Ne postoje roditelji koji vole tuđe savjete, ma koliko dobronamjerni ili potencijalno iskoristivi bili. U formi sad-ću-ti-ja-reći ili trebaš-napraviti-to-i-to, to jednostavno ne funkcionira. Slušate te savjetodavce i mislite, ja nisam ti, moje dijete nije tvoje dijete, moj život nije tvoj život, to kod mene ne pali. Znam to na vlastitom primjeru, i na primjerima primjeraka kojima sam okružena, i svjesno izbjegavam to raditi. Ali ako bih, nekim slučajem, novim ili starim roditeljima smjela dati jedan jedini savjet, za koji sam uvjerena da funkcionira u 80% slučajeva, to bi bilo: pričekaj malo. Stani malo, prije nego reagiraš na nešto što zvuči kao plač, ali još nije sigurno da će se razviti u plač. Pričekaj skroz malo i daj djetetu mrvicu vremena, i malo prostora pa vidi što će biti. Vrlo često nešto čemu se uopće ne nadaš. Pauza u reakciji vrijedna je i za bebe od 0 mjeseci nadalje, i za todlere u vrlo ozbiljno shvaćenoj kategoriji terrible twos. S tim da ove druge treba učiti da čekanje i sami prakticiraju: kad jednom naučiš sve dobiti odmah i sad, i nauštrb drugih, prilično je sigurno da će to ostaviti određenog traga na budući razvojni put altruizma, strpljivosti i tolerancije. Ili možda i neće. Kao da ja znam. Ali znam da će meni biti lakše. Posebno u situaciji s dvoje male djece - jedno uvijek mora malo pričekati, i meni je lakše misliti da je to za njih dugoročno dobro. Lakše to nego misliti da sam loša majka, jer za grižnju savjesti stvarno nemam vremena.

Kako sam s prvim djetetom prvu godinu bila nekad 24, a nekad samo 22 sata dnevno, morala sam je stalno promatrati, i to sam radila aktivno. Isprva slušaš kakve zvukove proizvodi, gledaš grimase koje radi, čudiš se što izvodi s jezikom, promatraš kojom brzinom tone u san, kako se budi, kako su joj nekad oči otvorene, a zapravo spava. Male bebe proizvode puno zvukova i imaju širok dijapazon facijalnih ekspresija, i ako nemate drugog posla, kao što ja tada nisam imala, možete puno od njih naučiti. Plač je jedan od osnovnih načina na koji tako malo dijete komunicira s okolinom, i plačeva je koliko i slova abecede. Svoju kćer nikad nisam puštala da plače, ali najviše sam je promatrala kad bi plakala jer sam pokušavala shvatiti zašto, i povezati vrstu plača s informacijom koju šalje. Sad ispada da sam radila obimno i umno istraživanje za postdoc i studiozno prikupljala materijal za knjigu - nije bilo tako, to samo zvuči tako kad se rekonstruira proces. Uglavnom, shvatila sam brzo da često zaplače pa se predomisli. Javi se, pa joj bude žao što je to učinila. I malo-pomalo razvila sam naviku da ne reagiram na prvu loptu nego pričekam da vidim kakav će to plač biti. Ako ne prestaje i krene se pojačavati intenzitetom, onda ja krećem u akciju, u smislu da je podignem i vidimo što je na redu - presvlačenje, hranjenje ili samo nošenje dok ne zaspi.

U to vrijeme nisam to smatrala nekom taktikom niti metodom, ali uspoređujući razvojne faze svoga djeteta i promatrajući ponašanje djece - a posebno roditelja - oko sebe, shvatila sam da to čekanje, ta mala stanka, doista jest metoda. Dijete se ima pravo predomisliti, kao i vi kad započnete a ne završite rečenicu. Ili lanete neku glupost pa je povučete. Ili vam jednostavno nešto drugo zaokupi pozornost. Nisam imala plan novorođenče učiti strpljenju, toleranciji ili nekoj drugoj kompleksnoj civilizacijskoj pojavnosti, ali ubrzo mi je postalo logično dati joj malo prostora da promijeni mišljenje. I po danu i po noći. I vrlo često bi ga promijenila. Istina je da su mnoge taktike s nekom djecom primjenjive, a s nekom nisu - sad to i sama vidim na primjerima svojih vrlo različitih dvoje - ali ima tih nekih univerzalija, i mislim da je ovo jedna od njih. Dati djetetu vremena i prostora - i pod tim mislim, kad su mali, oko 60 sekunda i nekih 20 cm, a ne skakati na svaki treptaj i iščupati dijete iz kolica svaki put kad se pomakne. Jer ove mini-dimenzije čine razliku.

