Moj je knjigovođa dobio unuka otprilike kad i ja kćer. Nas smo dvoje poslovni frendovi već ohohoho godina, i to je maltene familijaran odnos. Samo što familiji ne zaračunavate honorar kao on meni, barem ne na mjesečnoj osnovi. Kad sam ga prvi put pitala kako je malac, objavio mi je da je mali Jan sve osim mali, mašala kilaže i centimetraže, dodao da još ne trči okolo pa nema gdje izgubiti kile, a ostatak maila posvetio onome što ga je očigledno mučilo. Sve je to super, samo nek je zdravlja, veli on meni, ali meni je u svemu tome najzanimljivje kako se moja Lara promijenila. Recimo, ne dopušta da se mali vozi u našem autu jer nema isofix. I drži Jana podalje od našeg psića, a Bobi bi mu tako rado iskazao naklonost i polizao ručicu. Ali dobro, takve su valjda te mlade mame. Piše meni on, lišeno svake aluzije. I tako svaki put usput, usred PDV-ova, ulaznih i izlaznih računa, ispali on po jednu ili dvije mikrofrustracije u moj inboks. Danas ja pišem, u prilogu skenirani ulazni računi koji nedostaju kako je Jan, a on će meni, hvala, Jan je super, nego meni je u svemu tome najzanimljivije kako se moja Lara promjenila. I uz standardnu priču o psiću i isofixu doda još: ona se uvijek furala na neke alternative i imala turbo liberalne stavove, a sad ga misli dojiti valjda do škole. Ako ga uopće pusti u školu, toliko je posesivna. Kling! Tu je meni zazvonilo. Na nešto poznato. Prvo vezano uz dojenje do škole, a drugo, još i više, uz određenu posesivnost.



Kad je moja mama znala pričati kako je i mene i brata i sestru dojila po dvije godine, mislila sam, okej, valjda je to neki standard, što li. Kad su pak bliske frendice dobile i dojile djecu, postalo mi je jasno što dojenje uključuje - koliko često dojenčad jede i kako je sisa i hrana i piće i zvečka all day and night long. Pa sam onda rekla ujebote pa to je malo složeniji podvig negoli sam zamišljala, nema šanse da, ako uopće budem dojila, dojim po uzoru na svoju mamu i po preporuci Svjetske zdravstvene organizacije.To je bilo dok sam bila bezdjetna. S djetetom su stigli novi hormoni, emocije i ideje, a bogme i dovoljna količina mlijeka. Brzo smo se uhodale i sad tako dobro hodamo, i tako praktično k tome, i tako nam je pet mjeseci brzo prohujalo da mi se - o tom-potom, al za sad - ove dvije preporučene godine uopće ne čine tako strašne. Možda ću, kako dijete bude raslo, imati druge probleme sa samim konceptom - jer jedno je dojiti dojenče, a drugo dijete koje je veliko i teško kao nekadašnji đaci prvaci i angažirano ulazi u dijalog sa sisom. Ali i o tom-potom.

A po pitanju posesivnosti - neki to jesmo inače, neki nismo, ili za one koji ne vole crnobijelo, neki smo više, neki manje. Ja sam inače manje, ali s djetetom sam neočekivano i iznenađujuće, više. I kao što nije da jedva čekam da se riješim dojenja, tako nije da jedva čekam da se riješim djeteta i da sam presretna kad ga mogu uvaliti nekom drugom. S veseljem je ostavim samu s tatom na par sati, nemam problema ni s tim da je ostavim sa svojom mamom, ali kad su ostali u pitanju imam malu inicijalnu i iracionalnu krizu. Pa moram ući u dijalog sa samom sobom i objasniti si uz kavu ili još bolje kolač neke racionalne stvari. I onda bude bolje. Baby steps, doslovce. Evo sad je napokon prošlo sat i pol otkad je tata odvezao dijete kod bake i dida pa mogu poslati jelsveuredu poruku.

