Zagrebdox

ožujka 10, 2013

Otkad sam stavila teaser na kraj prethodnog posta, imam osjećaj da moram što prije napisati novi tekst, a kad moram, onda odugovlačim. Lakše je utoliko što je taj moj teaser zapravo trailer, a svi znaju da je u trailerima sve najbolje od onoga što se najavljuje već potrošeno i prikazano. Tako je, otprilike, i s ovom mojom temom.

Zagrebdox je sinegdoha za prvi posao - van kuće - koji sam pristala odraditi, i koji sam odradila nakon što sam rodila. Sat vremena, ali zapravo četiri sata, ako uzmem u obzir vrijeme koje mi je bilo potrebno da dođem i vratim se, parkiram se i odradim generalnu probu. Ohrabrena činjenicom da nam više nisu potrebna tri dana da se spakiramo za izlazak te prethodnim sastancima i kratkim poslićima koje sam uspjela obavila uz dijete sa sobom, genijalno sam smislila da ćemo na Zagrebdox svi troje: bebačicu ću nahraniti prije generalne probe, pa onda između probe i nastupa, i onda poslije idemo svi skupa doma, nakon eventualnog još jednog hranjenja. (Da, dosta jede, još malo pa će me pojesti.)

Naravno, detalje toga okvirnog plana trebalo je pomno razraditi - kako prije, što za vrijeme i na koji način poslije. Čak nisam ni bila toliko nervozna koliko prenapregnuto i do glavobolje koncentrirana da nešto ne zaboravim. Ujutro i u rano poslijepodne simultano sam se bavila prepravljanjem i prevođenjem verzija protokola zatvaranja festivala koje su stizale na mail i zadovoljavanje kćerkinih primarnih potreba, uključujući i onu za zabavom. Sad ćemo se malo nositiiiiii - dok mama prevede protokol. Sad ćemo se malo igratiiiiii na krevetu u sobi - dok mama nađe što će obući. Sad ćemo malo spavatiiiiiiii - dok mama spakira svoju, tvoju i našu torbu.

To što s djecom smijete, a što ne smijete naučite usput i uglavnom na na pogreškama. Znala sam da je ne smijem izvoditi van dvaput ili triput, tamo-amo isti dan jer je onda, logično, groza nervoza pa sam otkazala sve ostale potencijalne izlaske i šetnje. Znala sam i da nije dobro kad ona zaspe, a ja je probudim - povampiri čak i ako je hranjenje u pitanju, a kamoli presvlačenje, trpanje u auto i vožnja na drugi kraj grada. Ali napravila sam ovo drugo, i nije baš bila sretna.

Od kombinacije njene ne-sreće i moje latnetne nervoze učinak na kraju dana nije bio baš sjajan. Što je onako baš jedan lijep i s vremenskom odgodom skovani eufemizam za popriličnu traumu kojoj sam bila izložena od trenutka kad je po dolasku u centar Kaptol dijete počelo glasno izražavati svoje neslaganje s mojim briljantnim planom. Sisa sve riješava pa sam je požurila nahraniti - na mjestu koje za to nema uvjete - i mada sam inače okej s dojenjem u javnosti, malo mi nije baš bilo skroz okej da razdrljenih prsa sjedim u kafiću usred festivalske vreve i u krugu kolega i poslovnih partnera pa sam se dala u potragu za nekim skrovitijim mjesto. Uzalud. U dva dućana gdje sam zamolila da sjednem i nahranim dijete prodavačice su mi rekle da mi nažalost nemaju stolac za ponuditi. (U detalje o njihovim radnim uvjetima - ako je tomu doista tako - nisam imala vremena ulaziti.) I onda sam, točno iznad Torte&To, skužila zgodan prostor s foteljom i stolcem i upala sam unutra s djetetom. Ups. Zaštitari, u sobi za videonadzor. Dobra večer, ja. Dobra. Večer. Oni. Zbunjeni. Oprostite, mogu li sjesti s vama i nahraniti dijete, ja. Ovaj, dijete, nahraniti, vi, ovdje. Naravno, da, oni. Ja im uputim baš najljepši osmijeh, kažem, hvala, nećemo vam smetati, sjest ćemo u kut, samo vi nastavite s poslom. Sljedećih deset minuta su baš predano radili - nisu skidali oka s monitora kao da im život ovisi o tome i bili su baš jako koncentrirai na posao i još koncentriraniji da im oko ne pobjegne u mom smjeru. Voljela bih da sam bila muha na zidu, ili barem jedan od dvadesetak TV ekrana da čujem komentare kad sam otišla.

