Jutros smo se na prvi doručak probudili nešto ranije, u 5 umjesto u 6. Onda smo morali na wc, toliko glasno i obilno da se nismo mogli pretvarati da ništa nije bilo, vratiti se svaka u svoj krevet i odćoriti do osam. Mrzim kad se to dogodi, jer dijete na stolu za presvlačenje iz polusna vrlo brzo prijeđe u fazu ekstremne budnosti - zjenice joj se rašire mada ne palim svjetlo, jezik razveže novootkrivenim ciktajima (cikovima?), a noge i ruke pretvore se u dva propelera od kojih svaki rotira na svoju stranu. I ajd ti sad taj mali razbuđeni, ekscitirani helikopter vrati nazad na još par dragocjenih sati spavanja.

Uvijek pokušam, uz manje ili više uspavljivanja i uspjeha, ali jutros je bio pun pogodak jer sam uključila kišu. Jednolično je padalo, srednje glasno, uz grmljavinu mjestimice, tajmer podešen na 15 minuta, ali vjeđe su joj se počele sužavati već nakon 5. Što se dalje događalo i koliko je trajalo nisam sigurna, ali probudile smo se oko osam, malo pokisle i sretne.



Izvor sreće zove se Rain Sounds Relax&Sleep - aplikacija je besplatna za Android, kao i većina tih ambijentalnih zvukova, s prefiksom baby i bez njega. Možete odabrati različite vrste kiše, koja pada po različitim površinama, s vjetrom ili bez, i odrediti koliko vremena želite biti izloženi blaženoj elementarnoj nepogodi. Treba malo prošetati po Play Storeu, opcija je gomila. Za iPhone/iPad ih isto ima dosta, ali većina se plaća - od besplatnih je najbolja Relax Melodies.

I nije samo za bebe, umiri i ekscitirane roditelje, provjereno.

2. U 22 h spustite vreću, namjestite alarm na 00 h i idite na spavanje.

3. Ustanite u 23 h i nosite vreću po dnevnoj sobi do 1 h.

4. Namjestite alarm na 3 h.

5. Budući da ne možete spavati, ustanite u 2 h i skuhajte sebi čaj.

6. Idite u krevet u 2.45 h.

7. Ustanite opet u 3 h kad se uključi alarm.

8. Pjevajte pjesmice u mraku do 4 h.

9. Navijte alarm na 5 h. Ustanite kad se uključi.

10. Napravite doručak.

Radite tako 5 godina. IZGLEDAJTE RASPOLOŽENO.

* Preslatke fotke usnule, a aktivne dječice dio su ilustratorske intervencije Adele Enersen, koja je djecu fotkala iPhoneom, a onda na toj podlozi, ovisno o njihovim položajima pri spavanju, dodala njihove različite zamišljene aktivnosti. Više o tome ovdje. Hvala Katji!

Ja baš volim nositi svoju djecu, reče mi Ana-Marija neki dan. Samo je nemoj naučiti "na ruke", rekoše mi mnogi davno, i govore još i sada, i nisam još baš sigurna što to točno znači. Možda ovo?




Šalu na stranu - mada je ovo gore smrtno ozbiljan proizvod, dostupan na tržištu, imenom Zaky Infant Pillow - ideja da nije dobro djecu stalno imati na rukama bila mi je puno bliskija, jasnija i samorazumljivija dok i sama nisam dobila dijete. Tj. rodila dijete, da ne bi ispalo da ga je donijela roda ili kakvo drugo leteće biće. Bila mi je razumljiva i ideja da dijete treba malo pustiti da plače. Postoje različiti plačevi i različite situacije, kao i različiti roditelji i različita djeca, ali ja ovo svoje dijete isto volim nositi, i ne volim je puštati da plače. I volim je uzeti na ruke kad je uznemirena jer ionako nemam trenutačno nekog pametnijeg posla osim da se njome bavim. E, sad, budući da to moje dijete napreduje klokanskim skokovima u težini i visini, nakon pet minuta sva mi se ljubav prema njoj i prema nošenju slije u rame, vrat i kralješnicu i baš, ono, boli. I zato su mi se nosiljke različitih vrsta pokazale kao sjajno rješenje.

