Kad mi je prvo dijete krenulo u vrtić, počela sam viđati nove ljude. Viđati, ne upoznavati. I promatrati ih iz novoga konteksta. O nekima sam znala kad se ustaju, na koju nogu i što kupuju na placu, a da pojma nisam imala kako se zovu, niti su mi njihova lica otprije bila poznata. Neke sam poznavala iz nekih prošlih života, činilo mi se, ali nisam ih uvijek mogla smjestiti. Baš kao i jedno lice koje sam tako, u počecima amalgama od vrtića, novog kvarta i poplave novih bića, stvari i pojava susrela u parkiću - izgledalo mi je donekle poznato, ali nisam mu stigla posvetiti drugu misao jer sam pokušavala pomoći starijem djetetu da skoči s vrha klimave cijevi koja je vodila do tobogana, a mlađe spasiti od samoubojstva pod ljuljačkom, jer je u to vrijeme imao baš suicidalne tendencije. I to donekle poznato muško lice se nađe pored mene, i mi se kao pozdravimo, i popričamo, a ja nikako nikako da skužim tko je on. Moguće da je i mozak na porodiljnom pridonio, a i te društvene mreže koje vas natjeraju da pomislite da nekog poznate samo zato što ga svaki dan viđate u svom telefonu.

I da vam sad ne opisujem cijeli svoj kompleksni mentalni proces i popratne kratke spojeve, identificirala sam ga i kontekstualizirala drugi dan popodne. Odaziva se na tag Zlatan Vehabović na mom fejsu, a inače je rock zvijezda među slikarima. Pri tome nije slikar među rockerima, više likovni umjetnik tekstualnog i kinematografskog senzibiliteta, samodeklarirani emotivac i autist (hvali se on), senzibilac i kreativac u djelu, otac i muž - jer nema umjetnosti bez života.

A kako to ide sa spajanjem očinstva i kreativne rabote, to mene zanima najviše. Jer povremeno do često uvjerena sam da je lakše biti umjetnik i imati obitelj, nego biti umjetnica u istim okolnostima. I jer inače muškarce rijetko do nikad pitaju, a oprostite, kako spajate obitelj i karijeru?

Dok razgovaramo, početkom lipnja, još radi na samostalnoj izložbi koja se prošli tjedan upravo zatvorila u Umjetničkom paviljonu. Pitam ga kako ide projekt, on kaže, privatno je usred selidbe, i slažemo se oko toga da se sve uvijek događa odjedanput. I da je možda najbolje tako.

Baviš se umjetničkim poslom, ali rekao si mi da imaš radni dan. Kako to izgleda?

Osim slikanja u ateljeu, radim na Akademiji likovnih umjetnosti. Ujutro vodim sina u vrtić – ustajemo malo prije sedam. On pogleda crtić i doručkuje, i u vrtiću smo najdalje do 8.15. Bili bismo i prije, ali baš ne voli dežurstvo. Onda od pola devet idem na nastavu na Akademiju, tamo sam tri sata, negdje do podne, pa nakon toga bježim u atelje. I onda sam tamo do pola šest, doma u šest. Mama ga uvijek skuplja u vrtiću i s njim je dok ja ne dođem, a onda se nalazimo i trudimo se provesti neko kvalitetno vrijeme skupa.

A budući da je riječ o kreativnom poslu, koji je, zapravo, teško čvrsto strukturirati, kako to izgleda kad dođeš u atelje? Pretpostavljam da nisi uvijek jednako produktivan, a znam iz iskustva da rokovi znaju biti neumoljivi.

Moj se posao obično odvija u ciklusima. Radim jednu izložbu, završim, dođe nova, sljedeća. Trebaš opet izmisliti nešto ispočetka, svaki projekt je nova priča. Ovo na čemu sada (op.a. u svibnju) radim, višegodišnji je projekt: prije dvije godine dobio sam rezidenciju na Arktiku. Otišao sam tamo na mjesec dana, imao sam dogovorenu izložbu u Umjetničkom paviljonu, znao sam što me čeka kad se vratim – prije odlaska sam razložio sve što ću raditi. I sad radim. To je opsegom  veliko i nema puno prostora za lutanja. Postojao je taj neki dio kad je to bilo otvoreno i nisam imao blagog pojma, ali kad sam to fiksirao, sad samo radim.

