Podsjećaju me da sam u agoniji mastitisa obećala ipak napisati romantičan post o dojenju, čim rečena agonija prođe. Ima tomu sad već više od mjesec dana, i nije da nisam krenula pisati. Najprije sam htjela da bude praktično, pa tek onda romantično: mislila sam, bit će korisnije. Ali nikako pa nikako da pisanje završim. Jednostavno se ne mogu dogovoriti sama sa sobom na što se ograničiti i u kojem tonu pisati. Jedan dan sam iziritirana nekim konstatacijama koje čujem i pročitam pa onda sjednem i za 60 sekunda napišem ovo:

U kontekstu spominjanja kontroverzne riječi na D, majke se dijele na dosta skupina i podskupina, ali u zadnje vrijeme kampanjom prednjače dvije. Još nisu mainstream, ali opako se profiliraju. Prva zbog objektivnih problema nije dojila i sad misli da bi svi pošto-poto trebali, a druga jest, ali misli da nipošto ne moraju svi, i gorljivo brani prava svake ženemajkekraljice da sama odluči što je u danim specifičnim uvjetima najbolje za njezino dijete. Ja sam ova druga skupina, a nekad stvarno time iritiram samu sebe. Kao što me iritiraju žene koje rade istu stvar kao ja: s djetetom na sisi, i mada u to nisu posve uvjerene, brane pravo drugih žena da prerano krenu s dohranom djeteta koje uredno dobiva na težini.

Pa onda stanem, razmislim, iritacija već polako prolazi, i shvatim da tu otvaram Pandorinu kutiju i nužno se guram u neke njezine pretince u kojima mi nije mjesto i koji su mi nepoznati, i da ću neizbježno početi pametovati iz svoje pozicije nekome tko je u potpuno drukčijoj poziciji, a to ne želim. Nisam savjetnica za dojenje niti to želim biti. Imam samo svoje iskustvo, a iz iskustva znam da tuđa iskustva nikomu ne pomažu, ni dobra ni loša. Iskustvo je tu isključivo na informativnoj razini, pa ja onda samo informiram o tome kako to izgleda i što sam zaključila. 

Obećala sam romantiku pa ćemo za drugi put ostaviti praktiku. Romantiku, ne u užem smislu, već više u smislu svega lijepoga vezanog uz temu. U nekom blagdanskom duhu, bolje je da okrenemo na pozitivu nego na krvave bradavice, upaljeno tkivo i ledeni oganj groznice.

Kad razmišljam o manje romantičnim počecima, uvijek kažem da je u rodilištu bilo u najgorem slučaju kao na frontu, a u najboljem kao u ratnoj bolnici. Samo što ranjenici sigurno nisu bili toliko radno angažirani. Jedna vizita, druga vizita, sestra ova, sestra ona, skini grudnjak, skini slojeve vate koji glume gaće, presvuci sebe, presvuci bebu. Stalno su me tjerali da nešto radim, jedino kad sam dojila puštali su me na miru. I u tom miru mogla sam dijete motriti, gledati i upoznavati, jer čini mi se da bebe nikad nisu, ni tada ni poslije, toliko mirne i spokojne kao kad su na dojci. Isto se nastavilo i doma: uglavnom u ležećem, katkad u drijemajućem položaju, trenuci dojenja bili su trenuci odmora. I kompendij smiješnih i dirljivih kadrova: žulj na gornjoj usnici od sisanja, mlaz mlijeka koji curi iz kuta usana kad se, nimalo nježno, otkači s bradavice.

Uvijek se trubi o blagodatima dojenja za dijete, o tome se puno zna. Spominju se i neke prednosti za majku, ali dosadno su i repetitivno sročene i još dosadnije prezentirane. Ukratko i ujasno: treba malo početnog ufuravanja, ali onda je iznad svega praktično. Najbolje skužite koliko kad zagazite u eru krute hrane, koliko je zgodno što ne morate smišljati, kuhati, poslužiti, nutkati, čistiti. Mada, kao i sve, čini se da je i to subjektivno, jer evo baš mi je frend nedavno objašnjavao koliko je bočica zakon. Možeš dijete nahraniti u svakom trenutku i na svakom mjestu. Ma daj, super! Jer ja si nekad stvarno moram zapisati da ne zaboravim sisu ponijeti sa sobom.

I još nešto: tijelo je u procesu stalne proizvodnje, a to troši dosta kalorija - i kilogrami se tope. Kod mene je to popraćeno nevjerojatnom željom za slatkišima, koju nikad prije nisam imala, i golemom neutaživom žeđi. Koja je objašnjiva, jer ipak pretvaram vodu u mlijeko. 

Zabavno je prilagođavati spavanje, aktivnosti, sve dnevne i noćne aspekte života toj jednoj funkciji svoga metamorfnog tijela. I garderobu i aksesoare, posebno u početku – duboki izrezi, tunike, gumbići i neizostavne marame na jednu stranu, a zatvorene haljine i jednodijelne kombinacije dublje u ormar. Jer nešto se može pomaknuti i podvrnuti, ali nije baš zgodno ostati samo u hulahopkama ili tajicama s djetetom u krilu.

Jednostavno je to lijepo, i uopće nije dosadno. Danju ljepše nego noću, ali ima i noću nešto u tome, posebno zimi, posebno dok snijeg pada, posebno kad se sve muke umišljene i stvarne kroz koje to malo tijelo prolazi mogu riješiti kad zagrize i povuče, a ti si svjesna da nikad više ni manje, a svakako nikad ubuduće stvari neće biti tako jednostavno rješive.

I da ovaj zbrdazdola post završim s ogradom: sva romantika na stranu, dojenje jest općenito dobro za djecu, ali samo vi znate što je za vaše dijete najbolje. I za vas, i ne nužno tim redoslijedom. Jer kao što moj pedijatar opetovano reče, mama zna najbolje. I kao što moja pametna frendica reče, dojenje je doista samo jedan aspekt majčinstva, ni manje ni više od toga.