Prije negoli sam rodila, opskrbila sam se vrlo bazičnom maramom - moby wrapom - čisto da vidim hoće li nam to pasati. Od sling marame sam u startu odustala - ima smisla da je ugodnije da su opterećena oba ramena, kao kod wrapa, nego samo jedno kao što je slučaj sa slingom. Njuškala sam po Njuškalu i našla... Zapravo, nisam odmah našla, neko sam vrijeme tražila, i u tom traženju ostvarila vrlo komične kontakte, od kojih je jedan posebno vrijedan prepričavanja. 
Vršljam je tako po oglasima, i jedan od prvih koji mi je zapeo za oko kaže: "Marama za nošenje beba NOVO - besplatno slanje cijeloj RH". Nedovoljno informacija, i odmah ja napišem mail: dobar dan dobar dan, draga prodavateljice, i to, jel sling ili wrap, jel na jedno rame ili oba, jel se veže ili ima ringove. Odgovor stiže sutradan - za Njuškalo ekipu rekordno brzo - a u njemu piše izrijekom ovako: "dobar dan iskreno  da vam kazem neznam ali ako vam nije problem nazovite moju svekrvu  na broj taj i taj". I ja bržebolje zapišem broj i nazovem svekrvu. Not.

Uz još malo lutanja po bespućima nedruštvenomrežnog vau vau oglasnika, naišla sam na curu koja šiva wrapove, u šik bojama - to nam je bitno zbog opće kolorističke usklađenosti. Uz maramu sam dobila i linkove na razne načine vezanja, koji mi nisu izgledali prekomplicirani. Dok ekšli nisam probala. Pa sam onda  vježbala i za samo par tjedana naučila vezati. Pa mi je trebalo još par tjedana da naučim stavljati dijete unutra. Ne, nitko nije ozlijeđen u procesu moga slow learninga. Sad se još vežemo ovako





I korak po korak, nosimo se naveliko - uglavnom po kući, barem dok su vani niske temperature, a neki dan sam zahvaljujući marami u tren oka došetala do pedijatra po dubokom snijegu, bez muke otkopavanja auta iz snijega ili alteranativnog guranja kolica po tom istom snijegu i ledu.

Super stvar koja kod mene fukncionira je što se dijete umiri kad je stavim u maramu - malo me njuška i osluškuje poznato tikatakanje i onda vrlo skoro zaspi tako čvrsto da je treba buditi. S njom ispred sebe mogu komotno sjesti i tipkati par sati u komadu. Moguće da je i tipkovnica dodatno umiri, i to je zvuk kojeg se naslušala od najranije fetalne faze.

Kažu da se neka djeca vole nositi u maramama i sličnim pomagalima, neka ne vole - meni je teško zamisliti da ima djece kojoj to ne bi pasalo, ali poanta je valjda i u tome da je mami, odnosno roditelju, to ugodno. Mi posve sigurno, opet po preporukama (hvala, Ana-Marija) prelazimo na Mei Tai čim malo ojačamo. I na druge načine vezanja marame. Dok nas kilogrami ne rastave, ili mene leđa sastave.

Kad smo već kod nosiljki, ovo je kul. Doduše, na jedno rame, ali sve za praktično i moderno u jednom.




A ovo me nasmijalo - nije nosiljka, više visiljka, i malo umrem od smijeha kad zamislim situaciju u kojoj odlažeš torbu na kuku, a dijete pored kuke. Oh, well, kad se mora, nije teško.

Vrijeme je za spavanje, sad će te mama staviti u stezulju, tepa joj tata, isključivo u privatnosti doma, naravno, jer ne želimo da nam korpulentna Afroamerikanka iz social servicea pozvoni na vrata. Pa da moramo razjašnjavati nesporazum oko označavanja večernjeg rituala. A ritual je, izmedju ostalog, zamatanje u dekicu slash vreću za spavanje. Od finog mekog pamuka, zelene boje. To se zove swaddling, i s njim me upoznala frendica dok je beba bila u trbuhu (hvala, Ana-Marija), a ideje o plaču, grčevima i nespavanju još uvijek u zraku. Swaddling pomaže, rekla mi je, bebe spavaju ko bebe, provjereno. Tako sam ja, uvijek otvorena alternativnim metodama postupanja i artiklima s pričom (tzv.sucker for stories) naručila tu dekicu, oprala je bezomekšivačadvaputisperidaneostanepraškabebeimajuosjetljivukožu i imala je spremnu, ali nisam je koristila prvih par tjedana. Ništa čudno, morala sam najprije naučiti kako se koriste pelene, bodiji i bodibenkice. Onda je jednog ranog jutra dijete neutješno plakalo, nahranjeno i presvuceno - dotad sam već naučila kako se koriste svi ovi ostali pripremljeni proizvodi - pa sam onda posegnula za swaddlingom. I upalilo je. Ne znam jel zbog dekice, ili se dijete jednostavno umorilo, ili ju je prestalo mučiti to što ju je već mučilo, ali zaspala je snom pravednika. Pravednice.