Ako je suditi po reakcijama naručitelja i po mom subjektivnom dojmu, posao nije patio - sve je odrađeno na vrijeme i profesionalno: nisam izašla na stejdž s djetetom, koncentracija za vrijeme posla nije bila poremećena, između dvaju paljenja svjetala na pozornici uspjela sam potisnuti svoje i njezine suze i nervozu, nije bilo kikseva koje je trebalo opravdavati konfuznim majčinstvom. Ali prije i poslije, potaknuta najviše njezinim nemirom, uoči posla koji jako i strastveno volim i za koji sam mislila da će mi nedostajati, pitala sam se jel mi taj posao baš sad trebao. Nema veze što odgovor na to pitanje glasi da vjerojatno u ovom trenutku nije, zato što je sve još friško, dijete je jako malo i mora jesti svaka dva sata i još svašta nešto, i da će poslije biti, ako ne lakše, onda drukčije. Nema veze, jer vidim da će sve biti drukčije, i u svim odlukama koje ću donijeti bit će dosta osjećaja krivnje, mnogo emocija i popratnih ambivalentnosti i još više stalnog preispitivanja. Kvragu, slutila sam da je lakše biti samo žena i kraljica, nego još i majka k tome.

I neki dan tako na Jarunu šetam s kolegicom, vrsnom književnom prevoditeljicom i doktoricom humanističkih znanosti, obje guramo kolica ispred sebe i razglabamo o tome kako nas je priroda zeznula i kako nam se neočekivane stvari događaju. Znaš, nemoj nikome reći, ali ja mislim da žena treba biti doma s djecom, reče ona samo napola u šali. Znaš, nemoj nikom reći, ali ja sad više želim biti doma sa svojim djetetom nego raditi, odvratim ja, u mislima stavljajući naglasak na ovo sad. Privremeno, Sad je tako. Ali nikad više neće biti isto. Uglavnom sam sklona vjerovati da će biti bolje, i ljepše, i izazovnije, in a good way. Ima sati, dana i tjedana kad ne bih baš dala ruku u vatru, ali onda naleti nešto poput donje slike i podsjeti me da se puno toga može, i da je svašta dozvoljeno.



Na slici je Licia Ronzulli, članica Europskog parlamenta, koja je na posao ponijela svoju kćer od sedam tjedana, a fotografirana je dok je glasala za prijedlog zakona o poboljšanju statusa žena pri zapošljavanju. Nemam veze sa Strasbourgom, ali imam vrlo sličnu maramu i dijete mi jako nalikuje njezinom kad ovako spava.


You Might Also Like

11 komentari

  1. Joj, totalno te kužim... :)L.

    OdgovoriIzbriši
  2. Znači ovako, neki dan ja u zbornici izvalim ničim izazvana kako majka s dvoje djece ne bi trebala radit.U tom trenutku sam to ozbiljno mislila iako znam da bi mi par dana samo majčinskih obaveza bilo dovoljno da se predomislim.
    Sve što kažeš je istina a ja bi nadodala da se s godinama ništa posebno ne mijenja osim njihovih potreba koje ti opet stavljaš ispred svojih.Jednostavno se prioriteti poslože drugačije.
    Jedino mi je drago što imam takav posao da mogu sve uskladit onako kako hoću i to bez kompromisa jer na njih i ne bi bila spremna.
    Mislim, bi kad bi morala,ali drago mi je što ne moram.
    Iako, ima dana kad jedva dočekam otić od doma ili kad se baka nenadano ponudi za čuvanje))
    I zamisli, mi smo sada u mislima za treće dijete. PA JESAM LI JA NORMALNA....šalim se, jesam, jer te svako ispuni,uči toleranciji i učini puno boljom osobom.
    A ono žena, majka, kraljica,definitivno, ne trebe ni komentirati.
    Pusa iz ovih naših krajeva))

