Davno sam primjetila da djecu odijevamo onako kako se i sami volimo odijevati - naravno, ovu djecu koja nemaju već in utero izražen vlastiti ukus  - a trend zrcaljenja naših preferencija nastavlja se, suptilno ili napadno, i u drugim segmentima, valjda dok ga ne preuzme trend zrcaljenja nas samih.

Tako sam najprije bila mala Ja, koja je voljela šarene paketiće iz Gornjeg Milanovca: ograničena količina sličica, gomila duplikata i gotovo nikakve šanse da popuniš album. Skupljala sam Barbi, dvije edicije - jedna je putovala po svijetu, a druga se više zadržavala lokalno, ali imala je hrpu šarenih stvari i raznobojnih prijatelja. 

Smash Hits sam isto skupljala, mada mi nije bilo najjasnije što to uopće jest. Znala sam samo da ima veze s glazbom i da su unutra New Kids on the Block, a na koricama su bili Kylie Minogue i Jason Donovan u jako šarenoj košulji i neki Bros koji sam ja izgovarala kao da se rimuje sa kros. U jednom od ljepših sjećanja mi je ostala i Plavokapica - godinama poslije tražila sam je po internetu i rastopila se kad sam negdje iskopala cijeli skenirani album. Koji također nije bio popunjen.

Osim krasnih, divno nacrtanih šarenih slika koje su me jako privlačile, magičnog svojstva lijepljenja (na temelju kojeg je Životinjsko carstvo u startu bilo diskvalificirano) i interaktivne slikovnice koja je bila pravo djelo u nastajanju, ovaj je hobi imao sve elemente trilera. U svijetu posvemašnje nedostupnosti u kojem sam ja odrastala, u usporedbi s današnjim svijetom posvema dostupnog svega, sakupljanje sličica bilo je prava napetica. Najprije dugo čekaš da mama ili tata dođu doma s par paketića, onda napeto trgaš papir i pokušavaš paziti da nestrpljivost ne zahvati i sličice koje su ispod, i kulminacija, veliko finale u kojem poneka sličica završile u albumu, a veći dio na hrpi duplića.

I sad, kao što sam ljubav prema šarenilu i šeširima prenijela na kćer, tako sam je, uz svesrdnu pomoć Interspara, upoznala i sa sličicama. Bila je jako mala kad smo počele i svidjela joj se predstava koju sam radila oko otvaranja svakog paketića. I uživala je u tome da sve radim ja. Pa sam tako ja popunila cijelu Stickermaniju Mora i oceana, a njoj je to bila super slikovnica i zabava. I još sam ispunila svoje davne snove: fejs mi je omogućio brzu razmjenu s drugim roditeljima opsesivnima poput mene, pa smo krasno uredno i sustavno popunili cijeli album. Nekih pola i više godine nakon Mora i oceana, došle su Planine, i opet smo postale gorljive sakupljačice. Sad je mala jako zainteresirana a) da žica, otvara, odljepljuje i lijepi sličice b) da sve to radi sama. I ja sam jako sretna zbog ovog prvog dijela, ali s drugim sam morala naučiti živjeti. Jer ne smijem joj sputavati kreativne nagone i nametati zarana nepotrebne kodove i ograde. Pa stisnem zube i svoje OKP-ove i puštam je da lijepi ukoso, naopako, i izvan gabarita. Na diptisima i triptisima zube moram stisnuti posebno jako, kao i kad gužva ili pokuša odlijepiti ono što je već zalijepila. A što su duple, kao koncept i kao njegova realizacija, na tome smo dobrih deset dana radile. S tim da sad kuži, i kaže, ovo je dupla, ali ja je želim zalijepiti jednu pored druge. Da se vidi da su iste. Jel mogu, mama? Naravno da možeš, odlična ideja, kažem ja, i mislim, najbolje je ipak da mama sebi kupi jedan u koji će lijepiti tvoje duple kad ti odeš na spavanje.

Svi moji opsesivno-kompulzivni mikromenadžerski poremećaji na stranu, i nostalgija prema vlastitom djetinjstvu također, ipak mi se cijelo vrijeme čini da, osim o mojoj fiksaciji, riječ i o zabavnoj i korisnoj aktivnosti za djecu. Osim prepoznavanja i izgovaranja kompliciranih imena raznih tematski grupiranih bića, stvari i pojava, to je nešto što, uz adekvatnu popratnu predstavu, pridobije i zadrži disperznu dječju pažnju u preinstantnom i prebrzom svijetu. Bilo mi je drago pročitati da se roditeljski guru Ranko Rajović u tome slaže sa mnom. Šalim se djelomično, ali kad sam čitala o cijeloj toj Paninijevoj industriji i o hobiju koji je konstanta od osamdesetih naovamo te promatrala kako taj moj interes od prije skoro trideset godina rezonira s mojim djetetom danas, naišla sam na zanimljiv Rajovićev osvrt u kojem upravo sakupljanje sličica navodi kao primjer aktivnosti koja potiče razvoj koncentracije, čak i čitanja s razumijevanjem. Kaže da je takva aktivnost izvrsna za razvoj misaonih klasifikacija, serijacija i asocijacija, koje su iznimno važne za razvoj funkcionalnog znanja, s kojim se djeca koja su potekla iz naših regionalnih školskih sustava baš i ne mogu pohvaliti. Ono što je jako bitno, i o tome Rajović govori na duhovit način, jest da nema koristi od takve aktivnosti ako se ne protegne na dulji vremenski period, i da treba paziti da mi kao roditelji to djeci ne pokvarimo - kao što to često znamo, u najboljoj namjeri:

"Ako se i odlučimo (ponekad slučajno) da uvedemo dijete u neku korisnu igru, uglavnom je mi roditelji pokvarimo, jer recimo ako dijete voli špigule, roditelji kupe 50 komada, za vikend dođu rođaci, pa možda kupe još 100 komada, a onda dijete ima u kutiji 100-200 špigula i ne želi se više ni igrati, a ako se slučajno i igra, tu nema razvoja misaonih klasifikacija i serijacija. Zato je važno da roditelji shvate da od puno igračaka dijete baš i nema neke koristi." (cijeli razgovor OVDJE)

I zato ja uzmem cijelu onu hrpu koju dobijem na blagajni u Sparu plus onu koju nam udijele stričeki i tete dok čekamo u redu pa pola skrijem na dno torbe i odatle vadim paketić po paketić, kad bude posebno dobra ili pak posebno grozna pa joj hitno treba preusmjeriti pozornost na nešto drugo. A drugu polovicu uredno i sustavno te misaono klasificirano lijepim u album kad dijete ode na spavanje. Jer bolje spavam kad to ne izgleda ovako.