Ne znam jeste primijetili tekstove naslova "Genijalci spavaju malo", "Kreativni ljudi trebaju manje sna" ili "Umjetnici ne trate vrijeme spavajući". To su oni u kojima ce vas, ovisno o žanru, opširnije ili sažetije obavijestiti da je Salvador Dali spavao sa žlicom u ruci i metalnom tavom ispred sebe, e kako bi ga ta žlica na metalu probudila kad mu ispadne iz ruku čim zaspe. To se zove mikrosan. Ima i tzv. polifazno spavanje, a njega su prakticirali lumeni poput Michelangela, Da Vincija i Nikole Tesle: pravilo je više puta po malo tijekom dana i noći, nikad u "velikim" intervalima od 5, 6, 7 ili 8 sati.

Teško možemo utvrditi jesu li svi ovi veliki umovi zapravo malo spavali jer su bili genijalni ili su bili genijalni jer su malo spavali. Ono što se pak vrlo lako može utvrditi jest da su svi oni odreda dečki.

Jedina žena koje se sjećam iz priče o spavanju je Trnoružica, ali ona se nije baš proslavila, budući da su drugi ispričali njezinu priču dok je ona šutjela i bila lijepa narkoleptičarka.

Ista priča s tim ženama, u književnosti i u životu: o njima se smije sanjati, dok njihov san nije tema.

Jer kad ja i vi koje me sad čitate prakticirate spavanje u intervalima po 5 ili 10 minuta i periodi budnosti i sna vam se izmjenjuju tijekom dana i noći u dosta pravilnim razmacima, onda to nije ni polifazno spavanje ni mikrosan, a bogami ni genijalnost ni kreativnost s tim blage veze nemaju. Dali je bio amater s tom žlicom, trebao je imati malo dijete. A onda ne bi imao vremena stvarati genijalna djela, morao bi se brinuti o klincu, ahaaa. E tu smo ga! Valjda je o tome govorio Željko Senečić, ustvrdivši na predstavljanju novog romana Slavenke Drakulić i svoga filma o Dori Maar da genijalne žene - ne postoje. Snovi su izgleda muška tema, kako god okrenete, i taj prostor čak i ne moramo dirati. Otvorimo novi prostor, umjesto da drugovalno- i trećevalnofeministički gubimo vrijeme na podrivanje postojećih paradigmi. Jer ako su snovi muški, ženski može biti prostor buđenja. I o njima vam štošta mogu reći, iz iskustva, jer teorija tek treba nastati na tu temu.

Buđenja su, dakle, ujutro. Uz vesele i raspoložene glasiće uglavnom, katkad popraćene komešanjima, cviljenjima, a nerijetko i bunovnim urlanjima. Takvo je buđenje loš početak jutra, i dana općenito, i shvatila sam da ga pošto-poto treba izbjeći. Jedan od impretivnih postupaka u procesu zadržavanja hladne glave i čeličnih živaca te slonovskog strpljenja jest ustati prije djece. Kad god se djeca ustaju. Ako su na nogama u četiri, treba ustati u 3.30, popiti kavu i pripremiti se za prvi udar. Jer tko god ima posla s dvoje male djece ispod tri godine starosti zna da je to što vam se spava i što ste umorni a) vaš problem b) najmanji problem. Ma koliko loše i malo po noći spavala, sve je bolje kad jutro započnem aktivno umjesto reaktivno. Reaktivno je loše. Onda upadnem u sve zamke koje mi male nemani postave - počnem žustro raspravljati s dvoipolgodišnjakinjom ili uvjeravati i nagovarati petomjesečno dijete. Neuspjeh zajamčen, kao i prijepodnevni slom živaca, uz sve teorije na svijetu i usprkos njima.

Buđenja su i tijekom dana - sedam do četrnaest puta (on), i najviše devet minuta sna u komadu (ja). Najprije sam se pitala zašto uopće pokušavam spavati, a onda sam shvatila da je to valjda zbog te genijalke-mikrosanjalice koja čuči u meni, Uvečer nema buđenja kad jednom zaspu, i to je taj divni dio dana kad se bude želje da napravim, napišem, pročitam sve što tijekom dana nisam stigla. Nekad mi i uspije. Buđenja opet dođu po noći. Na wc bi, ili se popiškila, ili je loše sanjala, ili ima teperaturu i hoće me zagrliti i doći k nama u krevet, ili ga nešto frče i grči ili mu rastu zubi, ili je na djelu čisti larpurlartizam. I buđenja su kad me nitko ne probudi, ni žlica, ni metalna tava, ali odaberem se ustati u četiri i popiti kavu, pojesti tost s majonezom i prelistati Storybook ili nešto pročitati u miru. Prije nego krenem u novi genijalni dan.

