U moje berlinsko vrijeme, dok mi ni D od djece, vlastite ni tuđe, nije bilo u peti niti u bilo kojem drugom dijelu tijela, znala sam često i s guštom otići s Lidijom i njezinom kćerkom u kvartovski kindercafe. Ograđen prostor, normalni, samo nešto niži, stolci i stolice, Kaffee i Kuchen ponuda, i gomila igračaka, još nižih stolića i stolova, i pravi pješčanik u kojem se također služe i kava i kolači i sve što poželite. Djeca sretna, roditelji sretni, prijatelji od roditelja sretni jer u miru mogu progovoriti par riječi, također.

Sa svojom umjetničkom, boemskom, kulturnom scenom i svojim malo je reći živahnim klupskim, koncertnim i noćnim životom, Berlin sigurno nije prvi grad kojeg se sjetite kad razmišljate o children-friendly mjestima. Ali on to i te kako jest - ondje ne morate odustati od stila života koji ste njegovali i voljeli samo zato što ste roditelji, dapače. S lakoćom nastavljate, jer grad vam to sa svojom infrastrukturom i ponudom olakšava na svakom koraku.

Ne znam kako je vama, ali ja u Zagrebu često imam osjećaj da vozim invalidska umjesto dječjih kolica. I ne samo kad uđem u WC za invalide jer ne mogu uvesti dijete u kolicima u regularni WC, a malo mi je eto bed ostaviti je ispred vrata. U mnogim ugostiteljskim objektima, koji redom vrve od roditelja s djecom, dobivam nedvosmislenu poruku da bi oni, kao mahom i naši turistički djelatnici na krajnjem jugu, da ja radije ostanem doma dok mi je dijete malo, i za to vrijeme samo šaljem novac za kavu ujutro i kavu popodne, i poneki kolač svaki treći dan u međuvremenu.

Pri tome se ne bih ni najmanje uvrijedila da neki lokali ili restorani odluče staviti naljepnicu na kojoj piše Djeci ulaz zabranjen. Dapače, to bih shvatila i prihvatila kao dio njihove politike. Do prije par godina bih sigurno i sama odabrala doći u takav jedan restoran, a možda čak i sada kad izađem u društvu odraslih. Ali tu naljepnicu nitko nema, a većina ih se ponaša kao da je imaju.

Restorani su mi posebna boljka i to zaslužuje posebnu lamentaciju - doživjela sam već u više navrata da mi se u Sofri nasmiju u brk kad pitam imaju li hranilicu, a pri tome imaju pun restoran obitelji s manjom i većom djecom. Jedan mi je konobar čak sugerirao da bih mogla dijete staviti u kolica, jer to i ostali rade. Očigledno, svi to rade i nitko ne postavlja nikakva pitanja. Tako je kako jest, situacija je nepromjenjiva. Poruka nije shvaćena ni kad sam ponudila da u donirati novac za hranilicu jer im očigledno ide loše kad ne mogu uložiti tih 10 eura za high chair iz Ikee. U Maxi Pubu mi se nisu nasmijali u brk, nego iza leđa, a u facu su mi ful ozbiljno rekli da su naručili jednu prije par mjeseci i da još nije stigla. Još su mi najsimpatičniji bili ovi iz pizzerije Oro-Goro (koja inače ima igralište i ful vanjsku opremu za djecu), jer su frendici na telefon rekli da imaju jednu hranilicu, ali da moraju naći šarafe.

Sad sam se opet raspisala o restoranima, a htjela sam o kafićima. Ali nema veze, jer sve je to dio istog koncepta i iste ideje, odnosno svjedočanstvo o tome da ideje ni koncepta nema. Svi imaju djecu, svi primaju djecu, ali nitko ne želi napraviti minimalne intervencije i uložiti minimum novca da se djeca - a onda automatski i njihovi roditelji - u tom prostoru u koji se dolaze opustiti i predahnuti doista i opuste.

Kindercafei u Zagrebu ne postoje, mada jako puno djece od mjesec dana pa do 10 i više godina starosti često i dugo obilazi kafiće s roditeljima. Jer mi smo kafić i kava nacija. I onda se zabavljaju ovisno o dobi. Ovu najzahtjevniju dob od tek-sam-prohodao/la do još-nemam-dvije-godine roditelji uglavnom šopaju dok popiju pola šalice kave, a drugu polovicu trče za njima s kavom u ruci. Ili redom vade priručni arsenal igara i igračaka dok nekom ne dojadi. Najčešće njima

Kindercafei su sjajna poslovna ideja. Odnosno, bila bi, kad bi netko šljivio tu golemu - i iznimno zahvalnu ciljnu skupinu. Ne moraju to biti rafinirani i razrađeni objekti kao što su u Berlinu. Za početak - pješčanik na terasi možda? Ostat ćemo garant još jednu kavu i sok dulje, a past će i koji sladoled. Ljuljačka? Stolić s priborom za crtanje? Slikovnice? Neka mala fotelja? Pa moram li baš sve vući od doma, kvragu?