Ne znam jeste primijetili tekstove naslova "Genijalci spavaju malo", "Kreativni ljudi trebaju manje sna" ili "Umjetnici ne trate vrijeme spavajući". To su oni u kojima ce vas, ovisno o žanru, opširnije ili sažetije obavijestiti da je Salvador Dali spavao sa žlicom u ruci i metalnom tavom ispred sebe, e kako bi ga ta žlica na metalu probudila kad mu ispadne iz ruku čim zaspe. To se zove mikrosan. Ima i tzv. polifazno spavanje, a njega su prakticirali lumeni poput Michelangela, Da Vincija i Nikole Tesle: pravilo je više puta po malo tijekom dana i noći, nikad u "velikim" intervalima od 5, 6, 7 ili 8 sati.

Teško možemo utvrditi jesu li svi ovi veliki umovi zapravo malo spavali jer su bili genijalni ili su bili genijalni jer su malo spavali. Ono što se pak vrlo lako može utvrditi jest da su svi oni odreda dečki.

Jedina žena koje se sjećam iz priče o spavanju je Trnoružica, ali ona se nije baš proslavila, budući da su drugi ispričali njezinu priču dok je ona šutjela i bila lijepa narkoleptičarka.

Ista priča s tim ženama, u književnosti i u životu: o njima se smije sanjati, dok njihov san nije tema.

Jer kad ja i vi koje me sad čitate prakticirate spavanje u intervalima po 5 ili 10 minuta i periodi budnosti i sna vam se izmjenjuju tijekom dana i noći u dosta pravilnim razmacima, onda to nije ni polifazno spavanje ni mikrosan, a bogami ni genijalnost ni kreativnost s tim blage veze nemaju. Dali je bio amater s tom žlicom, trebao je imati malo dijete. A onda ne bi imao vremena stvarati genijalna djela, morao bi se brinuti o klincu, ahaaa. E tu smo ga! Valjda je o tome govorio Željko Senečić, ustvrdivši na predstavljanju novog romana Slavenke Drakulić i svoga filma o Dori Maar da genijalne žene - ne postoje. Snovi su izgleda muška tema, kako god okrenete, i taj prostor čak i ne moramo dirati. Otvorimo novi prostor, umjesto da drugovalno- i trećevalnofeministički gubimo vrijeme na podrivanje postojećih paradigmi. Jer ako su snovi muški, ženski može biti prostor buđenja. I o njima vam štošta mogu reći, iz iskustva, jer teorija tek treba nastati na tu temu.

Buđenja su, dakle, ujutro. Uz vesele i raspoložene glasiće uglavnom, katkad popraćene komešanjima, cviljenjima, a nerijetko i bunovnim urlanjima. Takvo je buđenje loš početak jutra, i dana općenito, i shvatila sam da ga pošto-poto treba izbjeći. Jedan od impretivnih postupaka u procesu zadržavanja hladne glave i čeličnih živaca te slonovskog strpljenja jest ustati prije djece. Kad god se djeca ustaju. Ako su na nogama u četiri, treba ustati u 3.30, popiti kavu i pripremiti se za prvi udar. Jer tko god ima posla s dvoje male djece ispod tri godine starosti zna da je to što vam se spava i što ste umorni a) vaš problem b) najmanji problem. Ma koliko loše i malo po noći spavala, sve je bolje kad jutro započnem aktivno umjesto reaktivno. Reaktivno je loše. Onda upadnem u sve zamke koje mi male nemani postave - počnem žustro raspravljati s dvoipolgodišnjakinjom ili uvjeravati i nagovarati petomjesečno dijete. Neuspjeh zajamčen, kao i prijepodnevni slom živaca, uz sve teorije na svijetu i usprkos njima.

Buđenja su i tijekom dana - sedam do četrnaest puta (on), i najviše devet minuta sna u komadu (ja). Najprije sam se pitala zašto uopće pokušavam spavati, a onda sam shvatila da je to valjda zbog te genijalke-mikrosanjalice koja čuči u meni, Uvečer nema buđenja kad jednom zaspu, i to je taj divni dio dana kad se bude želje da napravim, napišem, pročitam sve što tijekom dana nisam stigla. Nekad mi i uspije. Buđenja opet dođu po noći. Na wc bi, ili se popiškila, ili je loše sanjala, ili ima teperaturu i hoće me zagrliti i doći k nama u krevet, ili ga nešto frče i grči ili mu rastu zubi, ili je na djelu čisti larpurlartizam. I buđenja su kad me nitko ne probudi, ni žlica, ni metalna tava, ali odaberem se ustati u četiri i popiti kavu, pojesti tost s majonezom i prelistati Storybook ili nešto pročitati u miru. Prije nego krenem u novi genijalni dan.