                                                          

Kako nikad ne polazim od pretpostavke da sam ja nešto izmislila samo zato što sam do toga došla sama, nisam se iznenadila kad sam u upravo pročitanoj knjizi Bringing Up Bébé naišla na metodološki ukotvljenu i teorijski potkrijepljenu "stanku", ili "pauzu". Ja bih taj "The Pause" ili "Le Pause", kako je autorica zove, prevela kao "Ček malo!"  - ono "ček malo" s rukom na podlaktici majke koja se zatrčava uzeti iz kolica dijete koje je samo reklo A ili GU ili napravilo grimasu kao da će zaplakati. Knjigu toplo preporučam jer je zabavna, informativna, anegdotalno osobna i solidno napisana, potkrijepljena bogatim popisom znanstvene i popularne literature na koju se Pamela Druckerman oslanja u tekstu. Sama kaže da je to djelo "istraživačkog roditeljstva": ona, Amerikanka, živi s mužem Englezom i todlericom u Parizu, i vrlo brzo uviđa da Francuzi imaju potpuno drukčiju odgojnu filozofiju od Amerikanaca: njihove bebe spavaju cijelu noć već s tri mjeseca, todleri mirno sjede za stolom u restoranu na ručku od tri slijeda, jedu voće i povrće i sve što im se servira i nemaju ispade bijesa. I to sve na nacionalnoj razini. Kako im to uspijeva? Većina ispitanih i intevjuiranih kaže da zapravo slijede intuiciju i zdrav razum te da se kreću u čvrstom okviru unutar kojega je dopušteno mnogo slobode. Primjere koji se u knjizi navode kao "francuski način", od Rousseaua do naših dana, lako je prepoznati svima nama koji smo odrastali u sedamdesetima i osamdesetima, jer su slična načela primjenjivali i naši roditelji. S druge strane, opisani američki način - attachment parenting i sve njegove verzije - vrlo je djecocentričan, za razliku od francuskog, i vrlo odgovara načinu odgoja koji se i kod nas puno promovira: "kad dijete odluči" i "kako dijete odluči" često postane, nažalost, "kako dijete naredi", jer linija između promatranja i osluškivanja djeteta i podređivanja svega tentativnoj dječjoj volji veoma je tanka.

Simplificirano i po mišljenju, a i teorijskim dokazima autorice, američka odgojna škola ne poznaje pauzu: jer dijete je u centru, i na njega odmah moraš reagirati i ne puštati ga da čeka, inače si loš roditelj, s jedne strane, a s druge, dijete je malo i ništa ne zna i sad ga još ne možeš ni naučiti. Francuzi su suprotnog mišljenja: smatraju da su bebe sposobne za učenje od prvoga dana, samo im treba za to dati priliku. To je posebno važno kad se novorođenče uči spavati: prirodno ne poznaje dan i noć, već tek treba pojmiti tu razliku i naučiti spavati u komadu, po mogućnosti po noći. I zato je važno da roditelji ne skaču na svaki šušanj i svaki trzaj, osobito noću: male bebe spavaju nemirno, često i glasno - ispuštaju cijeli niz zvukova i vrpolje se dok spavaju, a spavati mogu čak i kad su im oči otvorene. Protumače li roditelji to glasanje kao poziv i uzmu dijete u naručje, zapravo će ga probuditi. I tek onda nastupa cirkus. Koji se vrlo vjerojatno mogao izbjeći uz malu stanku, odnosno pauzu, koja je ujedno i prilika da dijete nađe  - ili nauči naći načina da se utješi samo. I čim jednom to uspije, višestruko se povećava mogućnost da će uspjeti i drugi put pa onda i treći i četvrti, i vi opet spavate cijelu noć dok si reko "par godina" i "keks".

Treba, dakle, uvijek  malo pričekati - ohladiti malo - i svidjelo mi se kad sam pročitala objašnenje koje povezuje komunikacijsku ulogu dječjeg plača s pauzom i promatranjem: Pristojno je poslušati pitanje do kraja prije nego što damo odgovor. Isto i ovdje: osluhnuti i promotriti vrstu plača prije nego na njega reagiramo. I prije nego stisnem pauzu u editoru u kojem nastaje ovaj tekst, moram reći da su mi uglavnom odbojne kopipejstane američke ideje izvankontekstualno nakalemljene na hrvatsku podlogu, i zapravo više naginjem metodi koja je u ovoj knjizi proglašena francuskom. Teško mi je, međutim, pounutriti pristup koji naglašava emancipiranost parmjesečnih beba, i to da uopće nisu bespomoćne koliko izgledaju i da s njima treba prerezati - ili barem početi rezati - metaforičku pupčanu vrpcu skoro kad i onu stvarnu. E tu naginjem američkom prekomjernom i preemotivnom cmoljenju. Hormoni, vjerojatno, i činjenica da neće vječno biti tako jako mali, čine podnošljivijom, često i lijepom, svaku moju osobnu pauzu.



Slika preuzeta s dikakids.com.br