Među primjerima traumatičnih događaja za dvogodišnjake redovito prednjači dolazak mlađeg brata ili sestre na mjesto dotad nepodijeljene roditeljske pažnje, da ne kažem - pozornosti. Prvi put sam se s time susrela kad sam prvi put bila u rodilištu: cimerica je imala sina od godinu i pol i sva tri dana koliko je provela u bolnici organizirala je provedbu već prije razrađene strategije kako novorođenu kćer dovesti doma a da mali sin ne poludi od ljubomore. Pa je izdavala upute na telefon. Mužu, mami i svekrvi. Pa su joj donijeli poklone u rodilište koje će ona opet iznijeti iz rodilišta jer su, kao, od seke za bracu. Bilo mi je to sve smiješno i mislila sam da će u toj situaciji, bude li problema, njih biti zato što roditelji kompliciraju. Jer onda dijete skuži da je to nešto potencijalno kompliciranja vrijedno pa i ono počne komplicirati. Da se razumijemo, isto mislim i danas, bez obzira što sad imam neposredno iskustvo koje me potencijalno osporava i koje nije onako kakvo sam očekivala.
Mi smo taj uvodni dio odradili školski: svjesni da postoji potencijalni triger i da će biti potrebno da prođe vrijeme navikavanja, najavili smo promjene. Jezikom za koji smo mislili da razumije dvogodišnje dijete. Braco je bio u pupi i onda će izaći iz pupe i doći doma. Bit će mali i ti ćeš ga čuvati, paziti, maziti i ljubiti. A kad naraste, igrat će se s njim, i učit će ga pričati i hodati i sve.
Prvih mjesec dana nije bilo nikakvih problema. Piece of cake. Voli bacu, ljubi bacu, nosi bacu, baco plješće kad si sretan i kruži rukama u Wheels on the Bus stilu. Jer nema razloga da s pet dana starosti ne zna kako horn on the bus ide beep beep beep i money kaže clink clink clink. Ja sam nekako mislila da nije fer i da nije produktivno malca staviti pod stakleno zvono i iza zaključanih vrata da ga starija, a još jako mala sestra ne bi u zanosu ljubavi ili nekom ispadu opalila ili zgnječila - nekako mi je bilo draže da osjeti da je izložen i da ga može dotaknuti i podragati kad god poželi. Naravno da sam kao kobac vrebala i pratila svaki pokret; imam vrlo malo zajedničkih fotografija njih dvoje jer sam uvijek jednom rukom i jednom nogom spremna za last minute skok bude li potrebno. A utješno je i što iz neposrednog i bliskog iskustva znam da tako male bebe uopće nisu krhke kao što se čini, već vrlo žilave. I elastične. Bilo kako bilo, nakon mjesec dana navikavanja, ekstaze i ljubavi, uz povremene i rijetke te prilično bezazlene ispade usmjerene isključivo individualnom privlačenju pažnje, cura je valjda skužila da braco nije na privremenom boravku, već je došao da ostane. I počelo je. Na nekoliko razina.
Prva i najbezazlenija: oponašanje. Ne znate biste li plakali ili bi se smijali kad curetak od dvije godine i zavidnih dimenzija legne na trbuh i počne roniti nosom po prostirci i, kao, s mukom dizati glavu. Ili ugura cijelu šaku u usta. Ili - my personal non-favorite - isplazi jezik do poda, uz popratno neartikulirano glasanje.
Onda je počelo brljavljenje za stolom i vrlo neuredno jedenje, blago rečeno. Žlica i vilica kao batovi, tanjur kao bubanj, a pod kao tanjur. Taj dio s hranom nije, sva sreća, dugo trajalo, jer hrana joj je vrlo dragocjena.
I treće - i najgore - regresija s pelenama. Da, čujem sve vas kako I-told-you-so pjevate.