O radu u tvome mediju ne znam gotovo ništa pa me veseli nađem paralele s medijima koje poznam. Zvuči isto kao s pisanjem i prevođenjem.

Pa da, ista je stvar, kao i tekst, kao i knjiga, kao i kreativan rad na bilo čemu.

A kako je sad s Kasperom? Kad god smo uspjeli izmijeniti par rečenica na igrališu, dao si mi naslutiti da je bio dosta zahtjevan. Kao moj sin, koji je prestao plakati kad je navršio tri godine, otprilike.

On sad ima 5 i pol i s njim je super. Istina, bio je baš zahtjevan. Gledam sad neke mlade roditelje, frendove, sjede na kavi. Mi to nismo mogli, nema šanse. On u kolicima nije mogao biti ni dvije minute. Cijelo vrijeme nam je bio na rukama, a dok smo ga tako nosili, nije bilo stajanja. Kružiš kao morski pas. A mi smo vrlo komotno živjeli prije djeteta. Posebno u ovim nekim našim manje strukturiranim poslovima, puno to veći šok bude. Nemaš prije neku strukturu, sve je maksimalno samoorjentirano i podređeno nama, i onda odjedanput…

Ali to je sad potpuno drugačije, otkad je navršio četiri, više nije bilo problema. Zahtjevan je jer je jedinac, i ne samo to, već je i jedno dijete u cijeloj široj obitelji. Ima kompletnu pažnju na sebi, i to nije problem zbog razmaženosti, već zato što nema puno djece oko njega. Kad je s drugom djecom, ne znaš za njega. Ovako, kad ti ostaneš s njim, ipak on od nas traži određenu komunikaciju i angažman.

Onda Mihaela ima strukturiraniji posao od tebe, ima radno vrijeme?

Pa i ona radi samostalno. Završila je povijest umjetnosti i radila u kulturi jedno vrijeme, ali srce joj baš nije bilo ondje pa je paralelno s time pohađala i završavala školu za psihoterapiju. I to nije ona konvencionalna, već tjelesna integrirana psihoterapija. Startala je s tim negdje kad se on rodio, i sad ima svoju praksu. I super je. Ali ona uglavnom manje radi nego ja. I puno je fleksibilnija.

Aha! Prepoznajem taj obrazac, i kod nas doma je tako s raspodjelom rada i fleksibilnosti. A kako to izgleda kad se dogovarate tko će što i kada? Meni je to, recimo, bilo puno lakše dok sam bila na porodiljnom, jer onda sam znala da su djeca trenutačni apsolutni fokus, ali sad se vrlo često priča zavrti oko pitanja kome je teže.
Razumijem to. U svim tim životnim nekim konstelacijama, praktičnim - financije, vrijeme, dijete ovo ono, mi smo super. Nema nekog zapinjanja. Ali zapnemo na tim nekim emotivnim stvarima. Da, posvađamo se oko njega nešto, oko pristupa gdje-što-kako. Slični smo karakteri, oboje smo dosta tvrdoglavi i želimo imati potpunu kontrolu, i onda tu jako dobro treba paziti što je čija ingerencija – jer neka podjela jest došla vremenom, to je meni lakše. U prvim mjesecima, prvih devet mjeseci zapravo, ja sam nju zeznuo jer sam rintao cijelo vrijeme, a ona je tu bila potpuno solo. A problema tisuću, i baš je bila teška prva godina. I to se sve nekako ishendlalo, sve smo to prošli, ali meni je sad žao što moja situacija tada nije bila drukčija. Jer ja sam isto bio najgora verzija sebe. Onda tu ti dođu i zamjeranja i sve to.

Naravno, čim uđeš u tu priču kome je teže, to je gotovo, to mi je poznato. Ali super da se ti svega toga sjećaš, jer moj muž ima tendenciju – nenamjerno, ali…

Ma ja ti to sve zaboravljam. Ali podsjeća me žena!

Aha, znači, bez toga ne ide. Ja se na isti način trudim da se ne zaboravi, jer nekako ide u tome smjeru – prošlo je, ne moramo više o tome. Zato pišem o tome gdje god stignem.
A je li tvoj posao patio u tom intenzivnom razdoblju, kad je sin bio jako mali? Kako je to izgledalo?