Neki dan uđem u H&M u Arena centru s namjerom da kupim čarapice za curku. Par bodića, hlačica, kapica i nekoliko divnih, a tako jeftinih haljinica kasnije, dok sam racionalno pokušavala izanalizirati situaciju i odlučiti treba li joj još jedna šuškava mekana slikovnica i što se sve može sa sunčanim cvikerima za četvoromjesečno dijete, čujem prodavačicu kako govori u mome smjeru: ja vam stvarno ne znam, ali možda vam gospođa može pomoći. Gospođa sam bila ja, a oni kojima sam, po procjeni prodavačice na dječjem odjelu, možda mogla pomoći, bili su prilično zbunjeni dečko i djevojka s nekoliko pari malih plavo-srebrnih balerinkica u rukama. Gospođa tj. ja bila je spremna čuti što ih muči pa su mi pokazali par broj otprilike 22 i pitali je li to nešto što bi odgovaralo djetetu od dva mjeseca. Samo ako je direktni potomak bigfuta, pomislila sam, ali onda sam se sjetila da sam i sama ne tako davno bila u sličnoj situaciji, Alisa izgubljena u zemlji čudesa na dječjem odjelu, potpuno clueless o oblicima, bojama, veličinama, a pogotovu praktičnoj primjeni. Pa sam s blagim, nipošto podrugljivim, ali sveznadarskim smiješkom rekla: ma to vam je preveliko. Iz gomile na vješalici izvukla sam najmanji par - koji je i dalje bio prilično velik za dijete od dva mjeseca i rekla im da pokušaju s time. I nisam mogla odoljeti da ne dodam: ali vjerojatno će joj i to biti veliko. I još: ali to će ona ionako sve nakon pola minute skinuti. Zbunjeno su mi se smješkali, još zbunjenije zahvalili, i par minuta poslije vidjela sam kako na blagajnu idu s haljinicom.

U neku ruku, i kao ženi, bilo bi je žao što sam drugu malu ženu lišila lijepih cipelica. Zanemarimo nisku uporabnu i praktičnu vrijednost, jer neke stvari, poput plavo-srebrnih cipelica, jednostavno su slatke male mamipare i niti ne moraju ničemu služiti. Ionako isključivo iz iskustva doznate služe li ili ne, a iskustava je onoliko koliko djece i koliko roditelja. Ja i dalje pitam roditelje starije djece što djeca u dobi starijoj od šest mjeseci trebaju i vole, ali iskustveno znam koji su zgodni pokloni za novorođenče. O praktičnima i uporabnima sad neću, već više na razini ideje i odgovora na pitanje što kupiti za novorođenče. Ono, kao dobrodošlicu, a s potencijalnom iskoristivošću za kasnije. Za dijete ili roditelje.



Beauty Baby pčelica iz Muellera naš je apsolutni favorit. Selimo je svaki dan iz kreveta u dnevno okruženje i natrag i opravdano sumnjamo da su prvi najljepši osmijesi bili upućeni upravo njoj.



Ovo je dream catcher, i jako je šteta zvati to dreamcatcher kad postoji prekrasna hrvatska tvorenica: snovolovka. Lijepi snovi prolaze kroz rupe u mreži, a ružni ostaju u njoj zarobljeni. Za male snove malih beba, mala snovolovka.



Naše mirisno Le prase zove se Ana i došlo nam je u prekrasnom malo le svinjcu i sad čuva našu le ušteđevinu. Daljnje maštovite le prasce i le prasice, različito imenovane i za različite prigode potražite OVDJE i OVDJE.



Prva knjiga, mekana, šarena i šuškava. Najprije je stajala u polici, a sad je posvuda, najviše u ustima. Naša je iz DM-a, ali ima ih u Muelleru i H&M-u.

Kad smo već kod H&M-a, njihovi poklon-bonovi dolaze u obliku kul plastičnih kartica različitih boja i sa omotnicom i čestitkom, i to je stvarno kul poklon. Za 100-200 kn tamo se može naći stvarno svašta.

