Prije mjesec dana zašla sam s druge strane svojih ciljnih polica u kvartovskoj knjižnici i nabasala na self-help i roditeljske priručnike i knjiške materijale, ne nužno odvojene jedne od drugih. Prva knjiga koja mi je pala u krilo kad sam izvukla drugu i treću bila je o dohrani i imala je u najmanju ruku nezgrapan, a u najveću vrlo čudan naslov: Beba vođa dohrane. U sažetku na poleđini kaže  - imam je još kod sebe, prekršila sam sve moguće rokove i svoja pravila da ne kasnim u knjižnici - kako „opovrgava mit o tome da djecu trebamo dohranjivati kašicama te pokazuje zašto je uvođenje krute hrane i dopuštanje djetetu da eksperimentira njome najzdraviji mogući put djetetova razvoja.“ I još jedna rečenica, koja me još više zaintrigirala i turbo mi subverzivno zazvučala, kao da razotkriva kapitalističke mehanizme i komercijalnu industriju svih mogućih hippova: „Nema tog istraživanja koje bi poduprlo trenutno mišljenje da djecu nakon prestanka dojenja treba hraniti kašicama.“

Nisam se upuštala u dodatna istraživanja tako da ne znam što je od toga i koliko znanstveno utemeljeno ili ne, ali sve što dvije autorice, Engleskinje, iz iskustva i prakse govore i razlažu, imalo je smisla, i čini mi se da zapravo nije ništa novo. Moja mama uvijek je govorila da smo mi nakon dojenja odmah prešli za stol, jesti što je i ostatak obitelji jeo, i upravo to je jedna od okosnica – dati djetetu da ravnopravno sudjeluje u obrocima obitelji. I pri tome biti spreman na nered, dugotrajnost obroka i – donekle prilagoditi i svoju prehranu u zdravijem smjeru – kao, to je metoda koja je prava prilika za preispitivanje prehrambenih navika obitelji. Jer djeci uvijek želite pružiti najbolje, a ako djeca jedu što i odrasli, onda treba promijeniti ili korigirati vlastitu prehranu. To je zgodan aspekt cijele priče, mada nisam sigurna koliko u praksi može funkcionirati.