Posve sam sigurna da svi imamo neke svoje opsesije, a prilično sigurna da se te opsesije mijenjaju kako se mijenjamo mi - ili naše životne okolnosti - ovisno o tome koje interpretacije promjena ste pobornik. Ja sam nekako više pobornica ove škole o životnim okolnostima, i da mijena stalna jest, ali da ne utječe na neke fundamentalne crte formirane ličnosti. Pa slijedom toga izjavljujem da sam u ovim i ovdje okolnostima opsesivno fiksirana na - kutije.

Počelo je u sklopu gniježđenja, pod parolom dovođenja ormara, polica i pretinaca u red. Nastavilo se, opako, nakon poroda, pod parolom lakše kategorizacije i funkcionalizacije predmeta te uređenja prostora, a sad je već, nakon tih fizičkih, poprimilo metafizičke - i metanarativne - razmjere.

Najprije sam kupila posude za sve moguće u kuhinjskim ormarićima. Koje sam razdijelila na više polica i popunila ovim spomenutim posudicama i kutijicama. Onda sam se dočepala kategorizacije frižidera. U vrijeme pr. Ku.* jedino je maslac bio pospremljen, sad sam skućila, redom, sir, jaja i povrće. S tim da su se s povrćem otvorile neslućene posudice i mogućnosti: luk ima svoj apartman, bijeli luk svoj, kao i rajčica, a dvoumim se još treba li mi ovaj za papriku. 

Nekad sam bila ljubiteljica eklektičnog stila uređenja interijera, s puno malih i velikih gluposti na policama, uz knjige i slike i štajaznamštosvene. Sad, u moru igračaka i kocaka i dječje opreme, sve te sitnice i krupnice, koje još i skupljaju prašinu (zašto mi to prije nije smetalo?), odlučila sam zatvoriti. Đinđe i figurice - sve u kutiju. Knjige koje loše izgledaju na policama - nelijepih hrptova, papiri, skripte - pravac kutija. Muž ozbiljno strahuje da ću i njega strpati u jednu onakvu iz Konzuma, koja baš dobro izgleda, a stvarno nije skupa.

Osim staklenih posuda s poklopcima, plastičnih kutija, i platnenih kutija u dvije-tri neutralne boje i dvije-tri veličine, nabrusila sam se i na košare, srednje i veće. Tu si malo dam oduška s bojama - prevladavaju bijele i lila i u njima su čaše za Cosmo - koje nisu vidjele usta ni jezika već barem tri godine, negdje je i šejker za koktele, a ove lila pune su memorabilija, karata za remi i suvenira s putovanja i služe kao vreća tj. košara mamilica za ispodjednogodišnje dijete. Namjerno ih nisam sklonila, iz dva razloga. Prvi je zato što još nisam naišla na dovoljno veliku i lijepu kutiju u koju bi stale, a drugi zato što pomoću njih vježbamo što se smije, a što NE! Never too early to start.

Kad sam Mili ispričala o svojoj opsesiji, on se nasmijao i konstatirao da je uvijek mislio da ja razmišljam out-of-the-box. Malo me zamislio, ali onda smo se složili da je to samo faza. Lakše je kad stvari i pojave utrpaš u kategorije. Ili u kutije.

* pr. Ku. - prije kutija

Bila je ta jedna žena imenom Mariarosa Dalla Costa, Talijanka - nemojte je tražiti na Google Images, izgleda malo kao Gadafi pa se nećete moći otresti dojmu, a stvar je ozbiljna. Bila je, dakle, a mislim da i dalje jest, Mariarosa Dalla Costa, koja je u Italiji sedamdesetih godina pod utjecajem marksističke teorije rastavila taj isti marksizam na proste faktore. Rad se ne može definirati samo kao doprinos općoj ekonomiji, rekla je, jer taj je rad gotovo pa isključivo muški, i što ćemo onda s radom žena kod kuće? U rad žena kod kuće uključila je reprodukciju i kućanske poslove, i u nizu pamfleta, par važnijih tekstova i javnih istupa potpuno preuzela retoriku pokreta za radnička prava i pozvala žene zaposlene u kućanstvima na štrajk. Što ne bi bilo ništa čudno ni revolucionarno da je mislila na kućne pomoćnice. Ali ona je mislila na žene koje crnče u vlastitim kućanstvima, i pozvala ih je da zahtijevaju, redom, kraće radno vrijeme, godišnji odmor i veću plaću za svoj kućni rad. Kad rade izvan kuće, žene rade u gorim uvjetima nego muškarci, a kad rade kod kuće, ne dobivaju plaću. Ukratko, platite nam kućne poslove. Pranje suđa - toliko. Pranje veša - ta i ta svota. Slaganje i peglanje tog istog veša - XY sitnica. Kuhanje i posluživanje skuhanoga za nevjerojanih toliko i toliko (dodaj valutu). A djeca i sve oko djece, može po stavkama na rate, a može i sve u paketu - preporučamo ovo prvo, jer nakupi se tu. To je bilo 1974., i poprimilo je razmjere kampanje nazvane "Plaće za kućni rad".