Za one koji, poput mene, vole unikate i personalizirane darove, na fejsu postoji gomila kreativaca koji rade sjajne stvari. Moja omiljena je MOONLIGHT STVARAONICA i njihove prekrasne lutkice, zatim SOVICA, sa svojim plišancima i dekicama, a jako su simpa i baby okvirići za slike koje izrađuje Bartolino Hobby Art, OVDJE.

Eto tako, sad znate pa možete krenuti trošiti. Iz fotelje, kao i ja. Super je što je većina spomenutih artikala dosta povoljna pa možete - ne, ne uštedjeti, već kupiti više.

Prošlo je tek nešto više od mjesec dana otkad sam pokušala nahraniti i presvući dijete u centru Kaptol, i pri tome sam morala biti jako neinhibirana i inventivna jer u centru nije bilo za to predviđenog prostora. Epizoda u kojoj sam im na Facebook stranici skrenula pozornost na to nije baš bila ozbiljno doživljena niti uspješno hendlana s njihove strane (detalji OVDJE), ali s današnjim danom mogu reći da su se gotovo pa iskupili. Na istoj Facebook stranici osvanuo je SLJEDEĆI POST. Dakle, prostor za dojenje i prematanje u centru Kaptol se nalazi u prizemlju kraj wc-a, a još se jedan uređuje na 3. razini. Živio Facebook aktivizam, odnosno produktivna aktivnost na Facebooku.

Meni se recimo najviše sviđa ovo uvođenje interakcije sa životinjama, a i pranje mi izgleda praktičnije od ovoga što ja izvodim na svakodnevnoj bazi. O sušenju bi se, dakako, dalo razgovarati.

Za uvod, ja sam ona koja se jako trudi reciklirati u zemlji, odnosno kvartu gdje za to nema uvjeta. I u kojoj, kako moj muž svaki put kad otvori gepek i vidi sortirane vrećice papira i plastike (ne i organskog otpada) koje ja vozam okolo voli reći, sve smeće iz raznobojnih kontejnera ionako završi na istoj hrpi. Razlog zašto vozam sortirani otpad okolo je što mi je reciklažno dvorište, za koje uopće ne znam funkcionira li, udaljeno kilometar, a najbliži kontejneri za papir i plastiku obično su ili rastureni ili zagrađeni drugim kontejnerima pa mi trebaju ljestve ili u najmanju ruku motka da se uspenjem do njih.

Po pitanju okoliša, you get the picture: stabilno ga i teorijski volim i o njemu često razmišljam, ali ta je ljubav u praksi kompromisnog tipa. Ne bih mu dala sve i u svakom trenutku, i na kraju popustim pred onim što mi je zgodnije - recimo, i dalje koristim papirnate ručnike u kuhinji - ali volim pričati o tome kako eto ne bih da sam imala drugog izbora. Pravi verbalni aktivizam.

U ovoj majčinskoj priči moj se moždani centar za okoliš našao prilično napadnut, da ne kažem izazvan. Jer dijete kad se nađe u svijetu veliko je organsko i anorgansko opterećenje za ekosustav. Platnene pelene vs pampersice (kao generički pojam) zaslužuju poseban post - nakupila sam popriličan fond znanja o njima, pros and cons i sve to (hvala, Lana!), ali ne koristim ih, mada nisam potpuno odustala od te ideje. Zapravo, mislim da ću se ovaj vikend malo prošetati štandovima na sajmu beba, djece i trudnica i kupiti par tih platnenih ponešto povoljnijim cijenama, nadam se, za probu. Sajam je u Westgateu od petka do nedjelje (12.-14.4.), ako vas zanima, više info OVDJE. Vrlo su aktivni na fejsu, stalno ažuriraju i dodaju nove informacije i fotke pa možete vidjeti bezbroj stvari koje vam ne trebaju i požuriti se i potrošiti gomilu love na, štajaznam, Čarli koji služi isključivo za pranje bebinih duda, bočica i igračaka, jer onaj koji već imate u kuhinji nije dovoljno dobar, vaše dijete zaslužuje više!

