Mislim da je krenulo s nekih 13 mjeseci, u hranilici posuđenoj preko novogodišnjih blagdana, koja je imala ravan i optimalno ni-mekan-ni-tvrd naslon. Možda iz dosade, možda kao znak da nije gladna ili ne želi više jesti, ili možda iz puke zabave, ali počela se ljuljati naprijed-nazad i udarati leđima u naslon. I jako joj se svidjelo sve to što joj tijelo može pa je nastavila, različitim intenzitetom i na različitim mjestima gdje su okolnosti dozvoljavale, odnosno gdje god je to bilo izvedivo. U fotelji. Na kauču. I najgore od svega, u krevetiću, u kojem dotad nismo imali potrebu kupovati spužve niti stavljati neka pojačanja duž ogradice.

Ispočetka se nisam zabrinjavala niti raspitivala jer sam vidjela da joj je zabavno i da ispituje granice. Ali ne da to klanjanje/kimanje/ljuljanje vremenom nije prestajalo, nego je bivalo sve češće, i sve silovitije. Dnevne su se seanse još i mogle kontrolirati i/ili ignorirati, ali najgore su postale one pri buđenju i uspavljivanju. Neka se djeca bude plačući, neka zovu ili se glasaju ovisno o dobi - kod nas je bilo lupanje glave o drvene rešetke, toliko jako da bi se krevetić odšetao par metara u smjeru ritmičnog nabijanja. Aha, budna je.

Ljuljala se tako u svjesnom i budnom i polusvjesnom i nesvijesnom, poluusnulom stanju. Obrazac koji sam vidjela, posebno pri tim noćnim buđenjima, bio je motorički skok, popraćen psihološkim - kad god bi usvojila novu vještinu, imala bi je potrebu vježbati i danju i noću. Kad je počela sjediti, pri buđenju bi nesvjesno sjedala. Sa skakanjem na noge bilo je isto, pa eto, i sad s tim klanjanjem. Pa sam pokušala biti strpljiva i čekati da prođe, mada je nekad stvarno bilo ravno stasijevskoj metodi mučenja. Taman zaspete, a netko vam počne ritmično udarati kraj uha, sve jače i jače. Kapanje voska ili vode po vratu i tucanje kamena mila su majka za to.

Nakon mjesec dana već sam se malo počela raspitivati okolo, ali izgleda da su takvi slučajevi dosta rijetki. Pa sam onda malo počela googlati, što inače rijetko kad do nikad ne radim, i naišla na iskustva koja se ugrubo mogu svesti pod dva kišobrana: prvi, rani znakovi autizma, a drugi, motorička naprednost. Jer to što moja kći izvodi, to klanjanje, kimanje, kako god ga maštovito nazvali, kažu, zapravo je kompleksan pokret koji traži jako dobru motoriku i koordinaciju mozga, trupa i trbušnih mišića, a djeca te dobi ga izvode da bi se umrila i riješila stresa. Mada je to izvodila u cijeloj lepezi različitih situacija - veselja, stresa, nervoze, gladi, sitosti, umora - ovo drugo objašnjenje daleko mi se više svidjelo pa sam se za njega odlučila. I nije, dakle, bilo druge nego čekati da ta razvojna faza prestane ili preskoči u neku drugu, pa se trebalo naučiti s tim nositi. 

U toj fazi toddlanja, kad više nisu bebe, ali ni razumni mali ljudi, jako je teško bilo što zabraniti ili forsirati, barem iz mog iskustva (mada od ponavljanja i pokušavanja ni tada nisam odustajala). I ono što sam mogla je prvo, pokušati ignorirati, mada je to bivalo sve teže, i drugo - iz VEĆ POKRIVENOG poglavlja preventive, odnosno NEMOGUĆNOSTI ISTE kad dijete dosegne neku dob - stvoriti uvjete u kojima će joj biti teže ili nemoguće izvoditi te pokrete ljuljanja. Npr. umjesto hranilice, booster chair s plitkim naslonom - upalilo je. Deblji i niži jastuk u krevetac, da joj ne bude ravno iza leđa i da bude kompliciranije. Gledanje crtića u fotelji, opet s niskim naslonom. I tako.

Kad smo napokon došli na pregled kod pedijatra s 18 mjeseci, klanjanje se jako smanjilo, gotovo nestalo, ali svejedno sam ga upitala - i spomenula mu kako smo se s time nosile. On je onaj mama-zna-najbolje lik (OVAKAV) - i nedostaje mi posebno na ovom ljetnom "odmoru", bajdvej - i rekao je, bravo, odlično ste napravili, jer znate, čim se vi oko toga zabrinete ili forsirate, samo ispotencirate isto, i još intenzivnije ponašanje. To je faza, proći će. Je, ali mene će nestati dok sve faze prođu. A šta ćete, to vam je taaaaaako (šibenski naglasak).