Što reći o školi, osim da sam presretna što od sutra neću morati par mjeseci o njoj govoriti ni misliti? 

Najviše bih zapravo voljela da ni prije kao ni nakon ljetnog raspusta ne govorim niti mislim o školi svoje djece ni manje ni više nego što je nužno - jednom u polugodištu na informacije, lijepo prepustim kolegicama i kolegama nastavnicima da rade svoj odgojno-obrazovni posao u školi, a ja ću korigirati i dalje usmjeravati kod kuće. Jer to mi je normalno, da surađujemo i nadopunjujemo se. Da si pomažemo sa zajedničkim ciljem, ali svatko na svom terenu - koji ova druga strana poštuje i u pravilu ne prekoračuje.

Ali ne.

Škola zove, traži, pače odlučno zahtijeva od mene da se angažiram.

Kao prvo, obrazovno. Školi je normalno da od 15 učenika u razredu dvoje učenika shvaća gradivo. Onda škola radi s tih dvoje, a ostali se snalaze ovisno o kućnoj, društvenoj, materijalnoj i intelektualnoj situaciji. Što u našem slučaju znači, sjedi i čitaj udžbenik pa pojasni, nacrtaj, pokaži i dokaži. I izbori se s otporom učenika-vlastitog djeteta, kojeg ne bi bilo da je predavanje gradiva ostalo u zgradi škole.

Je, znam, opet dvije grupe: 1) roditelji koji još nisu krenuli u školu i koji misle da su ovi što sjede i rade s djecom ludi, ambiciozni ili oboje (bila!) i 2) roditelji koji nisu ni ludi ni ambiciozni i ne žele ni sjediti ni raditi, ali nema druge (trenutno sam!). 

Vjerojatno ima i onih koji su samo ludi i ambiciozni, ali njima je dobro, oni rade onako kako su izvorno planirali, za razliku od svih nas ostalih.

Škola konstantno poziva na uključivanje roditelja. Trebate raditi doma s djecom, slušam od prvog razreda. Učitelji rade s njima ujutro pa u boravku popodne pa onda kad djeca dođu doma (ili kad dođu s aktivnosti), roditelji moraju preuzeti. Toliko sam pod stresom od konstantnog preuzimanja - krivnje, odgovornosti, zadaće, likovne kutije i projekta iz prirode - da se nisam ni sjetila pitati, pa što više toliko radimo s njima u prvom i drugom osnovne? Kad su niži razredi postali postdoc iz astrofizike, i zašto meni nitko nije na vrijeme uputio?

Ne znate matematiku za peti razred, mama? Logično, dečkima prirodne znanosti bolje idu, a i vrlo dobar je VRLO dobra ocjena. Ali možda je i vrijeme da s drugog stupa školstva, roditelja, prijeđemo na treći - sve one vrijedne ljude koji već od prvog razreda osnovne škole drže instrukcije. Njih je toliko i toliko puno rade da bi MZO-u vrijedilo razmisliti o tome da ih i formalno uključe u obrazovne politike. Jer sadržajno su već duboko unutra.

Ajmo dalje, malo na odgoj u sprezi s radnim navikama. Koliko ste puta čuli rečenicu "sve je to od kuće"? Kao roditelji, izvolite se zapitati. Učenica ne piše zadaću i ne donosi pribor? Zovi roditelja. Učenik radi nered U RAZREDU - nemojte zvati školske službe, zovite... No, znate već. 

Također, ako učenicima trebate priopćiti nešto nastavno relevatno, vezano uz školske projekte, aktivnosti, izlete, susrete, ali i štajaznam pribor koji treba ponijeti za likovni - krenite s idejom da su oni premali i da sigurno neće zapamtiti (i pri tom se jako čudite kad dođu do petog razreda i nisu dovoljno samostalni) Dragi roditelji, molim stoga da se pobrinete da vaše dijete ponese glinamol i geometrijski pribor. (Ja ga obično, ako baš moram, podsjetim samo za glinamol, a šestar ostavim sebi da se probodem ili samo ubodem kad nekad od zahtjeva i ideja pomislim da sanjam)

Zato se strašno veselim zadnjem danu škole, da se odmorim od ravnopravnog uključivanja. 