Dakle, o čemu je riječ? Swaddling bi se moglo prevesti kao zamatanje, i to posebnom tehnikom, tako da se ograniče pokreti djeteta - ruke se sputaju uz tijelo (s tim da je "sputaju" pregrub izraz, dijete ih poslije može pomaknuti kako mu odgovara, ali ispada da im uglavnom odgovara da ostanu tako), a noge idu u nešto što podsjeća na vreću, što također ograničava kaotične pokrete kakve novorođena djeca znaju imati. To ih onda umiri i lakše im je zaspati: s jedne strane suprimira Morov refleks - ono kad naglo u snu, zbog nekog zvuka ili podražaja, dignu ili rašire obje ručice - meni je to bilo silno smiješnoi ispočetka - zbog kojeg sami sebe probude, a s druge strane, sputanost ih podsjeća na sigurno okruženje u kojem su proveli devet mjeseci.

Ne znam koliko ova druga teza znanstveno drži vodu, ali priča je svakako zanimljiva, našla sam je skraćenu u brošuri koju sam dobila uz naručenu SwaddleMe dekicu. Autorica brošure navodi dva literaturna izvora na koja se poziva, a tiču se načina, ili bolje rečeno principa na temelju kojih je moguće umiriti i utješiti dijete koje je nemirno i stalno plače. Razlog zašto su se oba autora - dr. Harvey Karp i Ria Blom - našla u pregledu uz SwaddleMe jest što i jedno i drugo spominju swaddling kao jednu od metoda. Swaddling se ne mora raditi s posebnim dekicama - dovoljna je tetra pelena ili neka lagana prostirka, ali treba proučiti tehnike i doista znati što radite, nije baš for dummies. Koga zanima, može vježbati ovdje - meni se zasad isplatila ova namjenska kapitalistička patka.

Highlightsi teorija spomenutih autora su sljedeći: Karp govori o tzv. refleksu smirivanja koji se aktivira u trenutku kad beba oko sebe ima uvjete tj. okolinu koja je slična onoj u maternici. Mnoga djeca su nemirna i plaču, kaže on, jer su čak i u terminu rođena djeca zapravo došla na svijet tri mjeseca prerano. Tako mora biti, nastavlja, jer kasnije bi nastala prevelika disproporcija između veličine glave tj. mozga u razvoju i majčine zdjelice. Zbog tog preranog dolaska na svijet pun najrazličitijih podražaja, djeci treba u toj ranoj fazi osigurati uvjete koji oponašaju sigurnost maternice. U tim se uvjetima onda aktivira refleks simirivanja, a to se radi pomoću pet tehnika, koje doista imaju smisla i koje provjereno pale: recimo, njihanje ili vožnja u kolicima ili autu (jer dijete je veći dio dana u trbuhu osjećalo to njihanje, zbog pokreta majke). Moj favorit među njegovim objašnjenjima je tehnika šššššš - šuštanja ili pstkanja, kad dijete umirujete tim zvukom - to navodno pali zato što dijete podsjeća na šuštanje majčina krvotoka kojem je bilo izloženo 24 h dnevno i koje je jako glasno za nekoga tko je unutra. Iz tog razloga djeci paše i glasan zvuk usisavača ili fena.
Ria Blom također spominje zamatanje kao jednu od korisnih metoda i polazi od konstatacije da su djeca često iznimno nemirna jer su preumorna i zbog toga nervozna pa se ona koncentrira na to kako ih uputiti, odnosno "naučiti" na određeni mir i ritam. Kaže, recimo, da je bitno da se dijete nauči samo zaspati, bez mnogo dodatnih napora od strane roditelja koju uključuju višesatno nošenje, pjevanje, ljuljanje i moljenje pa preporučuje da se bebe što je češće moguće budne stavljaju u krevet, a na prve znakove umora. Ako se još pri tome ušuškaju dekicom i umire, nakon nekog vremena (uz primjenu još nekih metoda koje opisuje, i nužnu upornost), uspjeh ne bi trebao izostati. Piše da obje knjige daju mnoge korisne savjete o tome kako umiriti i utješiti uznemireno dijete, prije svega praktične prirode. Budući da su linkovi koje imam njemačke verzije, guglala sam i otkrila da je knjiga pedijatra dr. Karpa prevedena na hrvatski - ne znam kakav je prijevod, ali ima turbosimpatičan naslov: Najsretnija beba u kvartu. Knjiga Rije Blom nije prevedena, čini mi se, njemačka verzija je ovdje, a vjerojatno postoji i prijevod na engleski.

