KANADSKI POROD - NEZABORAVNA AVANTURA

Porod sam oduvijek shvaćala kao nešto što se jednostavno mora odraditi. Kao i menstruacija, liječnički pregled ili bilo koji drugi pomalo neugodan aspekt života. Naslušala sam se različitih horor priča iz različitih razdoblja- od priče moje majke o danu kad sam ja došla na svijet pa do priča poznatih i manje poznatih žena o većinom ružnim iskustvima u zagrebačkim bolnicama. No, obzirom da sam uvijek bila dobar i poslušan pacijent koji vjeruje u postignuća moderne medicine, nije mi nikada palo na pamet tražiti neku ljepšu alternativu klasičnom bolničkom porodu. Porod kod kuće smatram riskantnim (i nepotrebnim), odlazak u privatnu kliniku preskupim a putovanje u nekakve birthing centre u Grazu nepraktičnim. I skupim. I nepotrebnim. Kada je došlo do toga da sam ostala trudna mislila sam odraditi to, uz sve moguće droge (epiduralnu) i jednostavno što prije zaboraviti. Jer ono što sam čula o ponašanju osoblja u zagrebačkim bolnicama nije upućivalo na ugodno i nezaboravno iskustvo. Da se razumijemo, shvaćam da je liječnicima i sestrama svaki porod isti, nagledaju ih se stotine i niti jedan se ne ističe. To je njihov posao i ne očekujem od njih da me miluju po ruci, gledaju u oči i pjevaju pjesme. No, opet, način na koji neki od tih ljudi komuniciraju s rodiljama je krajnje neprihvatljiv. Jasno mi je, također, da danas ima mnogo žena koje pročitaju nekoliko priručnika (uglavnom new age provenijencije) pa onda oboružane tim „znanjem“ vole pametovati osoblju, što može uzrokovati frustracije. No, svejedno, osoblje bolnice, baš kao i svi ljudi koji rade s ljudima, trebalo bi nadići svoju iritaciju i pristojno se ophoditi s pacijentima/rodiljama/obiteljima istih.

Igrom slučaja ili silom prilika, kako hoćete, dogodilo se da smo suprug, ja i pas u studenome zbog suprugovog postdoktorskog studija odselili u Kanadu, točnije u Montreal. Ne znam zašto, ali čim sam se pomirila s činjenicom da odlazim u daleku zemlju i da ću izbivati godinu dana, potpuno sam se smirila po pitanju poroda. Kao da sam automatski anticipirala jedan viši stupanj civilizacije… Čim smo došli podnijeli smo zahtjev za zdravstvenu zaštitu koja je u Kanadi, kao i kod nas, besplatna. No, iskaznica se čeka dugo (kao i kod nas birokracija je neumoljiva i neuništiva), ali zato komad papira, potvrda da smo podnijeli zahtjev, pokriva apsolutno sve vezano za žensko reproduktivno zdravlje, pa čak i abortus. U naredna dva i pol mjeseca puno sam mahala papirom, jer sam ubrzo pronašla ginekologicu te je, obzirom na visoku trudnoću, krenuo čitav niz redovitih pregleda. Iznenadilo me što ambulanta uopće nije opremljena ultrazvukom, pregledi su prilično rudimentarni. Ipak sam se s potpunim povjerenjem prepustila vrckavoj, mladoj i vječno nasmijanoj doktorici. U Zagrebu bih se valjda stoljećima raspitivala tko je dobar, dok sam ovdje svoje povjerenje poklonila potpuno nepoznatoj i mladoj liječnici. Ne pitajte me zašto, ali možda je baš tim stavom, tim osmijehom i ljubaznošću doprinijela mom potpunom opuštanju (i prepuštanju). Odradila sam nekoliko krvnih pretraga i još dva ultrazvuka do dana D. Osim toga smo suprug i ja pohađali prenatalni tečaj koji nam je bio od velike koristi i nakon kojega smo oboje postali totalno cool po pitanju tog velikog događaja u našim životima. Medicinska sestra koja je vodila tečaj bila je koncizna, LJUBAZNA, uslužna i u principu smo saznali baš sve što nas je zanimalo (s posebnom pozornošću sam odslušala predavanje o epiduralnoj). Pred kraj trudnoće, odnosno kako se bližio termin, sam s doktoricom porazgovarala o planu poroda. Vjerovali ili ne- ovdje u bolnici ga pročitaju SVI koji imaju posla s vama. Dakle, koliko god sestara se nanizalo tokom dana dok sam čekala sam porod, sve od reda su znale što tražim i zašto. Dakle, plan poroda nije tek komad papira koji će završiti u smeću.

