Posve sam sigurna da svi imamo neke svoje opsesije, a prilično sigurna da se te opsesije mijenjaju kako se mijenjamo mi - ili naše životne okolnosti - ovisno o tome koje interpretacije promjena ste pobornik. Ja sam nekako više pobornica ove škole o životnim okolnostima, i da mijena stalna jest, ali da ne utječe na neke fundamentalne crte formirane ličnosti. Pa slijedom toga izjavljujem da sam u ovim i ovdje okolnostima opsesivno fiksirana na - kutije.

Počelo je u sklopu gniježđenja, pod parolom dovođenja ormara, polica i pretinaca u red. Nastavilo se, opako, nakon poroda, pod parolom lakše kategorizacije i funkcionalizacije predmeta te uređenja prostora, a sad je već, nakon tih fizičkih, poprimilo metafizičke - i metanarativne - razmjere.

Najprije sam kupila posude za sve moguće u kuhinjskim ormarićima. Koje sam razdijelila na više polica i popunila ovim spomenutim posudicama i kutijicama. Onda sam se dočepala kategorizacije frižidera. U vrijeme pr. Ku.* jedino je maslac bio pospremljen, sad sam skućila, redom, sir, jaja i povrće. S tim da su se s povrćem otvorile neslućene posudice i mogućnosti: luk ima svoj apartman, bijeli luk svoj, kao i rajčica, a dvoumim se još treba li mi ovaj za papriku. 

Nekad sam bila ljubiteljica eklektičnog stila uređenja interijera, s puno malih i velikih gluposti na policama, uz knjige i slike i štajaznamštosvene. Sad, u moru igračaka i kocaka i dječje opreme, sve te sitnice i krupnice, koje još i skupljaju prašinu (zašto mi to prije nije smetalo?), odlučila sam zatvoriti. Đinđe i figurice - sve u kutiju. Knjige koje loše izgledaju na policama - nelijepih hrptova, papiri, skripte - pravac kutija. Muž ozbiljno strahuje da ću i njega strpati u jednu onakvu iz Konzuma, koja baš dobro izgleda, a stvarno nije skupa.

Osim staklenih posuda s poklopcima, plastičnih kutija, i platnenih kutija u dvije-tri neutralne boje i dvije-tri veličine, nabrusila sam se i na košare, srednje i veće. Tu si malo dam oduška s bojama - prevladavaju bijele i lila i u njima su čaše za Cosmo - koje nisu vidjele usta ni jezika već barem tri godine, negdje je i šejker za koktele, a ove lila pune su memorabilija, karata za remi i suvenira s putovanja i služe kao vreća tj. košara mamilica za ispodjednogodišnje dijete. Namjerno ih nisam sklonila, iz dva razloga. Prvi je zato što još nisam naišla na dovoljno veliku i lijepu kutiju u koju bi stale, a drugi zato što pomoću njih vježbamo što se smije, a što NE! Never too early to start.

Kad sam Mili ispričala o svojoj opsesiji, on se nasmijao i konstatirao da je uvijek mislio da ja razmišljam out-of-the-box. Malo me zamislio, ali onda smo se složili da je to samo faza. Lakše je kad stvari i pojave utrpaš u kategorije. Ili u kutije.

* pr. Ku. - prije kutija

Dobro se sjećam svoje skepse prema klasiku za buduće roditelje Što očekivati u trudnoći, nakon što sam pročitala predgovor i preletjela pitanja koje muče buduće mame, a trebala bi valjda, samim time što sam trudna, i mene mučiti. Ti Amerikanci!, bio je moj najčešći mentalni komentar. Najviše sam se nasmijala kad sam pročitala odgovor na pitanje kako se oblačiti u trudnoći - pa kaže, mrtvoozbiljno, ako dosad niste nosili široke haljine s cvjetnim uzorkom, nema razloga da sad počnete. I mada se spomenuti priručnik i njegova koncepcija na kraju našla među najsuvislijim i najkorisnijim tekstovima koje sam u trudnoći pročitala, često sam citirala baš taj dio: naravno da ću nositi široko i cvjetno, i heklati i plesti ću naučiti - pa Severina je to radila dok je bila trudna - i kupit ću si i stolac za ljuljanje i pleteni prsluk kao s naslovnice, i svašta nešto, ionako neću iz kuće izlaziti.

