Postoje razne vrste plača. I kod odraslih i kod djece, ali zadržimo se sad na djeci. Nikad nisam baš najbolje kužila one tekstove i priručnike i brošure koje vas uvjeravaju da ćete vrlo brzo moći razlikovati kad vaša jednomjesečna beba plače od gladi, kad od umora, a kad zato što joj je pelena puna. Osluškivala sam i analizirala svojim uhom za jezične i emotivne nijanse, ali to je meni sve bilo isto. Pa sam našla drugu metodu: jela si? Znači, spava ti se, idemo spavati. Sad si se probudila i plačeš? Znači, gladna, as simple as that. A da punoća ili praznina pelene kod moga djeteta nema nikakve veze s plačem, to sam već u prvih deset dana empirijski utvrdila.

Ti su prvi plačevi bili jedan te isti plač - prije svega, bespomoćan i konfuzan, koji poziva na tješenje i ispunjavanje primarnih potreba. To su plačevi koji zvuče onako kao kad plače netko tko vas zove i treba, a ne zna točno zašto, i na te sam uvijek odgovarala. I vrlo brzo bi se umirili. Kažu da djeca manipuliraju vama od prvog dana. Kažu i da im nakon 6 mjeseci više ne trebaju noćni obroci i da to treba ukidati i pustiti ih da se isplaču i da shvate da ne može sve biti po njihovom. Nisam to nikad mogla, jer još uvijek je to bio onaj prvi bespomoćni plač u kojem nisam osjećala namjeru niti manipulativne nijanse. Nešto, u ekstremnom slučaju, nalik ovome što već dva dana slušam kao zvučnu kulisu dok prevodim filmsku adaptaciju Krležine drame U logoru i što me ubija, i stalno se moram podsjećati - kao kad sam bila dijete - da su to djeca glumci, i da inače imaju mamu-tatu, i da nisu ranjeni i da imaju što za jesti, a onima na stvarnom galicijskom frontu sad stvarno ne mogu razmišljati. Digresija.

Nakon prvih plačeva, slijede, totalno neočekivano, drugi plačevi. Širok dijapazon njih. Počinju u trenutku kad dijete prvi put počne zapomagati zbog nečeg konkretnog što joj nije pravo, a vi vidite kako joj iz oka sijeva namjera. I svijest. To još nije ona potpuna svijest o uzroku i posljedici, ali neka bazična svakako jest. To su plačevi koji znaju biti potpuno bez suza, i uglavnom su zbog frustracije, ljutnje, nestrpljivosti i nekih kompleksnijih emocija. Kompleksnijih od gladi, žeđi i iskonskog straha. 

I koliko god nikako nisam mogla ne odgovoriti i ne reagirati na ove prve, na druge mogu. Prešutjeti i pričekati da prođu. Morala sam to vježbati i vježbam još uvijek. Tehnike su isprva bile te da anticipiramo i pokušamo izbjeći frustracije koje vode do ispada i bijesa (negdje od 13-16,17 mjeseci). A sad objasnimo, ne šizimo, i mirno (kad god je to moguće, naravno, a nije uvijek, naravno, ovo su idealne situacije o kojima vam pišem, naravno), dakle, mirno pričekamo da ispad prođe. Nekad uključimo tješenje, jer sad baš ti neki kutnjaci izbijaju i to, ali tješenje obično padne na vrlo neplodno tlo. Ali mir i nestresiranje roditelja uvijek pomognu, to je jedna od velikih repetitivnih fraza kad je roditeljstvo u pitanju, ali doista je istinita.

Istraživanje koje već mjesecima provodim po šoping centrima, igralištima, restoranima i kafićima pokazalo je da je najveća fobija svih roditelja upravo dječji plač. Ne mogu znati je li odnos mama i tata prema uplakanom potomku isti kod kuće i na javnom mjestu, i vjerojatno neće biti pogrešno pretpostaviti da je ovaj drugi ekstremniji i fobičniji, jer - svi slušaju. I to je normalno i u redu da ne želite da ispadi vašeg djeteta maltretiraju druge ljude. Ali nekad se ne može izbjeći. Parent like noone's watching, ako ikako možete, uvijek i svugdje, a ako ne možete, mislim da je skroz okej discipliniranje i razjašnjavanje maknuti iz šoping centra, igrališta, restorana, kafića, i ponijeti doma, na temeljitu i strpljivu razradu. 

P.S. Sve fotke djece koja plaču, budući da su bez konteksta, bile su mi previše stresne pa mi je laknulo kad sam našla ove gdje je ekšli objašnjeno zašto klinci plaču. And it's LOL.

Preuzeto s Tumblra.