Druga stvar zbog koje me ushićuje što je sutra zadnji dan mog trećeg i petog razreda (furam paralelku) ima veze s prvom stvari, tom bespoštednom inkluzijom. Naime, da me na svim digitalnim i analognim platformama ne prisiljavaju da se uključujem, živjela bih u iluziji da nije to sve tako loše: taj sustav, ti udžbenici i taj način podučavanja koji je upao u najdublju provaliju između filanja reproduktivnim znanjem i glorifikacije razumijevanja (a bez učenja činjenica koje treba razumjeti). Smatrala bih da je problem u mom razmaženom djetetu koje čeka da mu-joj se zvijezde poklope pa da sjedne i nabifla gradivo.

I nije da vjerojatno nema i toga, tvrdoglavosti, prerano stečenog stava i osjećaja da imaju pravo i prava, često bez odgovornosti - ali nakon višegodišnjeg (a posebno ovogodišnjeg) proučavanja strukture nastavnih jedinica, strukture udžbenika, besmislenih zadaćnih zahtjeva, nepodučavanja jedinica koje treba podučiti ("Oni to moraju sami!") i razvlačenja osnovnih stvari koje jednostavno treba naučiti napamet unedogled (tablica množenja, morfološki nastavci) odgovorno tvrdim da bi se jedina reforma koja bi nešto u ovome trenu mogla promijeniti trebala provesti vrlo hitro i pod motom koji je jednom moj tata upotrijebio da opiše neki nefunkcionalan predmet ili građevinski kiks, ne sjećam se više što točno. Ali mota i ideje iza njega dobro se sjećam: Iscipat pa ponovo.

A škola neće iscipat, a neće ni ponovo.

Nego će škola pozvat roditelje. Da razgovaraju s djecom.

Nije li stoga divno što nam slijedi više od dva mjeseca neuključenosti, nepozivanja i nerazgovora?!

Sretan vam zadnji dan škole!

U ona pretpotopna vremena koja je i Noa zaboravio, živjela sam sretno, bezbrižno i vrlo samouvjereno. U odrasloj dobi nikad se nisam voljela družiti s djecom: nisam znala s njima razgovarati i nisam ih razumjela, ali smatrala sam da mi je plus što sam toga svjesna (za razliku od mnogih roditelja te pisaca i spisateljica za djecu).

Unatoč svjesnim naporima da se malima i mladima uklonim s puta, staze bi nam se tu i tamo ukrstile pa sam tako znala, unutar vlastite proširene obitelji, svjedočiti razgovorima djece s njihovim roditeljima. Koji su bili grozni. Razgovori, prvenstveno, a onda i akteri. Još se sjećam šoka kad sam na svoje uši čula kako moj 13-godišnji nećak svome ocu kaže: Ajde ti šuti! Izbezumljeno sam pogledala prema pater familiasu i očekivala eksploziju, ćušku, ili oboje, da bi jadni patrijarh samo tužno i rezignirano zavrtio glavom, odmahnuo rukom, vjerojatno slegnuo ramenima, ne sjećam se točno – i ne rekao ništa.

Zato se tako i ponaša, mislila sam ja, jer mu dopuštate. Sramota. Ti roditelji, pa dokle to ide, kad će postaviti GRANICE?

