Već neko vrijeme u draftu imam post naslovljen Betty, uz nekoliko natuknica, koje izgledaju otprilike ovako: bestseler, 1963., kućanice i domaćice umjesto kanonskih autora, kućanski poslovi - ovo zadnje boldano. Bit će zato što najviše bol(d)i.
Već neko vrijeme, a u zadnje (vrijeme) baš posebno, kućanstvo i ja imamo ambivalentan odnos. O tome sam već pisala, ali nije uzgred ponoviti i/ili sumirati. Dakle, doma sam više, i na drukčiji način nego ranije, i u kaosu koji je sa sobom donijela nova mala stanarka postalo mi je važno da je sve, ako ne pretjerano uredno, onda organizirano. Za razliku od većine stvari kojima sam se u životu bavila, a i dalje se bavim, ljepota pospremanja je u tome što odmah vidiš rezultat truda i rada. I to djeluje umirujuće. Ako nemaš nikakvog drugog posla u životu osim pospremati kuću i sve njezine nusproizvode. Zajeb je, naravno, što za sat, dva, ili sljedeći dan opet kaos, kao prirodno stanje univerzuma, preuzme, pa onda Jovo nanovo. Svaki treći put Jovo tj. Jovana u ovom slučaju, poludi, nazove Sizifa i kaže mu da se više nema namjeru baviti njegovim poslovima. Jer if the shelves are dusty and pots don't shine, it's because I have better things to do with my time. A Sizif joj onda objasni da on s tim nema nikakve veze, jer ona ima svoje poslove, a on svoj (jedan posao). Tko joj je kriv što bolje multitaskira.
Volim tu svoju praksu povezati s teorijom, utješno je nekako. Takva mi je mentalna škola. Pa sam onda konstruktivnim i dekonstruktivnim uvidom u sekundarnu literaturu shvatila da sve te nužne sizifijade po kući provodim zbog - mistike. I to ne bilo kakve mistike, već mistike ženskosti. Tako je to barem 1963. g. opisala Betty Friedan. Sve je pomno i temeljito istražila i ja joj vjerujem.
The Feminine Mystique važan je tekst, koji - u svoj iskrenoj i lažnoj rodnoj osviještenosti naših medijskih prostora - i dalje nema svog prijevoda na hrvatski jezik (bilježim se sa štovanjem, rado bih se toga prihvatila, ali za novac, ne za slavu). Pa što je ta mistika ženskosti (ili ženskoga)? To je termin je koji je autorica smislila da opiše duboko ukorijenjeno vjerovanje da žena jedino kao supruga i majka može pronaći istinsku sreću i ostvariti svoju ženskost. Supruge i majke bi bile one koje obavljaju sate i sate besplatnog posla koji se primijeti tek kad ga ne napraviš.
Žene njezina vremena, pa i ona sama, prekidale su školovanje, odricale se karijere i posvećivale se kući i obitelji, i nju je zanimalo zašto. Dugim empirijskim istraživanjem na terenu i sintezom rezultata shvatila je tada ono što se danas samo po sebi podrazumijeva: poslovi oko kuće i obitelji nisu bogomdano ni prirodno ženski, i da tako ne mora biti. Ali postavljeno je kao da mora, i u tome je sva mistika.
Mistika ženskosti prodala se u tri milijuna primjeraka. Ono što je autorica napravila nije se, u jednu ruku, mnogo razlikovalo od nastojanja njezinih feminističkih prethodnica: i sama kućanica i domaćica iz predgrađa - s diplomom iz psihologije na polici - pet je godina radila na svome tekstu i potkrijepila ga iskustvima sebi sličnih žena, pa stoga nije ni čudo da je knjiga postala bestseler, razmrdala šezdesete i najavila sljedeći, drugi val feminizma, ohrabrivši mnoge žene da promijene život. Međutim, u drugu ruku, ono što je u pristupu Betty Friedan bilo radikalno drukčije nego kod njezinih prethodnica jest činjenica da se nije pozivala na kanonske autore, filozofe i pisce, već na stvarne žene, kućanice, domaćice i majke.
Kritike kažu da je ovo više praktičan, a manje filozofičan tekst jer u njemu autorica nudi rješenje ženskog stanja i pitanja. Da pretjerano pojednostavim, rješenje je sljedeće: žene ne bi smjele napustiti školu i udati se i imati djecu, kao što su to u pedesetima i šezdesetima masovno činile, već se moraju obrazovati pa naći posao i sve će sjesti na svoje mjesto - žene će biti sretnije, muževi i djeca također (čim su žene sretne), a posla u kući bit će manje - ne zato što će ga realno biti manje nego zato što ženama neće više biti stalo, ili će unajmiti čistačicu.
Međutim, mistika ne bi bila mistična da je sve tako jednostavno. I ja da sam samo zaposlena ili samozaposlena akademska građanka humanističke naobrazbe i rodno osviještene orjentacije te edukacije, odmah bi potpisala sve što Betty reče (sad smo si na ti). Ali sad kad sam još i odabirom majka, a domino-efektom kućna domaćica ili domaća kućanica, vidim tu neke kvake. I za njih krivim mističnu spregu biologije i kulture.
U Americi pedesetih i šezdesetih godina, što je pozicija s koje Betty Friedan progovara, žene su masovno napuštale školu da bi se udale i bile majke - postoji podatak da ih je 60% u to vrijeme upisalo fakultet i od njega odustalo da ispuni svoje mistično poslanje. Kaže Betty, samoaktualizirajte se, žene, pa će sve doći na svoje. Ne znam za vas, ali ja sam završila školu, jednu drugu treću i četvrtu, i našla sam posao pa mi je nekako i dalje stalo da bude pospremljeno i skuhano. A nije ni da je sve sjelo na mjesto ni meni ni ženama koje znam. Samo smo si natovarile još više toga na vrat - Kinder Kueche (doduše, bez Kirche), ali tu je Karriere. I uz nemjerljivo veću pomoć od partnera nego su naše mame ikad imale, o bakama da i ne govorim, tu je svakodnevna frustracija zbog svega što se ne stigne, ili stigne, ali nije zadovoljavajuće kvalitete.
Mistika je poprimila novu dimenziju - radi sve, doma i na poslu, u privatnoj i javnoj sferi, i budi savršena u svemu. Okani se kuhinje, najprije samoaktualizacija. Pa tek onda kuhinja. Zato ja čitam teorijske tekstove dok sam na porodiljnom i nakon što uključim mašine za veš i suđe. I umorna sam kao pas, ali održavam na životu sve svoje identitete. Šta ima veze što su neki na aparatima.
