Institucija kave u kontekstu male djece, iz mog ograničenog iskustva, penje se na jednu višu retoričku razinu. Poprima vrijednost metafore, metonimije, sinegdohe i još nekih figura koje trenutačno ne mogu suvislo objasniti bez traktata logico philosophicusa pa sad neću o njima govoriti. Ovo je praktičan tekst o kavi, a ne o Wittgensteinu, jer svi znamo da potonji nema nikakvu praktičnu primjenu.

Osim svega toga što jest i nije, kava je i mjerna jedinica dječjeg karaktera u kontekstu aktivnosti, odnosno ponašanja. "Kakvo" ti je dijete, to smo Monika i ja davno zaključile, mjeri se time može li se s njom ili s njime popiti kava. Ako je odgovor na pitanje o kavi potvrdan, odnosno klasifikacija dalje grana: koliko dugo, od cijelih 45 minuta pa nadalje. Jer kava od manje od 45 minuta nije kava, to je nešto nabrzinu i s nogu.

Evo baš smo neki dan nas troje pili kavu s mojim ginekologom i njegovom ženom i djetetom. Zgodno, znam, ginekolog, kava, eye-contact i to. Njihova i naša kći su - kakve? - takve da se s njima može piti kava. Oni imaju dvoje djece i iskusni su pa se kunu da se to tako rodi - dijete za kavu versus dijete koje nije za kavu. Sin im nije takav pa znaju. Mi ne znamo. Ja sam sklona vjerovati da nije baš sve u maternici, odnosno izlasku iz nje, upisano u pupkovinu i tako to, ali ne proturiječim iskusnima, i uvijek naglašavam ono što se u mom univerzumu ionako samo po sebi podrazumijeva, a to je da govorim iz svoje perspektive.

Promatrajući, dakle - iz svoje perspektive - sebe i roditelje oko sebe, i uzimajući u obzir da ima različite djece, čini mi se da je ključno ne forsirati, biti opušten i u svakom trenutku biti spreman promijeniti plan A u B pa sve do CEDU, čak i pod cijenu toga da se kava ne popije do kraja. Kod mene je to išlo tako da sam u ranoj fazi, do nekih 6 mjeseci, za izlazak birala vrijeme kad bi curka spavala, i bila sam spremna podojiti je kad bi se probudila. Nisam gubila vrijeme pokušavajući je umiriti nekim drugim sredstvima ni trikovima, znala sam da želi jesti i da će svima biti bolje što se ta primarna potreba i osnovna funkcija prije zadovolji.

Poslije, kad smo malo stasali, nastavila sam osluškivati i odgovarati na potrebe - od preventive, kako smo utvrdili, nema ništa. Ne treba dijete vozati da se umiri ako je i bez toga mirno. Ja mislim. Dodala sam onda neke trikove, igračke i položaje koji pale, ali ne unaprijed - evo ti, da ne bi slučajno - već po redu i tek kad se dijete uskomeša. A sad je slično, i krećemo redom: najprije sjedimo svezani u kolicima, najduže što se može, a može se dugo jer cura voli muving, ljude, a najviše konobare, pa dok sve snimi i svima se nasmije i pokaže kako kaže krava i kako kaže gica, eto ti bar 20 minuta. Nakon toga kreću rekviziti sa stola, opet jedan po jedan, žličice i šećeri. Pa igračke. Pa je onda vadim iz kolica i sjedam u stolac uza se, ako je foteljnog tipa, pa tu dobiva novu perspektivu i opet sa zanimanjem gleda. Pa onda malo na sebe, ali tu je već opasnost da mi pojede majicu ili me ugrize sa sisu, ili da skoči na pod, a tek smo tada, u smislu kave, nagrabusili. 

Dok se sve ove radnje i rekviziti izredaju, već je pomalo vrijeme da se krene. A ako je baš ključno da ostanemo na kavi još pet minuta više prije nego potpuno podivlja - onda izvadim svoj mobitel i odvrnem Mama voli bebu.

Tako je to s kavama. U slikovnom rječniku pod "dobro dijete" nacrtana je beba kako pije kavu. A onda doma gađa mamu fildžanima. Može i to biti, iz iskustva.