Moguće da sam upravo tu negdje prvi put čula za gniježđenje izvan ptičjeg konteksta. Pisalo je, uz cvjetne široke haljine, vjerojatno će vas dohvatiti i sindrom gniježđenja - neodoljiva potreba da čistite, pospremate, organizirate ladice, ormare i prostore u koje već mjesecima i godinama niste zavirili, a sve kako biste pripremili svoj dom za bebu.

Bilo mi je to smiješno jer nisam htjela ni vidjeti malu robicu ni opremicu ni krevetić prvih sedam mjeseci. Onda su uletjele neke zgodne akcije pa smo kupili krevetić u Lesnini. Pa me Nina - i sad mi je jasno zašto - počela moliti da dođem do nje i riješim je opreme i odjeće koju više ne koristi. Odugovlačila sam i odugovlačila, a onda sam dva mjeseca pred porod skužila da imam još... dva mjeseca pred porod. U najboljem slučaju. Ili manje, jer brijala sam da će dijete doći možda i tjedan-dva ranije, ako je na mamu, jer ja na dogovore uvijek stižem ranije.

I tako, mic po mic, s prvim stvarima koje smo počeli dovlačiti, što iz dućana, što od rodbine i prijatelja, postalo je jasno da je postojeći prostor nerastezljiva kategorija i da to s čim raspolažemo treba optimizirati. A ja kad nešto moram, ne postavljam podpitanja nego prionem. A kad sam prionula, bilo je by the book. By the above-mentioned book.

Našla sam neočekivano zadovoljstvo u izboru iverice za nove ormare, ručkica za kupaonski ormar i rošadiranju postojećeg namještaja. Koji mi se uglavnom više nije sviđao pa sam ga htjela osvježavati, farbati i kaširati, ali sva sreća da je muž, kojega nije zarazio virus gnijezda, zaustavio pokušaje - i da to napravim sama, i da platim nekomu da izvede bijesne gliste po namještaju umjesto mene. Takva interijerska preuređenja izvrstan su trenutak da se napravi revizija prepunih ormara, polica i ladica, pa sam i oko toga počela opsesirati. Danima sam punila vreće za smeće, premiještala, grupirala, slagala i divila se mogućnosti da - za razliku od svega čime sam se prije bavila - odmah vidim uredne i organizirane rezultate svoga rada. Kao i u masi drugih svojih životnih faza i aktivnosti, nisam to zvala nikakvim imenom, jednostavno sam radila, sve dok mi Nina nije rekla - to je to, gnijezdiš se. A ja se sjetila. I shvatila da se uklapam u definiciju. I slegnula ramenima i nastavila skupljati i organizirati travke, lišće, perje i blato.

Kad se dijete rodilo, nakon početnog perioda uhodavanja i ulaska u rutinu, gniježđenje je zamijenila briga o gnijezdu. Sad doma boravim više, ali i na drukčiji način, i stvari su često nepredvidive, kao i dnevni raspored i ritam pa mi je u svemu tome struktura još i bitnija. Postalo mi je bitno u kakvoj posudi držim kruh i kakva mi je košara za veš. Tanjuri više ne mogu stajati na polici jedni u drugima, trebamo - istog treba - posebnu pregradu za duboke, plitke, desertne i one od kave. Pobacala sam stare žičane vješalice i kupila prekrasne nove, ima divnih 3 u 1 i onih za hlače i odijela u kik-u. Kupila sam brdo novih lijepih kutija, s poklopcima i bez, da zatvorim sav clutter figurica i memorabilija koji sam prije obožavala po policama, ali sad jednostavno ne mogu gledati prašinu na njima. I osim toga, stvaraju mi previše bijele buke dok tako sjede posvuda po policama. Sigurna sam da feng shui ima neko poglavlje o tome.

Kako su ovo natukničasti i činjenično, a ne interpretacijski bazirani postovi, neću ulaziti u psihologiju gnijezda, i svoga gnijezda. Radije ću riješiti perje kojim se napunio dječji krevetić kad se dijete probudilo, u tišini skočilo na koljena i dokopalo se snovolovke. Mislim da nije previše progutala, a i snovolovka je samo djelomično okljaštrena. Hvala, Tanja, it was a gift that keeps on giving.