E tada sam imao jednu jako veliku i važnu izložbu, i mi smo napravili najluđu stvar koja me, sad kad ovako retrogradno gledam, uvelike označila. Netom prije njegova rođenja dogovorio sam svoju jako veliku izložbu u New Yorku. I ne samo to, nego sam dogovorio da polovicu izložbe radim tamo. I mi smo se s njegovih 9 mjeseci, usred najgore zime, preselili ni manje ni više nego u New York, a da praktički nismo imali pojma ni kamo idemo ni što radimo.

Mihaela je tu bila super, jako velika podrška, i ja sam procijenio da će benefit biti veći nego što će biti napor. I ne mogu reći da benefit nije bio dobar, ali napor je bio toliki… Jedno od najtežih iskustava za mene osobno. Moja galerija nam jest osigurala stan i sve to skupa, ali tamo smo bili potpuno sami. I drukčije je biti sam u Zagrebu i sam u New Yorku – ondje si bez igdje ikoga. I ta užasna zima. New York je surov po tom vremenu. Proljeće je došlo nekad u petom mjesecu, taman kad smo odlazili. Kad zapuše vjetar preko tih otvorenih ulica… Imaju neke plastične kabanice, od najtvrđeg najlona, djeca su u to zamotana kao namještaj.

Meni je još taj poslovni stres bio esktreman, jer ne znaš na čemu si, i hoćeš biti najbolja verzija sebe, a najgora si, naravno. Tako da je Mihaela bila s njim većinu dana, ja sam išao raditi, bio poluproduktivan u tom nekom poslovnom smislu, onda isto trčao da i njoj dam malo ono nekakvog vremena. Tako da je to sve skupa bilo ludo i teško.

Mada,  Mihaelino iskustvo je drugačije. Njoj je bilo čak i lijepo. Bilo joj je naporno jer je bila solo i on je bio to malo, malo dijete. I nemaš ti baš ondje puno toga za raditi, nije kao Zagreb: to je grad koji nije prilagođen i rađen za djecu – tamo ideš raditi i zaraditi, obiteljski faktor sveden je na nulu.

Ajmo sad malo o tvome poslu, i tvojoj umjetnosti, i djetetu u kontekstu toga –kako njega učiš ili ne učiš, kako mu predstavljaš to što je velik dio tvog života, konkretno, likovnu umjetnost? Voli li on crtati?

Crta nešto, ima neke svoje ideje oko crtanja, ali ja ga ne silim. On zna što ja radim, ali nije nešto fasciniran. Jedino što imamo doma jesu kompletno zašarani zidovi. Ja sam mu iscrtao cijelu sobu – sve superjunake i to sve što njega fura. Ali ja sam ti, znaš ono – postolarova djeca. Meni ti se to ekstremno ne da doma. Imamo mi sve to, rola iz Ikee, tempere i sve – ali ja kad te tempere vidim doma… Ja sam onaj neki bolesnik – kad vidim to prljanje doma… Ja to ni ne krijem, ne pokušavam se čak ni prilagoditi, jednostavno ne mogu gledati.

A što kaže što radiš, što ti radi mama što ti radi tata pitanja? Moj sin, recimo, kaže: tata je zubar i radi u klinici, a mama radi u sobi.

Zna on, kaže, mama drži terapije, a tata uči studente i slika. Tata je slikar, slika svoje slike i uči studente. Inače, ja sam dugo radio s djecom od 1. do 3. razreda, vodio sam radionice. I iz iskustva, što se tiče tog nekog likovnog i toga što je moj posao – jedino i apsolutno jedino, poslije čega nema ništa drugo bitno ni važno jest da se zabavljaju dok to rade. Znači, nikakva struktura, škola i to: mora biti 90% ta nepatvorena želja da to radiš, da crtaš, da te to zabavlja. Onda kroz to dolazi apsolutno sve ostalo: bilo kakvo učenje i gradnja. I sve krivo što se dešava posljedica je onoga kad izostane ta zabava i igranje kroz crtanje. Toj sam djeci uvijek govorio – samo radi što ti se radi, pa ćemo kroz to nešto i naučiti.