Premotajmo sad deset godina u budućnost, 2024. je godina, imamo umjetnu inteligenciju i potpunu društvenu demenciju. Moj je nećak fin dečko, pristojan tiktoker, voli sve što vole mladi i navodno više ne viče na oca, ili viče bitno manje, danas se čovjek veseli malim stvarima. Ja, s druge strane, imam devetogodišnjaka koji se redovito izderava na mene, na što tužno i rezignirano vrtim glavom, odmahujem rukom, slegnem ramenima i…

(Voljela bih reći da ne kažem ništa, jer bi to vjerojatno u slučaju moga sina bilo produktivnije. Ali ja se evidentno s nekim svojim predodžbama o odgoju te omjeru uloženog i dobivenog nisam do kraja oprostila pa zato redom  urlam, bacam stvari za njim po kući, natječem se s njim tko će glasnije zalupiti vratima, jurim ga s kuhačom po stanu i kroz prozor bacam stvari koje mi se nađu na putu, posebno ako mi kaže 'ma nećeš ti to baciti'. Nekad i plačem od muke i jada, često od nevjerice, a katkad i od čiste tuge i nespremnosti na rani pubertet? njegov karakter? vlastitu nespremnost?

Ali efekt je u dlaku isti kao i da nisam rekla ništa pa slobodno možemo reći da ni nisam.)

Ako imate problem kao što ja imam, a to je da od svoga devetogodišnjaka čujete stvari zbog kojih biste sa svakom drugom osobom u svom životu – da vam to izgovori – prekinuli sve odnose zavazda, navodno se tu radi o postavljanju granica.

I to je sve što vam trenutačno mogu reći.

Jeste li ih postavili previše pa je to reakcija, ili premalo (pa je reakcija), ili niste uopće (pogađate, reakcija), to vam ne znam reći, morat ćete sami doznati. Pa mi javite.

Kao i uvijek, ne znam što treba činiti, ali znam što nikako ne treba: a to je tražiti savjet o tome što učiniti od vlastitih roditelja (pogotovu ako vas obuzima miks tahikardije i srama pri pomisli da biste vi njima rekli nešto od toga što čujete od svoga djeteta). Radije odite drito kod psihologa, jer za razliku od vaših roditelja, koji dosad nisu ni ČULI da takva djeca postoje, psiholozi su ih sigurno i vidjeli, šta vidjeli, terapirali, pa vam mogu nešto reći na temelju iskustva, a ne pretpostavki poput

Ne bi on meni tako

Pokazala bih ja njemu

Ja bi poludio

Nema tu granica

Eto vam vaše demokracije, samo vi njih pitajte i razgovarajte

(I apsolutni top topova):

Pa zar se ni ćaće ne boji?

(Sori, nažalost smo se oboje jednako uključili i bili jednako prisutni pa nismo stigli plašiti djecu ovim neprisutnim, shvaćam sad koji je to bed, jednako kao i neuvođenje boga, babaroge i belzebuba.)

Ne znam više ništa ni o čemu, ali nagađam da moj sin sa mnom, s nama tako razgovara jer smo ga odgojili kao ravnopravno ljudsko biće za čije smo se želje raspitivali i čije smo potrebe uvažavali. Negdje u tom našem prisnom odnosu on je očigledno dobio dojam da su roditelji i djeca - isti. 

***Dakle, ne možeš tako… -A kako ti možeš?!

Tako se ne razgovara… -A kako ti razgovaraš?!

Idi u sobu! -Idi ti u sobu!***

Granice, kažem vam. Uvijek najviše roka u pograničnom području, i u ratu i u miru; znam, ja sam s granice.

Kad smo svi normalni, što je sve rjeđe, onda i dalje puno pričamo, o osjećajima prema drugim ljudima, o lijepom ponašanju, o tome da riječi znaju jako povrijediti, da sugovornike treba uvažavati, i da treba pokušati stati i promisliti, a ne se ispričavati poslije. Nekad mi se čini da će imati efekta, ali češće da je voz sa specijalnim efektima prošao i odvezao eksploziv do prve okuke.

Barem više nema iznenađenja.

