Što više razmišljam, jasnije uviđam: zeko je tragičan lik. Kao da ga je Euripid uz Ezopovu pomoć prošetao kroz različite žanrove i formate, toliko tragičan. I za mene traumatičan k tome: još mogu jasno prizvati osjećaj koji me obuzimao dok mi je baka pjevala o jednoj zimskoj noći gdje bješe visok brijeg gdje se smrznuo potočić i pokrio ga snijeg. Taj dio mi je još bio i uzbudljiv - ipak sam dolje na krajnjem jugu bila željna snijega i leda, mladost ludost, - ali čim bi pjesmica spomenula maloga zeku, meni bi zastala knedla u grlu. A onda još kad sam doznavala, svaki put iznova, da u tom ledenom pejzažu mali nejaki zeko traži i traži i ne može naći, ajoj. Osim potočića, bila sam iz nekog razloga uvjerena da je mališa izgubio i majku i to me jako pogađalo, te zekine suze. A baka je tu pjesmicu baš voljela i s velikim se žarom davala u krešendo na "plače plače zeko mali", tako da sam bila sigurna da čujem ušato stvorenje kako jeca. Ma šta jeca, reve.

Zato je Zeko i potočić svjesno prognan s našeg dnevnog glazbenog repertoara, koji se, proporcionalno povećanju perioda djetetove budnosti, nezaustavljivo širi. Štreberski sam, a kako drukčije, prionula ponavljanju pjesmica i istraživanju ponude (Monikin LINK pokazao se odličnim, najljepše zahvaljujem!) I vidim da tu ima još dosta zečeva - tragičnih junaka koji trpe nekakvu tragičnu krivnju i prije tragičnog završetka (pjesmice) nužno se nađu u nekom tragičnom sukobu - ako ništa, sa samim sobom. Ili s vlastitom neadekvatnošću. Pa trči, jadan, i žedan, i gladan, i ima neki kućerak u kojem se skriva, i srce mu lupa na rubu infarkta. Pravi zečji pomor u pjesmicama.

Pa zato odustajem. Radije joj pjevam kako će dobiti par (kila) mandarina - malog belog zeca zahvaljujući teti Tanji već imamo.