I sad bih ja produbila raspravu s Pat Mainardi i Politikom kućnih poslova te dodala  fusnote, linkove i popis literature, ali nisam htjela o tome pisati. Htjela sam pisati o peglanju to jest glačanju, nastavno na gniježđenje iz prethodnog posta i na jednu raspravu na fejsbuku o tome treba li beblju opremu i tetrapelene, ako su oprane na 95, još i peglati. Ovaj uvod je samo da post bude pametan i intelektualan umjesto banalan.

Ne da ima nečeg banalnog u peglanju. To je umjetnost, oduvijek mi je jasno, samo što se prije nisam njome bavila. Kod nas svatko pegla svoje košulje: ja onu jednu svoju koja se pegla (uglavnom rukave i kragnu), a muž svojih trideset i sedam. Imam i tih nekih par majica - sviđa mi se ovaj baggy trend - pa ako ih ne uspijem razvući po dasci i opeglati na sebi onda ih svežem u čvor.

A onda je došlo dijete, otišao moj radni stol i na njegovo mjesto (stola, ne djeteta) došao stol za peglanje. Kao da mi nije dosta što nemam vlastitu sobu, ironična me sudbina još lijepo izglačala. I šta ću, kad je već taj stol tu, počela sam ga koristiti. Ne zato što sam pobornica teze da se sve dječje treba peglati iz sterilizacijskih razloga, nego zato što stvarno ne izgleda dobro kad mi je dijete zgužvano. A dobro izgleda kad se sve lijepo ispegla i složi pa je spremno za oblačenje. Ili te tetrapelene, jednostavno ih ne možeš lijepo složiti ako nisu popeglane. A u sklopu moje već spomenute opsesije strukturom i redom tj. brigom o gnijezdu i uklanjanjem bijele buke bitno je da je lijepo složeno. Nadam se da taj virus slaganja ne drži dulje od godinu dana ukupno.

A kakvu sam tek peglu kupila! Govori deset jezika s 2400 W i šišti paru na jedanaestom. Jeziku. I kad baš ono uđete u tu spiku, ima tu i aksesoara za kupiti: posude za destiliranu vodu, krpice i tubice za čišćenje površine pegle. Otkrila sam cijelu novu sekciju u Muelleru. Zabave nikad dosta. A kad smo već kod zabave, jeste vidjeli Tubieja? Suši, pegla, i sve za nevjerojatnih 7650 kuna. To je kao neko revolucionarno rješenje iz Njemačke. Jer da je iz Švedske, bilo bi jednako inteligentno, ali sigurno ne bi jadničak tako korpulentno izgledao. Ne znam kako bi mu obukla robicu broj 74.

Dobro se sjećam svoje skepse prema klasiku za buduće roditelje Što očekivati u trudnoći, nakon što sam pročitala predgovor i preletjela pitanja koje muče buduće mame, a trebala bi valjda, samim time što sam trudna, i mene mučiti. Ti Amerikanci!, bio je moj najčešći mentalni komentar. Najviše sam se nasmijala kad sam pročitala odgovor na pitanje kako se oblačiti u trudnoći - pa kaže, mrtvoozbiljno, ako dosad niste nosili široke haljine s cvjetnim uzorkom, nema razloga da sad počnete. I mada se spomenuti priručnik i njegova koncepcija na kraju našla među najsuvislijim i najkorisnijim tekstovima koje sam u trudnoći pročitala, često sam citirala baš taj dio: naravno da ću nositi široko i cvjetno, i heklati i plesti ću naučiti - pa Severina je to radila dok je bila trudna - i kupit ću si i stolac za ljuljanje i pleteni prsluk kao s naslovnice, i svašta nešto, ionako neću iz kuće izlaziti.