Kao i sve metode, i swaddling ima svoje žestoke oponente i proponente. Što se kritike tiče, prva bi mogla biti da dijete stavljate u luđačku košulju, mumificirate i štajaznamštosvene. Zapravo, doista to malo smiješno izgleda, dijete umotano kao štruca. Moja štruca - za sad - zaspi sa smiješkom, pa mi je to dovoljna indikacija da je zadovoljna i da joj godi. Druga, puno realnije utemeljena kritika ima veze s potencijalno ometanim razvojem kukova u tom mumija-položaju. Iz tog razloga treba paziti ako se dijete zamata u pelenu ili dekicu koja nije posebno namijenjena swaddlingu. Kod ovih koje jesu, u dijelu za noge ima dovoljno prostora da kod bebe s normalnim razvojem ne bi trebalo biti nikakvih problema. Ja sam, recimo, dijete široko prematala neko vrijeme, i s tim širokim povojem je mogla stati u dekicu bez problema. Naravno, ako neke poteškoće ili sumnje postoje, treba se konzultirati s pedijatrom ili ortopedom.

A možda je to sve kao sveta vodica pa niti pomaže niti odmaže, ili je pomno upakirana - zamotana! - priča osmišljena za prodaju swaddleme-parafernalija. Ili sam možda ja imala sreće, kao što mi je susjeda jučer rekla, pa me dopalo dobro dijete, evonjezinaprijateljicabašnijeimalasrećedobilajedijetekojestalnovrišti. Za sada, knockonwood. Kako god, puno stvari u ovome mi ima smisla i logike, a i zgodna je priča. A ja, kao što već rekoh, sucker for stories, praktične i faktografske u ovoj epizodi.

Situacija se događa se u preskupoj cvjećari u omiljenom šoping centru. Donijela sam božićne poklone na umotavanje, a pitanje tete koja ondje radi obično glasi jel za muško ili žensko, curicu ili dečka. Za lutku je ispravno pretpostavila da je za curu, a za dvije velike slikovnice modrih korica rekla je: ovo je sigurno za dečka! Nije, za curu, kratko odgovorim. Ali plave su, kaže ona iznenađeno. Ali slikovnice su, kažem ja još iznenađenije. A dobro, kaže ona. Nije dobro, odšutim ja. Jer baš mi se žurilo. Pa je nisam pitala gdje se tiskaju i prodaju ružičasti ženski tekstovi.
Mada priznajem svoju ovosezonsku slabost prema hot pink trendovskoj varijanti, nevoliteljica sam roze. Još manje od same roza boje volim njezinu rodnu obilježenost. Ne mogu se sad točno sjetiti gdje sam sve o tome pisala i govorila, al sigurna sam da više puta jesam. Rod, spol, plavo, ružičasto, mašnice, autići, Judith Butler, nije boja jednako cura ili dečko bla bla. Sad kad se sva moja teorija rasplinula u praksi, živim dva paralelna nastojanja. U jednom i dalje marljivo širim evanđelje kolorističkog simbolizma, čak gorljivije nego prije, a u drugom stisnem zube i odlučim se tu i tamo oblekice od rodno neobilježenih boja razbiti nekim roza detaljem.  Jer bolje da dijete ima roza čarapice na nogama nego da je boso.
Kao što mi se stol za peglanje na mjestu mog radnog stola krajem listopada početkom studenog prvi put iskesio u facu, tako mi je, otprilike u isto vrijeme, skladnu rugalicu otpjevao zbor u liku piramide fine, kvalitetne, očuvane, mahom i neobučene naslijeđene odjeće u pedeset nijansi ružičaste. Pa je bilo, ili prakticiraj svoju propovijed (pa šta što je direktan prijevod), zahvali se lijepo i potroši brdo love na odjeću koja nije ružičasta (ako je uspiješ naći - good luck with that), ili negoduj sebi u bradu i potpiši kapitulaciju. Pa sam ja odabrala ovo drugo, a kad god oblačim dijete u neku komponentu nasljeđene piramide, objasnim joj zašto to tako radimo i da izgubljena bitka ne znači i izgubljen rat.
Kad pak sama idem u šoping, aktiviram sustav eliminacije svega u "boji za curice" i krenem u pohod. Moja je tvrdoglavost u pronalaženju rodno neobilježenih boja rezultirala time trenutačno imamo sve zeleno i crnobijelo sa štraftama. Pa tata nekad svoju kćer zove mali zeleni, a nekad mi kaže da sam joj mogla i kuglu dodati uz kapicu i podbradnik na rige. Leopard uzorak ne komentira. I onda izađemo tako u zelenom i crnobijelom ili žutom i plavom, pa nam se u prolazu nadviruju nam se nad kolica i kažu: ma kako si sladak! SlatkA, napomenem ja. Joj, oprostite, zašuškali ste je pa se ne vidi. Ma da. Hoćete reći, ne vidite ništa roza na njoj pa se ne vidi da je žensko? Jer recimo malena od susjeda nema kosu i jednako je bespolna kao i ostale dvomjesečne vršnjakinje, ali ima roza-od-glave-do-pete znak raspoznavanja.
U svom kratkom stažu promatranja djece i roditelja sa zanimanjem, zaključila sam da mame uglavnom oblače žensku djecu onako kako se oblače same: u malom, vidljiva je sklonost prema određenim krojevima, bojama i posvećivanje pažnje određenim komadima. Bude li i za mene to vrijedilo, curetak će mi biti u duginim krojevima i bojama.