Mada, iskreno, ja se uvijek iznenadim kad opali. To je već u rangu one situacije kad sami sebi odlučite poslati mail da nešto sačuvate u istom inboksu iz kojega pišete.

1. Odlučim sebi poslati mail.

2. Pišem mail.

3. Pišem vlastitu adresu.

4. Kliknem 'send'

5. Joj, gle, ko mi sad šalje mail...

Bum!

U ovoj vlastitoj fazi u životima svoje djece imam premnogo tema o kojima želim pisati (životima dvoje djece, da, obavezan plural, da se ne pomisli da njihova dva života imaju nešto zajedničko, jer to bi bilo prelako, tretirati ih kao da su sličniji nego različitiji samo na temelju toga što su brat i sestra, to potire njihovu individualnost, i što bi GDPR rekao o tome). I sve su redom preozbiljne teme i muče me više nego što ću u brzim blogovskim crticama uspjeti ispisati pa bih ipak možda krenula jedne laganije - od teme koja je čak i u mojoj aktualnoj apokaliptičnoj abecedi pod M – Manjeozbiljna - i koja, nadam se, ima veze s njihovim sazrijevanjem i nasušnom potrebom za igrom.

Ne igrom na igralištu, ne, to smo prerasli.

Ne ni igrom neke od 230 društvenih igara koje poziraju u polici, ne, to nas nikad nije ni zanimalo.

Igrom mojim živcima i vitalnim organima dominantno.

Ovo je ona faza u životu roditelja kad vam je jasno da je sve što ste sistematično i uvjereno radili kad su imali 6, 12, 18 i 24 mjeseca, i smatrali da će se svijet srušiti ako tako ne napravite – jer gle kako ja odlično znam roditeljevati, našla sam način! – e sad vam je jasno da je sve što je palilo zapravo bila puka slučajnost (a ono što ste se nadali da je neobjašnjivi izgred zapravo je postalo trajno stanje).

Hrana, na primjer. Dojila sam ih po dvije godine, doslovce su sa sise sjeli za stol. Za stolom sam im servirala komadiće skuhane hrane, i lijepo su to jeli, bebe vođe dohrane - kakva ironija u samom nazivu metode; tu i tamo bi nešto palo na pod. Žlica i tanjur juhe s dvije godine, majke mi, imam video dokaze, više je juhe završilo u ustima nego na podlošku, a gotovo ništa na podu.

Za razliku od danas.

Fleke po odjeći, mrve po podu, hrana do laktova u restoranu u kojem pire jedu rukama. Ali moram reći da im rijetko tko od finih gostiju zamjeri, jer pet minuta prije toga su na sav glas vikali kako umiru od gladi. A znamo da glad ne pita za filtere, a posljedično ni za žlice i vilice.

Izuzetak je kineski restoran, jer štapićima se služe besprijekorno, tako da, mada zvučim očajna, ipak imam nade da će ovladati vilicom i nožem. Tek imaju 9 i 11.

Vječne mrve i fleke po kući, i premnoge i previsoke planine stvari koje su se upeterostručile u zadnjih deset godina, i koje nitko ne posprema dok im ne stigne kraljevski dekret s molbom, urudžbenicom i naknadom.

Znam, prije nego išta kažete, dijelite se na dvije skupine.

Prva kaže, ne bi oni meni tako, sredila bih to ja.

Druga kaže, ma ajde, djeca su to, pusti ih, ko da je važno.

Prije nego se formira treća skupina, poznatija kao A jesi probala…, da odmah skratim, jesam.

Ne tražim rješenje, samo se žalim, u nadi da ima još onih koji su nekad pomislili, evo, svačija su djeca pristojnija, motiviranija, empatičnija od moje.

A stvarno sam se jako trudila, i pišem to s punom sviješću gramatike i leksikologije svih načina na koje bi me psiholozi profilirali na temelju te jedne rečenice.

