Već mi je nekoliko dana u bookmarksima članak na koji sam nabasala u površnom pregledavanju feeda na Facebooku i koji je, vjerojatno se nepodijeljeno slažući s njime, podijelilo nekoliko mojih prijatelja. Danas sam uspjela pročitati zašto i kako direktori kompanija koje proizvode kompjutore, tablete i mobitele svojoj djeci te gadgete ne daju, a vi koji niste, ako vas zanima, članak je OVDJE.
Nije neki vrh od članka taj sažetak i prepričavanje obimnijeg i nešto bolje razrađenog teksta na Huffington Postu, ali kod mene je postigao svrhu: natjerao me na razmišljanje, i odveo čitanju daljnjih tekstova na istom portalu na sličnu temu. Pa sam pročitala, recimo, 10 razloga zašto mobitele treba zabraniti djeci mlađoj od 12 godina, a posebno mi se svidio jedan koji naslovom i poantom kaže da su roditelji zapravo oni kojima treba ograničiti vrijeme pred ekranom - s tim zadnjim se doista nepodijeljeno slažem. Mada to i sama radim - a stvarno se svjesno trudim da ne radim, ali ne uspijeva mi baš uvijek i stalno - nije mi lijepo i malo mi je tužno vidjeti djecu kako skaču oko roditelja koji imaju nos zabijen u smartfon i opsesivno provjeravaju što se u zadnjih pet minuta dogodilo na tviteru i fejsu i u inboksu, a oni to nisu ODMAH vidjeli. U njihovu, tj. našu obranu, opet imam reći: ostavimo im (nam) barem taj društveni život na mreži, kad je već onaj stvarni upravo zbog djece nepostojeći ili sveden na minimum. Ali možda, ipak, ne baš na igralištu ili za vrijeme quality timea s djetetom bilo gdje.
Bilo kako bilo, kod nas je stanje sljedeće: mi u kući volimo svoje ekrane. Mobitele, tablete, monitore, laptope, elektronske čitače, televizore - jedne više od drugih, i ne baš svaki dan jednako, ali i on i ja strastveni smo po tehnološkom pitanju. I tim se više trudimo dozirati (a ja još i kontrolirati). Kako nisam ni za kakve radikalne mjere i mislim da sredina nije bez razloga zlatna, nisam pozdravljala poteze poput prekrivanja tih kućnih ekrana i bjesomučnog trčanja rašljama ili viskom po stanu da nađem najpovoljniji kut u kojem je zračenje najmanje, a pogled na televizor nemoguć, kako bih ondje smjestila dojenče. Kad je to dojenče počelo sjediti i ustajati, dali smo joj da gleda crtiće u kontroliranom okruženju i u vrlo kontroliranom vremenskom rasponu. Bila je baš jako zainteresirana, i čak u fazi prohodavanja, kad su djeca posvuda, samo na jednom mjestu, i kao prištekana na struju, mogla je dugo sjediti i gledati, i reagirati na ono što vidi. I činilo mi se da doista nema ništa loše u tom što se uči sjedenju na mjestu i što je koncentrirana i što joj nešto toliko dugo - koliko mi dozvolimo - može zaokupiti pažnju. E sad, ako je to baš toliko negativno utjecalo na mozak i ubacilo zametak buduće hiperaktivnosti i neznamnijačega - kao što stručnjaci upozoravaju da se dogodi damo li djeci bilo što što emitira pokretne osvijetljene slike prije druge godine - nek nas tuži.
Problem koji je ipak kod nas nastao, i zbog čega je sad iPad u ladici već nekoliko tjedana ("puni (se)", dječjim jezikom rečeno) jest što je u nekom trenutku došlo do toga da je ovladala rukovanjem tog gadgeta. Nije problem što ga sama uključi, ode na Youtube, u Favoritse, izabere što hoće gledati, to je super. Nije super što je očigledno isto tako brzo postala svjesna da je izbor golem i da je sve stalno dostupno, i da treba samo dotaknuti na pravom mjestu. E onda je krenulo ne-gledanje i šaltanje. I to je bilo u redu dok se znala po 5-10 min zadržati na jednoj epizodi Baby Einsteina. Ali kad je prebacivanje postalo samo sebi svrhom, roditelji su - jako teška srca, jer izgubili su dragocjenih pola sata do 45 minuta potpunog mira - morali staviti ključ u... USB.
Sad smo na DVD-u i učimo neinteraktivno gledati crtiće. Ispočetka je bilo dosta borbe i negodovanja, jer njoj je iPad sinonim za crtić - svi ostali ekrani su... za nešto drugo, a televizor, mada je najveći ekran u kući, nije nizašto. Ali ide nam pomalo - Pepa prase i Pčelica Maja osvajaju teren.
