sam za to vrijeme ja, gdje mi je muž, gdje je dijete. Malo me brinulo to samoozljeđivane iglom jednom, a cijeđenje krvi drugom rukom - ne zbog boli, već zbog tehnike. Izgledalo mi je kao nešto što treba uvježbati, a ja sam imala samo četiri igle i četiri epruvete i nula prostora za pogrešku. Pa sam smislila da će mi muž, inače zdravstveni djelatnik, izvaditi tu prvu dozu. Zaboravila sam pritom na činjenicu da valjda svi liječnici i medicinsko osoblje rade veliku emotivnu razliku između pacijenata i bliskih ljudi kao pacijenata. Pa sam kćer posjela na kauč s crtićem, dalje od budućeg prizorišta, dezinficirala pribor i obrisala kuhinjski stol, pripremila igle, oprala ruke i spremno pružila stručnjaku jagodicu i epruvetu. Ali stručnjaka je već u startu to zaboljelo pa me plaho bocnuo i jako žustro, da nadomjesti, počeo cijediti kapljice iz korijena palca. Iscijeđena količina jedva je pokrila dno, pa smo pametno zaključili da nije uboo dovoljno jako. To je savjet koji smo trebali dobiti na edukaciji, usput - ne štedite ni iglu ni prst. Posegnuli smo za sljedećom iglom i novom jagodicom; ovaj put je uspjelo. Drugo punjenje epruvete obavila sam sama - uz zdravu dozu hiperkorekcije. Povukla sam se u kupaonicu, obložila pod i zidove prozirnom folijom po uzoru na Dextera (pretjerujem, ali samo mrvicu), postavila epruvetu, uzela iglu i junački zabila tako da je počelo špricati. Epruveta puna, u trenu, rupetina na prstu, krvava prozirna folija u smeću, i jedan ručnik koji se našao na putu u košari za veš. Između drugog i trećeg vađenja jurcala sam po gradu i tražila iglu tj. lancetu nalik onoj koju sam dobila u GUK paketu, jer, sjećate se, prvu smo potrošili na preblagi i preslabi ubod, a dvaput je nije moguće upotrijebiti. Treće vađenje je prošlo B(ez) O(sobitosti), a četvrto je ipak spomena vrijedno. Naime, stavila sam dijete na spavanje i pripremila mjesto budućeg krvarenja kao i u prvom primjeru, ubola se junački kao u primjeru broj dva, ali ishod nije bio isti. Naime, samostalno nabavljena igla nije bila slična onoj koju sam koristila prethodna tri puta, i opet nije curilo dovoljno. Pa sam ponovila na sljedećoj jagodici. Opet nije curilo. Pa sam prešla na drugu ruku. Opet ništa. Kad mi je muž došao doma nakon 20 minuta mog sjedenja i probadanja za stolom, pružila sam mu iglu i rekla doslovce: Ne zanima me kako ćeš, ovim ili nožem, ali ja moram imati tu četvrtu epruvetu. I on je onda okrenuo pogled, zabio, i okrenuo iglu u mom prstu. I epruveta je u tren oka bila puna.

Da skratim ovaj dugi epski tekst, uzorci su sutra na vrijeme stigli do bolnice, a nalaz preksutra pokazao da je sve u savršenom redu. Što je značilo da ne moram sve ovo ponoviti za dva tjedna, već za četiri. Ponoviti. Sve. Opet. U preporukama su mi napisali da i dalje provodim strogu dijetu (!) i da pazim na kilažu (ispod retka u kojem je pisalo da sam dotad u trudnoći dobila 5 kg).
Teško je izvući bilo kakve pouke i univerzalne preporuke iz ove krvave i šećerne priče. Ispalo je da sam dobro napravila što sam prilagodila upute o prehrani, a nisam ih se slijepo držala: šećer mi je uredan zapravo cijelo vrijeme, a nikako ne bi bilo dobro da je beba bila manja od 3040 g, koliko je na kraju imala. Činjenica da je WHO u zadnje dvije godine promijenio preporuke i referentne vrijednosti vezane uz dijabetes ima, čini mi se, više veze sa spregom farmaceutske industrije i zdravstvenog sustava nego s činjenicom da se u prosječnom udjelu populacije nešto alarmanto promijenilo. A zdravlje se proizvodi i prodaje na komercijalnom tržištu, jednako kao i bolest. Ali ako moram zaključiti s par savjetodavnih natuknica, bit će to da je važno stupiti u dodir sa vlastitim tijelom, i taj dodir ne gubiti, u razumnim granicama i u osjetljivim stanjima. Jednako tako je važno baš jako zabiti iglu u jagodicu prsta kad doma vadite krv za GUK profil, i važno je zamoliti da vam daju barem jednu iglu viška, da možete bez dodatnog stresa vježbati. I možda nije toliko esencijalno, ali je zabavno i ne škodi - pogledati Dextera i pročitati nešto od Foucaulta, paralela radi.

You Might Also Like

4 komentari

  1. Fantastičan tekst .... Kao da svi imamo jednaki broj kila i jednaki organizam pa će nam baš svima uvijek sve vrijednosti biti iste? Trudnici od 35 godina i 45 kila kao i trudnici od 18 godina i 90 kila?? Ma daj ..... Grozota, kad se ljude tretira kao stoku - istog - zuba :)

    OdgovoriIzbriši
  2. joj upravo se spremam za bost se i skroz se slazem sa tekstom a nisam ni pocela. bas nas bezveze zamaraju, ko da mi nemamo pametnijeg posla...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. samo hrabro, brzo je gotovo :)) sretno s iglama!

      Izbriši
  3. Živite u Europi i širom svijeta, a zajam vam treba do kraja godine. Kontaktirajte nas automatski. Imamo vrlo atraktivne uvjete.
    E-adresa: Mrfrankpoterloanoffer@gmail.com

    OdgovoriIzbriši

PRATITE ME NA FACEBOOKU

PRATITE ME NA INSTAGRAMU