Trebalo mi je neko vrijeme da skužim koliko medvjeda, tigrova i magaraca živi s nama. Medvjed i tigar su veće zvijezde od magarca, što mi se čini mrvicu diskriminatorno. Iz različitih izvora, kupljeno, poklonjeno, izgubljeno i nađeno, imamo dekicu s Winnie Poohom i prijateljima, plišane igračke s Winniejem Poohom i prijateljima, baby gym* s Winniejem Poohom i prijateljima, bodije i benkice zimske i ljetne s WP&co, pidžamice sa stopalima i bez njih, kratkih i dugih rukava, s WP&co, kapice s uzorkom i ušima, medvjeđim i tigrovskim - ne i magarećim - stvarno, neke su životinje upadljivo popularnije od drugih (usput, vidim da i bebačica nekako naginje tigru i medi pa sad malo više forsiram magarca)

Što se moje generacijske i literarne veze sa spomenutom franšizom tiče, ona gotovo i ne postoji. To je valjda jedina knjiga koju kao klinka nisam do kraja pročitala - možebitno zbog averzije prema iskupusanim tvrdim polurazdruženim koricama. Slikovnice nula, crtić i film isto, tako da sam neki dan, u želji da doznam s kim živim, otišla u knjižnicu da se informiram o karakteru i namjerama novih cimera. U mojoj su mi pak knjižnici rekli da je to na dječjem odjelu i da moja članarina od 50 kn to ne pokriva, već moram upisati dijete    i onda mogu posuditi dječju literaturu. Ali gospođo, planirala sam je upisati tek sa šest mjeseci. Mislim, mogu i sad, ali ne znam što će ljudi reći. Pa ipak nisam, nisam imala 50 kn sitnih u novčaniku i morala sam odgoditi istraživanje. Dok se Winnie i ja bolje ne upoznamo, pjevam joj o medi u dućanu i razmišljam u marketinškom smjeru: možda su medo&co brendovima iz nekog razloga dostupniji (čitaj, jeftiniji) za štancanje, i odatle njihova popularnost. Odnosno najezda.

*Baby gym sam neki dan naučila - to je ovo - mekana i šuškava, manje ili više nakićena prostirka na podu na koju polegnete dijete, a iznad njega su lukovi, manje ili više obli, s kojih vise različiti predmeti, nemani, ogledalca i šuškalice, you name it. Koliko se tu gimnasticira, ovisi valjda o djetetu.