Nedavno sam gledala neki TED talk koji me jako zaintrigirao, i ti si prava osoba s kojom o tome mogu razgovarati. Dakle, u videu likovni pedagog Miroslav Huzjak govori o šablonskim crtežima, i koliko dječju maštu i kreativnost  kastrira kad uče crtati od ljudi koji ne znaju crtati, i koji samo reproduciraju općevažeće simbole – srce, kuća, cvijet – svi ih crtamo isto, i potpuno drukčije od onoga kako i srca i kuće i cvjetovi u stvarnosti izgledaju.

To je najgore, to je smrt. Šabloni su smrt, a netko je još sjajno dodao, šljokice su herpes likovnog. To sam zapamtio za cijeli život, i to je velika istina.

U startu je najveći problem to što im crtanje služi da svladavaju zadatke. U svojoj najboljoj svojoj verziji, likovni počinje od tabule rase, i služi da ti crtanjem pokušaš doći do nekakvog zaključka. Znači, nemaš ti ideju što to treba biti, već probaš crtežom doći do toga da sam sebi objasniš kako nešto je i što nešto je. Problem nastane u tome što djeca jako brzo u tim vršnjačkim skupinama shvate da crtanje nije to, nego da je to zadatak koji treba osvojiti. i da postoji jedan zadani model, i taj model treba osvojiti i usvojiti, i onda je to to – gotovo. I kad prihvatiš crtanje kao nešto što treba savladati, gubiš cijelu istraživačku funkciju, i zabavljanje, otkrivanje kroz procesualnost – bilo kakvu. I meni samome je tako: znam da je najzabavniji put onaj koji nije uhodan ni pravocrtan, dok još ne znaš, dok još nije zadano do kraja.

U svakom slučaju problem nije lako rješiv, ali gdje ima volje i ljubavi za bilo kakvim kreativnim izrazom, rješenje će se sigurno naći.

To je sjajno, nikad nisam čula da netko to tako definira. Opet mogu povući paralele i s pisanjem i s prevođenjem, i s bilo kojim stvaranjem.

Dok sam vodio radionice za djecu, jedan od najzabavnijih zadataka mi je uvijek bio onaj s reprodukcijama klasičnih likovnih djela – Velasquez, Rembrandt itd. Imam dakle velike reprodukcije na A3, svatko bira koja mu se sviđa, i onda ih preslikavaš. Na prvu ne zvuči kreativno, ali tu su uvijek nastajale najbolje stvari. Kako su oni to rješavali… Na slici je recimo par s psom, iza njih neka priroda. Kad im kažeš da to nacrtaju, to je uvijek onaj neki generički dječji crtež. Ali dok gledaju reprodukciju oni ne vide samo to, već i sve ono unutra – odnose formi, perspektivu. Prenošenje boje zadatak je sam po sebi: kako postići tu neku konkretnu sivu, a ne onu sivu koja piše na temperi. I svakome odgovara neki drugi način, neka druga tehnika.

Kojom tehnikom ti radiš?

Najklasičnijom mogućom: ulje na platnu. Tehnika koja je nepromijenjena već 500 godina. Slikarstvo je dosta tehnički posao: kad uđeš u tu neku procesualnost samog medija, gomila je nekih tehničkih stvari, ali su sve manje-više vrlo poznate. Međutim, kako razvijaš svoj senzibilitet, uvijek paralelno razvijaš i specifično svoju tehničku priču – koliko god je to ista stvar, isti medij. Ali to je kemija: imaš tih par sastojaka, i uvijek to nekako modificiraš i prilagođavaš da bude specifično onako kako baš tebi paše, a ne nekom drugom.

Kako pobjeći od šablona, generičkih crteža, možda i viroznih šljokica, na kraju?

Uvijek vraćati imperativ na zabavu. Radi što ti se radi. Na radionicama je to bilo lako jer tamo dolaze djeca koja su motivirana, to nije u sklopu škole. Likovni odgoj u školama gotovo je nepostojeći. Organiziran je tako da prođeš, a da ga praktički nisi ni imao. Možeš ga i ne primijetiti. Imaju jedan sat tjedno, koji prevedu u školi u blok sat svaka dva tjedna, pa svaka dva tjedna imaš sat i pol likovnog. Možeš ga i ne imati, komotno.

Što misliš o bojankama?

Bojanke su loše jer su zadane. Djeca to vole jer brzo skuže princip i ne moraju previše razmišljati. To vjerojatno ima smisla na razini nekih testova motorike, ali to s likovnim nema nikakve veze. To nisu kreativni radovi.