Moguće da sam upravo tu negdje prvi put čula za gniježđenje izvan ptičjeg konteksta. Pisalo je, uz cvjetne široke haljine, vjerojatno će vas dohvatiti i sindrom gniježđenja - neodoljiva potreba da čistite, pospremate, organizirate ladice, ormare i prostore u koje već mjesecima i godinama niste zavirili, a sve kako biste pripremili svoj dom za bebu.

Bilo mi je to smiješno jer nisam htjela ni vidjeti malu robicu ni opremicu ni krevetić prvih sedam mjeseci. Onda su uletjele neke zgodne akcije pa smo kupili krevetić u Lesnini. Pa me Nina - i sad mi je jasno zašto - počela moliti da dođem do nje i riješim je opreme i odjeće koju više ne koristi. Odugovlačila sam i odugovlačila, a onda sam dva mjeseca pred porod skužila da imam još... dva mjeseca pred porod. U najboljem slučaju. Ili manje, jer brijala sam da će dijete doći možda i tjedan-dva ranije, ako je na mamu, jer ja na dogovore uvijek stižem ranije.

I tako, mic po mic, s prvim stvarima koje smo počeli dovlačiti, što iz dućana, što od rodbine i prijatelja, postalo je jasno da je postojeći prostor nerastezljiva kategorija i da to s čim raspolažemo treba optimizirati. A ja kad nešto moram, ne postavljam podpitanja nego prionem. A kad sam prionula, bilo je by the book. By the above-mentioned book.

Našla sam neočekivano zadovoljstvo u izboru iverice za nove ormare, ručkica za kupaonski ormar i rošadiranju postojećeg namještaja. Koji mi se uglavnom više nije sviđao pa sam ga htjela osvježavati, farbati i kaširati, ali sva sreća da je muž, kojega nije zarazio virus gnijezda, zaustavio pokušaje - i da to napravim sama, i da platim nekomu da izvede bijesne gliste po namještaju umjesto mene. Takva interijerska preuređenja izvrstan su trenutak da se napravi revizija prepunih ormara, polica i ladica, pa sam i oko toga počela opsesirati. Danima sam punila vreće za smeće, premiještala, grupirala, slagala i divila se mogućnosti da - za razliku od svega čime sam se prije bavila - odmah vidim uredne i organizirane rezultate svoga rada. Kao i u masi drugih svojih životnih faza i aktivnosti, nisam to zvala nikakvim imenom, jednostavno sam radila, sve dok mi Nina nije rekla - to je to, gnijezdiš se. A ja se sjetila. I shvatila da se uklapam u definiciju. I slegnula ramenima i nastavila skupljati i organizirati travke, lišće, perje i blato.

Kad se dijete rodilo, nakon početnog perioda uhodavanja i ulaska u rutinu, gniježđenje je zamijenila briga o gnijezdu. Sad doma boravim više, ali i na drukčiji način, i stvari su često nepredvidive, kao i dnevni raspored i ritam pa mi je u svemu tome struktura još i bitnija. Postalo mi je bitno u kakvoj posudi držim kruh i kakva mi je košara za veš. Tanjuri više ne mogu stajati na polici jedni u drugima, trebamo - istog treba - posebnu pregradu za duboke, plitke, desertne i one od kave. Pobacala sam stare žičane vješalice i kupila prekrasne nove, ima divnih 3 u 1 i onih za hlače i odijela u kik-u. Kupila sam brdo novih lijepih kutija, s poklopcima i bez, da zatvorim sav clutter figurica i memorabilija koji sam prije obožavala po policama, ali sad jednostavno ne mogu gledati prašinu na njima. I osim toga, stvaraju mi previše bijele buke dok tako sjede posvuda po policama. Sigurna sam da feng shui ima neko poglavlje o tome.

Kako su ovo natukničasti i činjenično, a ne interpretacijski bazirani postovi, neću ulaziti u psihologiju gnijezda, i svoga gnijezda. Radije ću riješiti perje kojim se napunio dječji krevetić kad se dijete probudilo, u tišini skočilo na koljena i dokopalo se snovolovke. Mislim da nije previše progutala, a i snovolovka je samo djelomično okljaštrena. Hvala, Tanja, it was a gift that keeps on giving.