Situacija se događa se u preskupoj cvjećari u omiljenom šoping centru. Donijela sam božićne poklone na umotavanje, a pitanje tete koja ondje radi obično glasi jel za muško ili žensko, curicu ili dečka. Za lutku je ispravno pretpostavila da je za curu, a za dvije velike slikovnice modrih korica rekla je: ovo je sigurno za dečka! Nije, za curu, kratko odgovorim. Ali plave su, kaže ona iznenađeno. Ali slikovnice su, kažem ja još iznenađenije. A dobro, kaže ona. Nije dobro, odšutim ja. Jer baš mi se žurilo. Pa je nisam pitala gdje se tiskaju i prodaju ružičasti ženski tekstovi.
Mada priznajem svoju ovosezonsku slabost prema hot pink trendovskoj varijanti, nevoliteljica sam roze. Još manje od same roza boje volim njezinu rodnu obilježenost. Ne mogu se sad točno sjetiti gdje sam sve o tome pisala i govorila, al sigurna sam da više puta jesam. Rod, spol, plavo, ružičasto, mašnice, autići, Judith Butler, nije boja jednako cura ili dečko bla bla. Sad kad se sva moja teorija rasplinula u praksi, živim dva paralelna nastojanja. U jednom i dalje marljivo širim evanđelje kolorističkog simbolizma, čak gorljivije nego prije, a u drugom stisnem zube i odlučim se tu i tamo oblekice od rodno neobilježenih boja razbiti nekim roza detaljem.  Jer bolje da dijete ima roza čarapice na nogama nego da je boso.
Kao što mi se stol za peglanje na mjestu mog radnog stola krajem listopada početkom studenog prvi put iskesio u facu, tako mi je, otprilike u isto vrijeme, skladnu rugalicu otpjevao zbor u liku piramide fine, kvalitetne, očuvane, mahom i neobučene naslijeđene odjeće u pedeset nijansi ružičaste. Pa je bilo, ili prakticiraj svoju propovijed (pa šta što je direktan prijevod), zahvali se lijepo i potroši brdo love na odjeću koja nije ružičasta (ako je uspiješ naći - good luck with that), ili negoduj sebi u bradu i potpiši kapitulaciju. Pa sam ja odabrala ovo drugo, a kad god oblačim dijete u neku komponentu nasljeđene piramide, objasnim joj zašto to tako radimo i da izgubljena bitka ne znači i izgubljen rat.
Kad pak sama idem u šoping, aktiviram sustav eliminacije svega u "boji za curice" i krenem u pohod. Moja je tvrdoglavost u pronalaženju rodno neobilježenih boja rezultirala time trenutačno imamo sve zeleno i crnobijelo sa štraftama. Pa tata nekad svoju kćer zove mali zeleni, a nekad mi kaže da sam joj mogla i kuglu dodati uz kapicu i podbradnik na rige. Leopard uzorak ne komentira. I onda izađemo tako u zelenom i crnobijelom ili žutom i plavom, pa nam se u prolazu nadviruju nam se nad kolica i kažu: ma kako si sladak! SlatkA, napomenem ja. Joj, oprostite, zašuškali ste je pa se ne vidi. Ma da. Hoćete reći, ne vidite ništa roza na njoj pa se ne vidi da je žensko? Jer recimo malena od susjeda nema kosu i jednako je bespolna kao i ostale dvomjesečne vršnjakinje, ali ima roza-od-glave-do-pete znak raspoznavanja.
U svom kratkom stažu promatranja djece i roditelja sa zanimanjem, zaključila sam da mame uglavnom oblače žensku djecu onako kako se oblače same: u malom, vidljiva je sklonost prema određenim krojevima, bojama i posvećivanje pažnje određenim komadima. Bude li i za mene to vrijedilo, curetak će mi biti u duginim krojevima i bojama.