Bolnicu u kojoj ću roditi odabrala sam na temelju sjajnih recenzija po internetskim forumima. Bilo mi je sumnjivo i nevjerojatno kada sam pročitala kako svaka rodilja ima VLASTITU sobu u kojoj čitavo vrijeme može boraviti i suprug/partner-ica/majka/brat/sestra ili tko već. U istoj toj sobi odvija se i porod, osim ako dođe do kakvih komplikacija pa se mora na carski rez.  U nevjerici sam pitala svoju doktoricu jesam li ja to dobro razumjela- vlastita soba i kupaonica s JACUZZIJEM? Nasmijala se i rekla: Da, tako je! Cool, right? Bolničku sobu može se čak i urediti prema vlastitom ukusu, koliko to dozvoljavaju okolnosti. Možete, ne primjer, donijeti lončanicu, objesiti sliku ili poster na zid, a sve to kako biste se osjećali što ugodnije.

I tako je došao taj dan, naravno nekoliko dana nakon termina ali isto tako i prije planirane indukcije. Oko tri u noći me počelo „šerafiti“, u 6 smo bili u bolnici. Prvo su nas smjestili u nekakav mali boks. Sestra je u to rano zimsko jutro bila nasmijana i ljubazna. Nakon uvodnih pitanja provjerila je koliko sam otvorena (te radnje obavljaju sestre, liječnici tek pred kraj), stavila mi one senzore na trbuh i rekla mi da mogu dobiti pilates loptu ili uživati u toploj kupci u jacuzziju. Kupka mi se baš nije svidjela, zapravo mi se nije dalo, pa sam malo jahala po lopti. To je bilo dosta korisno, moram priznati, barem u početnoj fazi dok me trudovi nisu počeli „rasturati“. Nekoliko sati smo proveli u tom boksu, sestra je provjeravala situaciju svakih sat i pol, a mi smo u međuvremenu šetali hodnicima, pili kavu, doručkovali… U nekom trenutku smo dobili svoju sobu u koju smo se preselili. Došla je nova sestra, predstavila se i objasnila kako je sada njezina smjena. Ponovno me pregledala i porazgovarala sa mnom o mom planu poroda. Svima je bilo beskrajno zabavno što sam rečenicu I want an epidural nekoliko puta podcrtala i još dodatno ukrasila uskličnicima. Heh, čovjek nikada ne može biti dovoljno siguran. Kako su trudovi postajali jači, odlučila sam da sam dosta trpila i da je došlo vrijeme za tu famoznu drogu. Brinulo me hoću li ju dobiti na vrijeme, jer sam čula da je kod mnogih mojih prijateljica i poznanica bilo „prekasno“. No, uvjerili su me kako „prekasno“ praktički ne postoji. OK, jedna briga manje. Druga briga mi je bila- što ako prestane djelovati? Niti to nije problem, jer se supstanca dobiva intravenozno i ako prođe previše sati i doza se potroši, samo će zamijeniti vrećicu. Odlično. Nakon još sat vremena „uživanja“ u trudovima, oko podne (ili jedan?) u sobu je ušetao mladi i naočiti doktor Roy, čarobnjak epiduralnih. Još mi je jednom vrlo strpljivo objasnio postupak i odgovorio na sva moja pitanja. Malo smo popričali i o njegovom posjetu Dubrovniku, a ja nisam niti osjetila kada su mi zabili tu igletinu. Nakon petnaest minuta nastupilo je prekrasno olakšanje! Unatoč činjenici što više nisam mogla šetati, bolova više nije bilo. Narednih nekoliko sati smo suprug i ja proveli razgovarajući, slušajući glazbu i odmarajući. Taj odmor i to opuštanje koje omogućuje epiduralna su neprocjenjivi. Mislim da bez toga sam čin poroda nikada ne bi prošao tako glatko i jednostavno. Srećom, moj organizam je unatoč „zloj“ epiduralnoj odlično odradio sve radnje potrebne da naša djevojčica dođe na svijet. Proces se nije usporio, normalno sam se otvarala i oko četiri sata popodne su doktorica Fortin, mlada sestra Katherine i simpatični student medicine kojem sam nažalost zaboravila ime pripremili našu sobu za porod. E tada sam shvatila što se zapravo događa. Prestravila sam se. Dakle- to je sada zbilja to!!! Akcija kreće…