Moj je poštar zao. U prosjeku svaki drugi dan ima nešto za mene tako da je već zaključio kakav mi je otprilike ritam, a ono što nije sam mogao zaključiti doznao je iz našeg redovitog spikanja pred mojim vratima. U zadnje se vrijeme naš odnos promijenio, ili bolje rečeno modificirao, utoliko što on zna da imam malo dijete i sav se potrgao da mi da do znanja da je to primio na znanje - i da zna kako je. Pa mi više ne zvoni na vrata, nego kuca na prozor. Što ja najčešće ne čujem jer mi svira glazba. Onda uđe u zgradu pa lagano pokuca na vrata. Što ja nekad čujem, a nekad i ne. Na kraju mora pozvoniti, al učini to što je kraće i diskretnije moguće. Mada je divno, obzirno i dobro sve to što on radi, moj je poštar zao. Jer kad otvorim vrata, on me ne pozdravi, već prošapće: Jel spava? Spava, ali ne morate šaptati, navikla je na zvukove, kažem. Eee pričekajte još malo, kaže on znalački, uruči mi poštu i nestane. Za par dana ista procedura, samo što ga ovaj put čujem. Kako kuca na prozor. Otvaram prozor, dobar dan, kažem ja, spava li, pita on. Ovo je već neka fiksacija, mislim ja, a kažem, spava, spava. Eee, vidjet ćete vi, uživajte dok traje. Ubaci mi koverte kroz prozor i - nestane.

I sad ja čekam. Da vidim što će se dogoditi, i, najbitnije, kako će se dogoditi. A u međuvremenu nerado odgovaram na pitanja spavamo li po noći jer imam osjećaj da ću baciti neko prokletstvo na dnevni i noćni ritam kad kažem da nije tako strašno ni po noći ni po danu. Ne vjeruje mi to moj zloguki poštar, a skeptična je i moja mama. Kaže, ja nisam spavala do prvog razreda osnovne. Zapravo jesam, ali samo dok je ona bila na poslu. Onda cijeli dan nakon toga i cijelu noć prije njezina sljedećeg odlaska na posao, oči ko fildžani, a zjenice ko fliperi. Moje objašnjenje te genske diskrepancije je obično u tvrdnji da dijete ima i oca. Koji je spavao do prvog razreda. Tada su ga probudili jer je morao u školu.

Dakle, nekad spavamo bolje, nekad lošije, ali spavamo. I ne osjećam se dovoljno kompetetnom da pišem priručnike i dijelim savjete, posebno otkad nada mnom lebdi prokletstvo zlog poštara, ali neke stvari su, eto, kod nas upalile. Dobar tip koji sam dobila od Nine i počela primjenjivati od prvog dana je da sam napravila razliku između dana i noći. Mislila sam, ne može škoditi, djetetu od tri dana je svejedno, a nama nije. Dan je kad je svjetlo, buka, ljudi, dnevni boravak i dnevna ležaljka, a noć je mrak, tišina, krevetić u koji je nikad ne stavljam preko dana, stezulja i glazbeni vrtuljak iznad kreveta. Svaku večer je oko 10, presvučenu i nahranjenu, stavim je u krevet i poljubim za laku noć i izađem iz sobe predahnuti. Uvijek je budna kad je spustim u krevetac, i zaspi prije ili kasnije, ovisno o tome koliko je uzbudljiv dan bio. Ali zaspi. Nervoze su uglavnom rezervirane za preko dana, a to nam je lakše hendlati ako smo imali mirnu noć. Tu sam rutinu nekako instinktivno počela provoditi - vjerojatno u skladu sa svojim ordunung-und-disziplin motom, a poslije sam pročitala da je važno da djeca nauče što prije sama zaspati i da ih zato treba što češće budne stavljati u krevet.

Ali svejedno, kad je loš dan, ili lošija noć, vrlo lako mogu zamisliti scenarij koji sam dobila od Lane u jednoj forvarduši jučer. Riječ je o "testu za buduće roditelje koji ističe sve dobre i loše strane roditeljstva kroz 14 koraka koje trebate proći prije nego dobijete dijete", i jedan od koraka odnosi se na noćne situacije. Citiram:

Da biste otkrili kako će vam izgledati noći:

1. Šetajte po dnevnoj sobi od 17-22 h noseći vreću tešku oko 4-6 kg s radijom okrenutim na neki glasan, iritantan zvuk ili šum.