U svakom slučaju, sad mi se avantura s platnenim pelenama čini izvedivijom nego na početku, kad je ritam svekolikih pražnjenja bio nepredvidiv i doslovce neuhvatljiv - i uglavnom za vrijeme presvlačenja, tako da nam je doslovce bilo bitnije kakvu podlogu imati na stolu za presvlačenje nego kakvu pelenu. I kako zaštiti zid, I kid you not, mala bi mogla u cirkusu raditi što je sve uspijevala izvesti.
Ispočetka smo koristili one jednokratne podloge za prematanje iz DM-a, ali budući da me moje okolišno osjetljivo srce štrecnulo svaki put kad bismo koš napunili tom kombinacijom plastike i pamuka, ubrzo sam se prebacila na višekratnu podlogu iz Niveina ruksaka na koju stavim tetra pelenu - i jedno i drugo se može oprati, a vešmašina ionako vrti svaki dan. Svejedno, za slučaj da su sve tetre na pranju, ili kad smo vani, imam paket tih jednokratnih podloga doma, koji mi u ovoj kombinaciji traje i po mjesec dana. Probali smo DM-ove Babylove i one iz Muellera, nema razlike osim u cijeni, 26:30 kn za Mueller:DM.

Kako bih se na svakodnevoj bazi okolišno bolje osjećala, napravila sam još dvije intervencije među potrošnim artiklima: umjesto vatica, tj. blazinica za pranje guze kupila sam frotiraste maramice koje su se pokazale kao pun pogodak - jako su mekane i ugodne, a i dovoljne velike da posluže kao rukavica za kupanje, čak i za brisanje poslije. I ima ih s preslatkim motivima, OVDJE. Jest malo veća investicija u početku, ali isplati se - 20-ak komada je dovoljno, a i dalje imamo pamučne jednokratne za dopunu, ako su sve u prometu. Usput, i blazinice su povoljnije u Muelleru, također nema razlike u kvaliteti, barem je ja nisam zamijetila (13 kn vs 15 kn). One u Lidlu su skuplje i od jednih i od drugih i raspadaju se pri upotrebi. And we don't want that.

I još jedan nasušni artikl u kojem sam se odlučila za perivu varijantu: jastučići za grudnjak, za one koje doje (jer ne volim baš tu riječ dojilje, odmah mi je u glavi kravlje vime, ne znam zašto). Iz nekog sam razloga mislila da te višekratne ne mogu kupiti u Zagrebu pa sam preko ebaya ili amazona, više ne znam, naručila neke Aventove. Koristim ih, ali nisu dobri - premali su i ne upijaju najbolje. Nije ni čudo, oni su više koncentrirani na sve to oko duda i bočica nego na sisu kao takvu. Ali imaju lijepu čipku s druge strane i dobijete vrećicu u kojoj ih perete gratis. Poslije sam u Muelleru kupila neke pamučne, činili su se preveliki, ali pokazali su se kao skroz okej. Ne trebam ni spominjati da Mueller vodi u povoljnoj cijeni i što se jednokratnih jastučića tiče: DM-ovi su 17 kn, a za Muellerove se ne mogu točno sjetiti, ali mislim da je dosta velika razlika.

Eto tako ja kompromisno promoviram ljubav prema svojoj okolini. Valjda zato što mi za sad može biti. Nina ima jednoipolgodišnjeg sina i kaže da joj je smrad otupio ekološku oštricu pa sam joj rado prepustila OVU kantu za pelene koju smo dobili na poklon. Moguće da ću za par mjeseci tu kombinaciju plastike i najlona tražiti nazad, a ovdje brisati dokaze.