Gdje su oni divni dani kad je autor bio zaštićen aurom nedodirljivosti i nije bilo komunikacije s čitateljima, već su čitatelji komunicirali jedino s tekstom, kao jedinim svjedočanstvom o autorskim namjerama? Nije da istinski priželjkujem takav (ne)komunikacijski model, ali nekad malo frustrira što ni izbliza ne mogu iskomunicirati što bih htjela na ovaj način. A pokušaji traju i traju i traju do besmisla. Ako se pak ponašam kao da je tekst dovoljno rekao, i bacim ga na interpretaciju bez uključivanja, ispast ću arogantna, mada nisam i mada volim sve vaše komentare jer pridonose mojoj široj slici. A slika je takva da je krhka i nestabilna i kaleidoskopska, i ima puno fragmenata, različitih, koji se međusobno ne isključuju.

Glupo mi je ispisati rečenicu koja počinje s "Poanta je bila...", ali budući da je ovo više skupni komentar na sve komentare, reagiranje na reagiranje, a manje individualan tekst, pišem: Poanta Reagiranja na događaj na Festivalu tolerancije bila je upozoriti na nešto što se paušalizira i na što se sliježe ramenima uz "tako je, kako je", i o čemu se zbog te samorazumljivosti premalo govori, a to je neravnopravan i težak položaj zaposlenih majki, na različitim poslovima. I ovih koje rade u uredima, i ovih koje rade kod kuće. Ili na festivalima, koncertima, javnim mjestima, operacijskim dvoranama. Poanta je izazvati reakciju i prodrmati, i malo mi je bezveze to tako pisati, kao da drmam nekoga i istovremeno mu govorim: vidiš, ja te drmam. Ali drmanja mora biti.

Većina žena koje su komentirale tekst su i majke i zaposlene žene s ozbiljnom karijerom, ili samo jedno od toga. I jedne i druge se slažu da je u redu provoditi s djetetom puno vremena, i to pokušavaju svim silama, ali da djeci nije mjesto na poslu jer se onda ne bi mogle koncentrirati ni na dijete ni na posao. I budući da same ne bi htjele vlastito dijete na poslu, ne žele ni da ih druge majke maltretiraju svojom djecom ondje gdje djeci nije mjesto. I gdje je i djeci naporno i stresno (mada ovo zadnje baš i ne drži vodu, barem ne s djecom starijom od godinu dana - gdje ćeš veću zabavu nego lajtšou i gomilu ljudi). Sve to rečeno je stav koji i ja živim, s kojim se najugodnije i najlagodnije osjećam, i koji mi omogućuje iluziju da mogu imati sve, i iluziju da radim samo ono što ja želim jer sam sama tako odlučila. Ali to je i stav koji svakodnevno preispitujem iz različitih kutova, i situacija puna varijabli koje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Jer kad god kažemo da nešto nije u redu ili je nenormalno ili nemoguće, nama ili okolini, polazimo od čvrsto zadanog okvira i ponašamo se da je taj okvir apsolutan i bogomdan. Normalno je da to radimo, jer inače ne bismo funkcionirali: svakodnevna relativizacija svih varijabli odvela bi nas ravno u svakodnevnu shizofreniju.

Ne vodim svoju djecu na posao, kao ni vi, jer ondje se onda ne mogu koncentrirati ni na njih ni na posao. A i moram se nekad maknuti od njih da zadržim funkcionalnima moždane stanice koje ne upotrebljavam u interakciji s njima. Nisam za spajanje privatnog i poslovnog, kao ni većina vas, jer mislim da su tako svi sretniji. Ali. ALI. Što ako želim imati poslovno, a ne mogu jer nemam kome ostaviti dijete? Prijateljica mi nije na raspolaganju, bake i djedovi su daleko, dijete ne želi biti ni sa kim nego sa mnom, a nude mi gažu koja traje sat vremena i dobre novce i priliku za dugotrajnu suradnju? Ne kažem da sam u toj situaciji. Ali ne kažem ni da nisam. Jedan od komentara na moj tekst osvrnuo se na činjenicu da u slučaju tribine na Festivalu tolerancije nije bila riječ o svakodnevnom poslu nego o jednokratnom eventu, i bojim se da je to pomalo promašen point, iz vizure koja nije freelancerska. Takvi eventovi jesu kruh honoraraca. Ne znam što i tko i koliko plaća Doris Pinčić, ali znam da sam jedne godine pokušala s djetetom odraditi Zagrebdox (pisala sam o tome OVDJE), i uspjela, ali bilo je toliko stresno da sam s drugim djetetom i druge godine, odustala. Nekomu tko radi uredski posao to se možda čini kao "samo dva sata" u usporedbi s osmosatnim radnim danom, ali to je bio moj radni dan. Dnevnica. Networking. Ulaznica za daljnje gaže i još svašta nešto.

Bottom line: ima različite djece i različitih roditelja, a i različitih poslova. I ovo zadnje je ključno.
Kad dosta radite od doma, djeca su vam uglavnom na poslu, ali to nikome ne smeta. Osim možda vama, ali to nije od interesa šire ni uže javnosti. Dakle, ovdje nije riječ o tome da treba strogo odvojiti privatno i poslovno (što je svima, neovisno o spolu, iluzoran koncept u današnjem svijetu), već o tome da ne treba poslovne druge tlačiti svojim privatnim. I da mjerljiv učinak mora postojati, neovisno o tome kako ste došli do njega. To je profesionalno i poslovno, i  s tim se apsolutno slažem, samo bih htjela društvo koje će mi pomoći ostvariti taj ideal kojem svi stremimo.

Ostalo je tu još dosta otvorenih pitanja, uz ova na koja sam pokušala odgovoriti. Ako je u redu dovesti psa koji je dresiran i poslušan, bi li bilo u redu dovesti dresirano i poslušno dijete? Je li, dakle, problem u djetetu, ili u djetetu koje ne poštuje pravila ponašanja na tribini? Ili, da je neki muški sudionik tribine u kojoj je Doris Pinčić sudjelovala poveo svoga sina, bi li publika to gledala blagonaklono i bi li im bio divan i simpa, i u slučaju da je dijete dresirano, i u slučaju da nije? I zašto vam je OVAJ VIDEO sigurno nešto preslatko, a i u njemu a) roditelji vode djecu na posao b) maltretiraju ih reflektorima, glazbom i gomilom nepoznatih ljudi? Ili možda vam nije presladak, ali biste li se pobunili iz publike da ste došli na koncert, a dočekalo vas ovo?

Poanta je, za kraj, još nešto: živimo u svijetu dvostrukih mjerila. Najmanje dvostrukih, i ovo su situacije u kojima osjećamo na vlastitoj koži svu njihovu oštrinu. I nekad treba dovesti stvari do ekstrema, barem u diskusiji, barem na platformama poput ove. Ekstremi su dobri jer treba uvijek tražiti više nego mislimo da je moguće. Pa onda možda dobijemo barem ono čemu se nadamo,