Nedavno sam osvijestila da se burn-out, koji se tipično događa na poslu, i te kako može dogoditi i u obitelji, a uzroci i simptomi vrlo su isti kao i ovi poslovni. Jer koliko-toliko funkcionalna obitelj s dvoje djece zapravo je firma. U kojoj rukovoditelji nemaju pojma ko ih je izabrao i postavio, jer radije bi radili negdje drugdje, a zaposlenici-hulkovi  svaki dan tresu zgradu i dezavuiraju sve napore uprave.

Svačije druge obiteljske firme rade mirnije od naše, i samo zahvaljujući iznimno tolerantnim i dragim susjedima još nemamo nijednu prijavu za narušavanje kućnog reda i mira. Koliko znam.

Sve druge obiteljske firme rade s višim higijenskim standardima. Nas bi svaka inspekcija zatvorila. I spalila nam sanitarne knjižice.

I kao što uprava nije valjda u dovoljno ranoj dobi dovoljno inzistirala na tome da ne možeš baš sjesti na svaki pločnik, kolnik, u svaki pijesak i u svaku blečku – tako nismo dovoljno rano razjasnili da sve ono što radimo doma ne možemo baš raditi kod kuće. I da, općenito, ne možemo vječno raditi samo ono što nam se radi baš u trenutku kad nam se radi, i na mjestu na kojem nam se radi. A pritom sam mislila da sam baš tu zadnju lekciju fantastično obradila, imam i powerpoint.

Znam i zašto se to dogodilo – previše smo ravnopravno razgovarali, uvažavali djelatnike, i nakon svakog smo projekta radili temeljitu analizu umjesto da kažnjavamo one koji su uprskali. I sad se evo divim sebi kako sam finu riječ našla i napisala, mada ima toliko glagola radnje i glagolskih imenica koje bolje prenose koncept na koji mislim. I koji bi se uklopili u moj novonađeni vulgarni registar, ne mogu vam to objasniti, nikad u životu nisam psovala, sve do prije par godina, kad sam shvatila da mi to dođe na točno isti efekt kao nekome uzeti normabel, instant me smiri.

Osim toga, u skladu sa svojim stečenim sekularnim uvjerenjima, nismo u firmu uveli Boga kao nekoga na čiji se bijes i korektiv možemo pozvati, a problem je bio i u ravnopravnom roditeljstvu tj. voditeljstvu pa nitko nema asa u rukavu, tipa, samo čekaj, sad ti CEO, ili tata, ili mama dolazi doma.

Ostali smo, kao i mnogi naši vršnjaci s dvoje potpuno različite, a teško odgojive djece, rekla bih, zaglavljeni između odgojnih metoda vlastitih roditelja (koje zapravo želimo replicirati, jer gle kako smo dobro mi ispali) i prijezira prema mnogima od tih metoda na platformi od potrebe da s djecom gradimo dijaloški odnos kakav bi nam u ovoj fazi odraslog života odgovarao – puno topline, razgovora, team buildinga u prirodi i u kulturi, ravnopravnosti na radnom mjestu, dogovora oko misije i vizije, općih i pojedinačnih ciljeva poslovanja, i sigurno do sad kužite apsurd pregovaračkog stola za kojim imamo člana uprave u odijelu, i članicu uprave u hranilici, skupa s nadzornim odborom koji se igra ispod stola.

Osim što smo zaglavili između boomera i zoomera, izgorjeli smo ko šibice, ne toliko zbog visokog intenziteta radnih zadataka, koliko zbog desetljeća emocionalne iscrpljenosti, koje bi još bilo okej kad bi trenutačni saldo naše bilance stanja barem naginjao prema pozitivnom.

A oni ispod stola sastavljaju stečajnu nagodbu, dok ekipa za stolom baca hranu, tantrume i uvrede.

A ja, koja se spašavam tekstovima, nemam knjiga na tu temu koje mogu pročitati, o tome kako su svačija djeca pristojnija i odgojivija od naše.