Čitate li zajedno?

O, da, to je super, to me jako veseli. Još kad je bio jako mali, počeo sam mu donositi stripove koja ja jako volim čitati. Sad obožava Calvina i Hobbesa, to sam mu čitao. Možda nije baš za njegov uzrast, ali uspio se s time identificirati. Malo bizarno, jer sam mu ja to čitao. I sad ih on zna napamet, čujemo ga kako, kao, sam sebi čita, to je komedija. A navečer, to mi je najbolje od svega, i meni strašno zabavno, čitamo Harryja Pottera. Sad smo na trećoj knjizi, i imam to na Kindleu tako da ugasimo svjetlo i on zaspe kad mu je dosta.

Od umjetnosti, preko djece i pedagogije, spomenuo si na početku svoj rad sa studentima pa me zanima kakvu komunikaciju imaš s njima? Pitam te to zbog novih generacija koje donose nove stvari, nove stavove. Je li teško postići istu valnu duljinu, ona koja je potrebna da možeš nešto objasniti, nekoga nešto podučiti?

Najveći problem studiranja i studenata je taj što su zapravo jako mladi. I u osnovi je to neka vrsta ekstremne pedagogije gdje ti zapravo radiš sa srednjoškolcima. S 18 godina oni jednostavno nisu formalno dovoljno razvijeni. I onda taj neki dio koji bi visoko obrazovane trebalo biti – pogotovo neko humanističko, i ovo neko kreativno, gdje ti trebaš samo naučiti nekoga kako da se služi mozgom i umom, kako da nauči razmišljati, to ne možeš baš - jer moraš paziti da prežive, da se ne razbiju, da se pojave na nastavi.

To je kao s odgojem djece.

To jest baš to, odgoj. I ti vidiš da su oni toliko nezreli da se zapravo više baviš s tim stvaranjem radnih navika, pogotovo na Akademiji, gdje su granice puno mekše. Od Škole primijenjene još, to je takva struka jednostavno. Neposredniji su odnosi, puno su manje formalni, puno manji je taj jaz između profesora i studenta. Ja sam isto išao u primijenjenu, tako da ja dobro znam što to je. I paradoks je što bez toga krajnje neposrednog kontakta ti ne možeš ni zadobiti to povjerenje, da onda dobiješ mogućnost da s njima radiš.

O tim stvarima razmišljam svakodnevno u komunikaciji sa svojom djecom – želim biti mekana, demokratična, pružiti im priliku za razgovor, a čim priznaš da je dijete po svemu jednako vrijedan čovjek kao ti, izgubiš autoritet. Ili ga moraš graditi na drugom polju, jer nisam sigurna kako. To je to o čemu ti govoriš – dodirne točke između umjetnosti i života kroz podučavanje – kako im dati dovoljno prostora da se kreativno i na sve druge načine razviju, a opet postaviti neke granice i dati im radne navike, jer ja stvarno čvrsto vjerujem u to.

I ja isto, samo u radne navike. Ako ih naučiš radnim navikama, naučit ćeš ih samostalnosti, i bit će samodostatni i efikasni u životu.

Na ovaj pozitivan način, eto isto, slažemo se tu. I strpljenje. A to je jako teško danas naučiti, odlaganje zadovoljstva isto – da ne moraš sve odmah dobiti.

Samo trebaju smiriti mehanizam da se dovedu na razinu zadatka. I treba im zadavati zadatke: moja žena je u tome jako dobra. Koliko možeš, spremi sobu, knjige. I ima nešto kod razvijanja tih radnih navika osim onog naređivačkog – pospremi, pa onda on mora – a to je uključivanje. Čini mi se da puno profitiraju kad ih jednostavno uključiš u neki svoj posao. I ti si tu naravno neefikasan, spor i to sve, neće biti u tvom vremenu i ritmu, ali mislim da je to dragocjeno. Doduše, treba pet puta više živaca, ali to je druga priča.


Sve slike koje prate tekst na zidovima je za Kaspera narisao, a onda za ovaj naš razgovor fotkao Zlatan Vehabović. Htjela sam dodati još neke slike s njegovog Instagram profila, ali uronila sam unutra na pola sata i nisam se mogla odlučiti s čim isplivati, pa odaberite sami, OVDJE.
Moja omiljena zove se I'll Remember You Forever.