Pijem kavu sa svojom najdražom Šveđankom, ona guguće mom djetetu na švedskom, koji meni inače zvuči kao vilinski, a sad još i više kad na njemu tepa. Nas dvije uvijek razgovaramo na njemačkom, i danas sam prvi put utvrdila da mi nedostaje njemački vokabular za razgovor od svijetu u kojem se trenutačno nalazim. Logično, nije bilo svijeta pelena, prematanja, dojenja, bljuckanja, benkica, bodija pa ni vokabular nije trebao - Eskimi, snijeg, de Saussure i to. Sad joj upravo, na miksu njemačkog, engleskog i hrvatskog, pokušavam objasniti zašto mi dijete, inače zdravo popunjeno, ima predimenzioniranu guzu i što je to široko povijanje. U Švedskoj je to nepoznat pojam, ali brzo je skopčala jer je jednom davno doma čula za to - od jedne cure iz Hrvatske. Koja je negativno reagirala na nepostojanje te metode u Stockholmu.
S obzirom na informacije koje sam o temi razvoja kukova skupila od boravka u rodilištu naovamo, čini mi se da je tu ista situacija kao i s prehranom u trudnoći i za vrijeme dojenja, tretmanom pupka, kupanjem i previjanjem: dva tabora koja imaju dijametralno suprotne logike, priče i teze, a čija će priča u datom trenutku prevladati ovisi o trendu, povijesno-sociološkom trenutku i poziciji moći koja raspoređuje znanje - zrnce Foucaulta u svijetu pelena ne škodi.
Kad sam zagazila u šesti mjesec trudnoće, iskusni su mi rekli da je vrijeme da dijete naručim na ultrazvuk kukova. Kad sam zagazila u šesti mjesec trudnoće, trbuh mi je bio, po procjenama duše- i tjelobrižnika, premali za stupanj trudnoće, spol smo tek doznali i tek sam se navikavala na ideju da je neko biće, gotovo formirano, u meni. Ako sam razmišljala o nekim dijelovima njezina tijela, to svakako nisu bili kukovi. E, al moraš razmišljati o kukovima jer se kukovi pregledavaju kad dijete ima šest tjedana, a kad se naručiš, daju ti termin za četiri mjeseca. Do the math. Matematika mi nikad nije najbolje išla pa sam zanemarila izračun tjedana, mjeseci i kukove svog nerođenog djeteta. I nisam na to mislila do nedavno, kad je došlo vrijeme da rođeno dijete odvedemo na taj isti pregled kukova.
U bolnici su rekli - nikako široko prematati. Pa sam poslušala jer oni bolje znaju. Onda je došla patronažna, rekla, dobro, kako hoćete, a na licu joj je pisalo da, osim što ima fetiš na tetra pelene, gaji nježne emocije i prema ovim švedskima (btw, mojoj je Šveđanki jako zabavno, ali posve nejasno zašto mi imamo švedski stol, a i pelene su joj nepoznanica). Onda smo sa šest tjedana došli u Klaićevu na ultrazvuk kukova - što je posebna priča zapisivanja vrijedna - ali za sad ću samo spomenuti da smo se s doktorom družili 15-ak minuta. Od toga je punih 13 imao izlaganje na temu previše pacijenata, premalo vremena, trulog sustava i loših uvjeta rada, a preostale 2 minute je, redom, prešao gelom po jednom drugom pa opet prvom kuku bebačice, rekao hmmm da hm nda široko ćete povijati sestra će vam pokazati vidimo se za šest tjedana. Ali ja imam pitanja! Najprije da mi ponovite i objasnite to što ste sad rekli pa onda još... Ali već je iščezao s keramičkom šalicom kave u ruci. Malo Uvod u anatomiju furka. Nije mi jasno zašto se prethodno žalio na pretjeranu dnevnu kvotu pacijenata - na način koji sam vidjela, može ih obraditi između 30 i 50 za jedan radni dan.
Pitanja sam sačuvala za pedijatra, koji je također faca za sebe i priča za sebe. Konkretno, na pitanje o prednostima i nedostacima širokog povijanja rekao je, čujte, postoje različite studije i različite škole. Sherlock. A u centru grada u modi je ova pro, dok je više prema zapadu izražena ova contra, zaključila sam ja. Pa vi vidite, kaže on. Ne može škoditi. Super, kažem ja, i razmišljam kako ću ekspresno s 56 morati preći na 62, barem što se hlačica tiče.
I onda se ponavlja priča kojoj se vraćam svaki mjesec zadnjih devet plus mjeseci: ako ikako možeš, plati, pa nećeš čekati (ili ćeš čekati skroz prihvatljivo malo) i dobit ćeš smiješak, manje poluinformacija i priliku da postaviš par pitanja. Ali svejedno moraš platiti osnovno zdravstveno. Tvoj je problem ako ga ne koristiš. Nećeš valjda štedjeti na djetetu?!