Trudovi su postali vrlo jaki i počela sam ih pomalo osjećati, doktorica je rekla- To je to! Kada dođe idući počnite tiskati! Dobila sam još malo dripa, jer su trudovi bili  vremenski previše udaljeni. Naravno su mi objasnili što mi rade i zašto. Imala sam trudove svakih pet minuta a potrebno je svake tri kako bi sve išlo glatko. I tako je počeo show sa tiskanjem… Doktorica mi je svo vrijeme masirala međicu što se pokazalo vrlo vrlo korisnim. Iako sam rodila poveliku djevojčicu (4100g), nije bilo nikakvih ozljeda. Inače se u Kanadi epiziotomija ne izvodi osim u krajnjoj nuždi, jer su istraživanja pokazala da šav od liječničkog rezanja puno sporije i teže zarasta od linije prirodnog pucanja. Također nema niti brijanja niti klistira. Ja sam, naravno, bila u panici hoće li mi nešto „pobjeći“, no liječnica i sestra su me umirile rekavši da to nije ništa čudno niti strašno i da će oni to lijepo očistiti i gotovo. Ipak se to nije dogodilo, srećom. Dakle, bila sam u polusjedećem položaju na krevetu u kojem sam provela dan. Lijevu nogu pridržavao mi je suprug, desnu sestra a doktorica se bavila „akcijom“. Atmosfera je bila kao na nekakvoj utakmici. Svi su me bodrili i navijali za mene. Mladi je student medicine bio impresioniran mojom snagom i mojim tiskanjem- Are you an athlete? pitao me je usred svega. Eh, da, moglo bi se reći da sam bila… Izgleda da tijelo pamti, ostalo je nešto te kondicije u meni! Nakon dvadeset minuta pushing like a champ, sobom se prolomio plač naše Maure. Tata je sve vidio i ne samo da nije pao u nesvijest, nego je bio toliko impresioniran da je još danima prepričavao taj događaj s oduševljenjem. Maura mi je još s pupkovinom dana u naručje. Famozni skin to skin. U mom naručju je provela sat ili dva, ne sjećam se. Dojila sam ju valjda pola sata nakon što je došla na svijet. Odmah se pokazalo da je prirodni talent! To je to. Postali smo roditelji. Malena vrišteća štruca zauvijek će nam promijeniti život, a ovo nezaboravno iskustvo postat će samo još jedna u nizu lijepih priča o našoj Mauri.

Navečer smo naručili dostavu- jeo mi se sushi! Obzirom da sam u trudnoći morala apstinirati od meni omiljene japanske poslastice, bila je to prva stvar na koju sam pomislila nakon što sam rodila. Na recepciji odjela stoji registrator s telefonskim brojevima različitih dostava hrane. Naša sestra nam je preporučila koga da zovemo za sushi. I tako smo tata i ja blagovali sushi dok je vani i dalje padao snijeg a naša djevojčica je spavala u krevetiću kraj nas. Od prve sekunde njezinog života na ovom svijetu smo zajedno.

U bolnici smo bili do petka u podne, obzirom da nije bilo nikakvih komplikacija. Bebu i mene su provjeravali svakih nekoliko sati- mjerili nam temperaturu, meni tlak i tko zna što još. Bile smo pod stalnom paskom. Osjećala sam se sigurno. Osim toga su nam sestre pokazale neke „cake“ oko dojenja, kako oprati bebu u sudoperu (ne šalim se, ovdje to sugeriraju kada je beba jako mala) i održale predavanje o shaken baby syndrome.

I tako je prošao moj bolnički porod, jedno od najljepših i najluđih iskustava u mom životu. Na žalost znam da situacija u hrvatskim bolnicama niti za pedeset godina neće biti slična ovoj, iako niti u Kanadi nemaju sve bolnice ovakav luksuz. No, ono što ništa ne košta i što se mora promijeniti je pristup osoblja. Sama činjenica da liječnici i sestre nastupaju ljubazno i uslužno, da odgovaraju na pitanja i detaljno objašnjavaju postupke doprinosi ugodi rodilje i osjećaju sigurnosti. Dakle, u ovoj priči nije bilo new age glazbe, doula, držanja za ruku, pjevanja i kojekakvih drugih „điđabaja“, koje sama nikada ne bih niti tražila i nisu mi važne. No, naša je djevojčica ipak došla na svijet uz glazbu- iz zvučnika mog laptopa dopiralo je milozvučje Cypress Hilla, točnije njihova skladba Doctor Greenthumb. Ono što sam dobila od osoblja bolnice bili su profesionalan odnos, ljubaznost i podrška. I, naravno, ne manje važno, dobila sam priliku da cijeli taj jedinstveni dan provedem sa suprugom, čovjekom kojeg volim, kojem vjerujem i bez kojega cijelo to iskustvo nikada ne bi bilo isto.