Igra i boravak na svježem zraku i razvijanje kreativnosti na prirodne nedigitalne načine i dalje su nenadmašni za dječji napredak i razvoj, to uopće nije sporno. Ali neosporno je i da a) roditelji nekad jednostavno trebaju odahnuti i obnoviti psihičke, fizičke, a posebno nervne kapacitete i b) da djeca trebaju naučiti živjeti u današnjem svijetu, sa svim metaforičkim i stvarnim ekranima koji u njemu postoje, a ne bez njih. Naravno da ne moraju početi već s godinu dana, ali, na kraju krajeva, zašto i ne? Otrov ima isti sastav kao i lijek, doza je važna.
Za pobornike odgoja digitalne djece u digitalnom svijetu, naišla sam na zgodan blog, link OVDJE. Očekivano je da oni koje žele male "digital natives" citiraju drukčije izvore od roditelja kojima je uzor Jean Jacques Rousseau, pa tako primjerice navode mitove o utjecaju tehnologija na razvoj djece. Otrov i lijek, rekla sam vam.
Nije neki vrh od članka taj sažetak i prepričavanje obimnijeg i nešto bolje razrađenog teksta na Huffington Postu, ali kod mene je postigao svrhu: natjerao me na razmišljanje, i odveo čitanju daljnjih tekstova na istom portalu na sličnu temu. Pa sam pročitala, recimo, 10 razloga zašto mobitele treba zabraniti djeci mlađoj od 12 godina, a posebno mi se svidio jedan koji naslovom i poantom kaže da su roditelji zapravo oni kojima treba ograničiti vrijeme pred ekranom - s tim zadnjim se doista nepodijeljeno slažem. Mada to i sama radim - a stvarno se svjesno trudim da ne radim, ali ne uspijeva mi baš uvijek i stalno - nije mi lijepo i malo mi je tužno vidjeti djecu kako skaču oko roditelja koji imaju nos zabijen u smartfon i opsesivno provjeravaju što se u zadnjih pet minuta dogodilo na tviteru i fejsu i u inboksu, a oni to nisu ODMAH vidjeli. U njihovu, tj. našu obranu, opet imam reći: ostavimo im (nam) barem taj društveni život na mreži, kad je već onaj stvarni upravo zbog djece nepostojeći ili sveden na minimum. Ali možda, ipak, ne baš na igralištu ili za vrijeme quality timea s djetetom bilo gdje.
(Izvor: www.uswitsch.com)
Problem koji je ipak kod nas nastao, i zbog čega je sad iPad u ladici već nekoliko tjedana ("puni (se)", dječjim jezikom rečeno) jest što je u nekom trenutku došlo do toga da je ovladala rukovanjem tog gadgeta. Nije problem što ga sama uključi, ode na Youtube, u Favoritse, izabere što hoće gledati, to je super. Nije super što je očigledno isto tako brzo postala svjesna da je izbor golem i da je sve stalno dostupno, i da treba samo dotaknuti na pravom mjestu. E onda je krenulo ne-gledanje i šaltanje. I to je bilo u redu dok se znala po 5-10 min zadržati na jednoj epizodi Baby Einsteina. Ali kad je prebacivanje postalo samo sebi svrhom, roditelji su - jako teška srca, jer izgubili su dragocjenih pola sata do 45 minuta potpunog mira - morali staviti ključ u... USB.
Sad smo na DVD-u i učimo neinteraktivno gledati crtiće. Ispočetka je bilo dosta borbe i negodovanja, jer njoj je iPad sinonim za crtić - svi ostali ekrani su... za nešto drugo, a televizor, mada je najveći ekran u kući, nije nizašto. Ali ide nam pomalo - Pepa prase i Pčelica Maja osvajaju teren.
Igra i boravak na svježem zraku i razvijanje kreativnosti na prirodne nedigitalne načine i dalje su nenadmašni za dječji napredak i razvoj, to uopće nije sporno. Ali neosporno je i da a) roditelji nekad jednostavno trebaju odahnuti i obnoviti psihičke, fizičke, a posebno nervne kapacitete i b) da djeca trebaju naučiti živjeti u današnjem svijetu, sa svim metaforičkim i stvarnim ekranima koji u njemu postoje, a ne bez njih. Naravno da ne moraju početi već s godinu dana, ali, na kraju krajeva, zašto i ne? Otrov ima isti sastav kao i lijek, doza je važna.
(www.techibuzz.com)
