Jutros sam imala jedan sjajan aha-trenutak. Koji je potrajao 15-20 minuta. Upalila mi se žaruljica i baš me dodatno ogrijalo sunce spoznaje, mada je vani bilo ugodnih dvadeset stupnjeva. Shvatila sam ono što je Coelhu još odavno bilo jasno: kad se jedna ideja probije do statusa trenda, čitavo se društvo uroti da je podrži i održi, toliko dugo dok trend ne postane mainstream i dok se ne zaboravi da je nekad nešto drugo bila normalnost. (Onda se ciklus, istina, opet ponovi i obnovi, ali u tu nietzscheovsku metafiziku sad nećemo.)

"Možda sam neiskusna i neinformirana, ali je li u salonu doista potrebno imati tobogan i vrtuljak, i mora li dijete jahati na jednorogu ili traktoru dok ga friziraju?" To sam napisala prije nekih mjesec dana, i dobila cijeli niz vaših komentara, koji me uvijek neopisivo vesele, neovisno o tome koliko se s njima slažem ili ne slažem. Mada razumijem izložene pro i con argumente, i podržavam načelno različita mišljenja, postupke, odgojne i obrazovne metode, moje gledište nije se promijenilo: postojanje frizerskih salona specijaliziranih za djecu može se opravdati i objasniti jedino okorjelo kapitalističkom i konzumerističkom fragmentacijom tržišta u kojoj ponuda stvara potražnju, a vama sve smije pasti na pamet osim štedjeti na djeci. Grubo pojednostavnjeno rečeno.

Ako imate dijete koje vrišti kad vidi frizerski stolac ili zrcalo ili monokromno pokrivalo koje se veže ispod vrata (a da se pri tome nikad nije susrelo s ekranizacijom ili uprizorenjem Sweenyja Todda), onda sigurno pretpostavljate da ja nemam tih problema, čim zagovaram ideju da oko friziranja djeteta ne treba komplicirati. I istina je to. Bila do danas. 

Danas, naime, nijedna od dvije-tri nedječje, vulgaris, frizerke u kvartu nije radila, a nama je bilo logistički bitno da to obavimo baš tad. (Tj. da dijete obavi, mama odavno nije vidjela škare, ali ne nedostaju joj toliko koliko četka za farbu. Offtopic.) Enivej, nije bed, ima salona ko pljeve, pa ćemo u kvartu krenuti redom. Tu je sad bitna informacija da ne stanujemo u centru Zagreba, već u prosječnoj četvrti u zapadnom dijelu grada gdje se jednom mjesečno zatvore dva salona, a otvore tri nova. Drže se samo oni s imenom, reputacijom, stalnim klijenticama i fleksibilnom politikom, što će reći da vlasnice ne frču nosom kad žena hoće platiti šišanje i frizuru, a donese svoju boju da uštedi koju kunu. (No opet digresiram. Ali što ću kad me frizerski saloni inspiriraju, valjda sam ipak previše u životu visjela u njima.) U svakom slučaju, želim reći da bi ti saloni u mom kvartu trebali, da je sreće i poslovne politike, sa smijehom, kavom i kolačima i fenomenalnom uslugom dočekati svaku novu mušteriju, ako ne žele kroz najviše šest mjeseci staviti ključ u bravu. A oni, pogađate, rade sve osim toga.

Carousel Cuts, New York

Dakle, ušla sam tako oko pol 10 ujutro s kćerkom za ruku u prvi u nizu. Unutra jedna frizerka i jedna već skoro ofarbana žena, možda još 5 minuta posla i gotovo. Kažem što želim, šiške i malo kraćenja, a ona mi kaže da je u gužvi i da mogu doći oko - 14 h. Isti tretman dobijem i u salonu do, gdje nije bilo nikoga - ali nekoga su valjda napeto očekivali jer je "gospođa naručena". U trećem salonu dvije osobe, frizerka i gospođa koja to nije, piju kavu. Kažem dobar dan, i kažem što želim, a ona pogleda mene, pogleda malu, otpije gutljaj  i kaže da evo sad ima mušteriju. Ja sam tu već malo živčana i dobrano iziritirana pa priupitam direktno gospođu jel može pričekati 10 minuta, jer ono što trebamo doista traje toliko. Ne da bih se ja miješala u vašu struku, ali desperate times call for desperate measures. A ona se unese djetetu u facu i drekne: A ti bi se šišalaaaaa, haaaaa? Ja rekoh, ako vam nije problem prebaciti fokus na mene jer kod nas doma punoljetniji i platežno sposobniji odlučuju, pa vas molim da mi kažete jel može ili ne. Smilovala se, ščepala dijete i posjela ga na stolac, a mala se nije ni snašla, u nepoznatom prostoru i s nepoznatim ljudima i ispred zida od zrcala - i počela je neutješno ridati. I mrzim kad moram reći "znate, ona inače nije takva", i nisam to ni rekla u salonu, ali govorim vama: moje dijete ima svoje huje, ispade i žute i plave minute, kao i svi vršnjaci, ali iznenadne napadaje plača od straha, to nema. Nikad. Ali stvorila se takva atmosfera, odjedanput i iznenada, na koju je ona eto upravo tako reagirala. Brzo se doduše umirila i posao je obavljen, a meni su se posložile kockice. Taj me domino u glavi toliko zaokupio da nisam ništa odgovorila kad je gđica Lovett na kraju komentirala: znate, sva vam djeca ovdje plaču. Ma nemojte mi reći! Sigurno je do djece.

Frizerski saloni za djecu postoje iz niza razloga, ali nijedan od tih razloga nema veze s njihovom ciljnom skupinom. Djeca su više povod nego uzrok. Osim zbog roditelja koji vole kerefeke (koje mahom nisu postojale dok su oni bili mali), postoje i zato što se frizeri "za odrasle" dominantno trude eliminirati djecu iz salona. Kao prvo, ne mogu za dječju frizuru naplatiti 100 kuna, a za manje se izgleda ne laćaju škara, i kao drugo, ne žele se natezati s djecom - možda zbog loših iskustava, a možda zbog nefer generalizacija. Pa ću onda i ja u bliskoj budućnosti izgleda morati piti kavu u vlakiću dok mi dijete hopsa na hipertrofiranoj Hello Kitty i tuširaju je šljokicama. E pa jebemu!