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hitno pitaj Lastana JESI LI NORMALNA :D Šalim se, baš me obradovao komentar, ipak si ti profićka, s puno žena-majka-kraljica kilometara u nogama, rukama i ostalim dijelovima tijela. Hahaha ovo je ispalo smješnije nego što sam htjela. A posebno cijenim što si ga dvaput pisala :*
      Znači, kako godine prolaze, sve isto, ha? Utješno :))
      Ali sve mi je to lako zamisliti iz ove perspektive. Umišljala sam i prije da razumijem, ali sad stvarno razumijem-razumijem.

      Izbriši
  3. EEEE,danas me ovi moji anđelki jaaako živciraju, a nisu one krive-takva sam došla s posla.Umorna,nekako istrošena,al tamo ne smijem biti nervozna pa zato moja djeca pate.
    Eto toga sam svjesna a ponekad ne mogu protiv toga pa se ljutim sama na sebe.
    Pozdrav draga

    OdgovoriIzbriši
  4. Jedna moja prijateljica je išla kući svako 2h na dojenje - i komentari su na poslu bili tipa kako imaju jako dobrog šefa. MOLIM?! Dalje niti ne želim komentirati...
    Jako si me nasmijala i dok sam čitala onaj dio sa zaštitarima i fotelji, zamišljam gdje je to, kako... stvarno si kraljica :), a tekstovi su to odlični!
    Pozdrav, I.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti puno, takvi su mi komentari stvarno super motiv da pišem i dalje :*

      Izbriši
  5. E, draga, i meni je zakon dio sa zaštitarima. Ne mogu ni zamisliti da je moglo biti manje... bizarno, hahaha!
    I mi smo imali prvi gig kad je Bubi imao tri mjeseca, i pazi ovo: tada sam imala više energije i koncentracije i volje odraditi taj posao (a baš sam ga dobro odradila), nego kako sad stvari stoje. Možda baš zato što sam doma s njima i samo u ulozi majke i kućanice ne njegovih 8 mjeseci, nego i na održavanju prije gotovo cijelu trudnoću. I moj osjećaj... sebe jako pati. Ovo je traumatično iskustvo, nije za mene! Ja bih VAAAN! Istovremeno kao što je netko gore napisao žao mi ih je ostaviti s nekim (s kim?) na čuvanju, zapostaviti ih, a s druge strane dok nisam sretna, ne mogu biti ni divnakrasnanježna prema njima... Majčinstvo... je piece of work... A ovoj ženi sa slike skidam kapu (ali bih je ipak poslala kući s tom bebom ;-)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hahahahaha ma zašto bi je poslala kući s bebom, pa bebi je super gdje god je mama i maramama ;)A ovom ostalom one on one, nadam se i uživo, neki roštilj tamo potkraj svibnja recimo. Kod vas, ne kod nas, mi možemo roštiljati jedino u baby gymu, ima najviše mjesta :))

      Izbriši
  6. Teško je stići sve, svesti grižnju savjesti na minimum... Ili bi mogla više raditi, ili više biti s djetetom. Uvijek je jedno od toga! Potpuno razumijem situaciju. S vremenom ta se krivnja nažalost ne smanjuje, ali organizacija bude sve bolja. Nadam se da sam te bar malo utješila;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Malo jesi :) A to s organizacijom mi je već jasno, i to već puno pomaže. Hvala na komentaru! :)

      Izbriši

PRATITE ME NA FACEBOOKU

PRATITE ME NA INSTAGRAMU