Ne bi bilo točno reći da me do prije godinu dana u ovo doba djeca nisu zanimala, ali ne bi bilo ni posve pogrešno. Nikad nisam bila tip koji gleda tuđu djecu niti koji se raznježi na prizor djeteta, ako takvi tipovi uopće postoje kao što se meni čini da postoje. A možda su to samo muški i ženski ljudi u određenim životnim fazama u kojima zamjećuju djecu. Kao ja sada.
I nije problem to što ja zamjećujem djecu dok im se smješkam u šoping centru, na tržnici i na ulici, jer ta djeca redovito imaju roditelje i staratelje sa sobom, izgledaju nahranjeno, odjeveno i manje ili više zadovoljno, čak i kad urlaju jer im nešto nije po volji. Problem nastaje kad vidim, pročitam ili čujem djecu koja su premala za velike probleme koji su ih snašli. Empatije nisam bila lišena ni prije, i uvijek bi me štrecnulo, i bilo bi mi žao i sve to, ali sad je reakcija na jadna i nezaštićena mala bića visceralna i prilično nekontrolirana. Posebno na mala bića u dobnoj skupini od 0-6 mjeseci.
Bit će da su hormoni, jer ne mogu drukčije objasniti zašto ridam ko ljuta godina kad Horatio Caine Miamski na mjestu zločina majku nalazi mrtvu, a nedaleko od nje bebača koji niti ne plače, jer ne zna što ga je snašlo. Ako u nekom drugom filmu - ili seriji - pronađeni ili nedajbože ostavljeni bebač tuli, onda i ja tulim još glasnije. Hormoni su vjerojatno krivi i što sam neki dan dok sam čekala ispred kioska Tiska na Kukuljevićevom trgu nekoj nemladoj prosjakinji s jako malim djetetom zamalo ostavila 100 kn za nahraniti bebu. Jer nisam imala sitno. Nema veze što je dijete očigledno sisalo, bilo fino odjeveno i zbrinuto, i djelovalo zadovoljno. Posve sigurno mu nije mu mjesto na ulici, možda da ga doma povedem?
Bila sam uvjerena da su hormoni u kombinaciji sa zimom, snijegom do trepavica i siječanjskim sivilom kad sam plakala čitajući svejedan tekst u novoj zbirci priča Romana Simića Bodrožića, malo od sreće, još više od ganuća, a najviše od nedefiniranog emotivnog miksa koji bi se uzvrtložio na određene ključne riječi. Više mjeseci poslije i dalje krivim hormone, dok iz zanimljive feminističke vizure čitam o dnevniku i sudbini mlade subverzivne Rimljanke Perpetue Vibije. Sjajno je to što je autorica teksta uvela Perpetuu kao suvremenicu svetog Augustina, ženski glas koji direktno i iz prvog lica kontrira svemu što je Augustin svalio na sve hude Eve, ali ja sam opet više zabrijala na sluškinju Feliciju koja je uhićena trudna i bačena u zatvor i tamo je rodila i uzeli su joj dijete i to je bilo nadasve grozno i obavijeno opipljivom agonijom. I na dva, tri, četiri trenutka me više od ženskog pitanja zabrinulo što će biti s Perpetuinim malim sinom.
I taman kad sam uvježbala bez suza i skoro bez štrecanja pročitati rečenicu u kojoj su obje spomenute protagonistice gole bačene u arenu, Felicity's breasts still dripping with milk from her recent childbirth, sve dok me nije prestalo štrecati, upalim televizor i naiđe beba 59. Naravno da medijski diskurs ne pomaže, mada priča ima sretan kraj. Kao. Baka i djed brinut će se za #ostavljenu #bebu #iz cijevi. Ajme.
I nije problem to što ja zamjećujem djecu dok im se smješkam u šoping centru, na tržnici i na ulici, jer ta djeca redovito imaju roditelje i staratelje sa sobom, izgledaju nahranjeno, odjeveno i manje ili više zadovoljno, čak i kad urlaju jer im nešto nije po volji. Problem nastaje kad vidim, pročitam ili čujem djecu koja su premala za velike probleme koji su ih snašli. Empatije nisam bila lišena ni prije, i uvijek bi me štrecnulo, i bilo bi mi žao i sve to, ali sad je reakcija na jadna i nezaštićena mala bića visceralna i prilično nekontrolirana. Posebno na mala bića u dobnoj skupini od 0-6 mjeseci.
Bit će da su hormoni, jer ne mogu drukčije objasniti zašto ridam ko ljuta godina kad Horatio Caine Miamski na mjestu zločina majku nalazi mrtvu, a nedaleko od nje bebača koji niti ne plače, jer ne zna što ga je snašlo. Ako u nekom drugom filmu - ili seriji - pronađeni ili nedajbože ostavljeni bebač tuli, onda i ja tulim još glasnije. Hormoni su vjerojatno krivi i što sam neki dan dok sam čekala ispred kioska Tiska na Kukuljevićevom trgu nekoj nemladoj prosjakinji s jako malim djetetom zamalo ostavila 100 kn za nahraniti bebu. Jer nisam imala sitno. Nema veze što je dijete očigledno sisalo, bilo fino odjeveno i zbrinuto, i djelovalo zadovoljno. Posve sigurno mu nije mu mjesto na ulici, možda da ga doma povedem?
Bila sam uvjerena da su hormoni u kombinaciji sa zimom, snijegom do trepavica i siječanjskim sivilom kad sam plakala čitajući svejedan tekst u novoj zbirci priča Romana Simića Bodrožića, malo od sreće, još više od ganuća, a najviše od nedefiniranog emotivnog miksa koji bi se uzvrtložio na određene ključne riječi. Više mjeseci poslije i dalje krivim hormone, dok iz zanimljive feminističke vizure čitam o dnevniku i sudbini mlade subverzivne Rimljanke Perpetue Vibije. Sjajno je to što je autorica teksta uvela Perpetuu kao suvremenicu svetog Augustina, ženski glas koji direktno i iz prvog lica kontrira svemu što je Augustin svalio na sve hude Eve, ali ja sam opet više zabrijala na sluškinju Feliciju koja je uhićena trudna i bačena u zatvor i tamo je rodila i uzeli su joj dijete i to je bilo nadasve grozno i obavijeno opipljivom agonijom. I na dva, tri, četiri trenutka me više od ženskog pitanja zabrinulo što će biti s Perpetuinim malim sinom.
I taman kad sam uvježbala bez suza i skoro bez štrecanja pročitati rečenicu u kojoj su obje spomenute protagonistice gole bačene u arenu, Felicity's breasts still dripping with milk from her recent childbirth, sve dok me nije prestalo štrecati, upalim televizor i naiđe beba 59. Naravno da medijski diskurs ne pomaže, mada priča ima sretan kraj. Kao. Baka i djed brinut će se za #ostavljenu #bebu #iz cijevi. Ajme.