Skinuli smo pelene nekih mjesec i pol prije nego se braco rodio, izvijestila sam što i kako. Sve je išlo kako treba, dnevno sto posto, noćno, kako kad, ali s pozitivnim trendom. Nakon dva i pol mjeseca, uvjereno i provjereno imam dijete koje kontrolira sfinktere, koje zna što se radi na wc-u i na tuti i koje bez problema traži ići i kad smo doma i kad smo vani, uključujući to da ako se, recimo, vozimo autom, i kaže da joj se piški, ja kažem pričekaj, sad ćemo doći kući pa ćeš onda na wc - ona kaže dobro, i izdrži do doma. Bez problema. Danas imam to, a sutra imam dijete koje kaže da ne mora na wc pa se popiša pored njega. I na parket. I krevet, svoj i moj. I kauč, i na stolicu. Svaku po dvaput. I što joj čovjek može?
Razgovorali smo i bili strpljivi, tjedan dana. Ja šizim jer sve moramo opet ispočetka, ali govorim si da ne smijem šiziti jer ona je još mala i upotrebljava te mehanizme za koje zna i koje ima da se nosi s tim što osjeća. Što god to bilo. Presvlačim je 30 puta dnevno, i kad vidim da se u roku od sat vremena popiški četiri puta na četiri različita mjesta - doslovce malo po malo - mislim da me zajebava, a kad je odvedem k ujaku na cijeli dan, i kod njega pita na wc i sve je skroz normalno, onda sam sigurna da me zajebava. Ali ima dijete na to pravo, valjda. Razgovaram s pedijatrom, kažem mu, znam što ćete reći, ali ona dobiva individualnu pažnju, i kolektivnu pažnju, i trudimo se da ne osjeti nikakav gubitak, i uključujemo je da nam pomaže u brizi oko brata, sve kako forumi i guglovi i grupe po fejsu kažu blablabla. A čujte, kaže on, ako me razumite - možete vi raditi što hoćete, ali simbioza (tako se to zove) traje i do desetak mjeseci. Pustite je malo, budite strpljivi, a ako vam je problem prati, vratite joj pelenu.
Da sad ne pričam o svakom koraku i svakoj dvojbi, premišljanju, promišljanu, teoriji i praksi i vešmašini koja se triput u godinu dana preselila na Ahiret i misteriozno uskrsnula - potrajalo je mjesec dana, 10 kila deterdzenta i puno kilovata struje i hektolitara vode za koje mi okoliš neće zahvaljivati, mada sam uštedjela na pelenama. Sad smo opet suhi i bez pelena i u stanju od prije, a što smo svi skupa iz toga naučili, vrijeme će pokazati. Za sad svi djelujemo dosta zdravo, veselo i neistraumatizirano. Dobro, ja imam male traume od mokrih kauča i kreveta.
Bez obzira na tu regresiju, i bez obzira na to što sam rekla da braci neću skidati pelene dok SAM NE ODLUČI i da me on neće - šta? - zajebavati! - i dalje smatram da je koncept čekaj-da-dijete-bude-spremno pogrešno protumačen. Istina je da ništa ne možeš forsirati i da je njihova sutradnja prijeko potrebna, ali smatram da je to prije svega roditeljska odluka. Koja ovisi o nizu čimbenika, i uvijek je ispravna i prava s obzirom na okolnosti. I na taj se način najbolje može objasniti ono što me cijelo vrijeme kopka: zašto sam ja i svi vi koji ovo čitate s godinu ili malo više bila bez pelena, a za našu djecu je okej ako ih nose i s navršene četiri? U trideset i kusur godina sve se promijenilo. Možda će djeca imati traume ako im prerano ogolimo guze, nije sigurno. Ali ono što jest sigurno je da je odvikavanje proces ako se s njim krene rano, a svi imamo puno manje vremena, puno više umora i stresa u životu, i puno udobnije pelene. Pa odlučujemo da ćemo čekati. Mi, ne klinci. Jer kad krenemo s 4 godine, lako se dogovorimo, i za par dana sve gotovo. A kad krenemo s 2, hm, da, znate kako je s dvogodišnjacima, svi odreda bipolarni, pa to zna potrajati. Ali meni su oduvijek bili draži procesi od brzih rješenja. Ako su i vama, krenite ranije, a ako nisu, pričekajte da se ne traumatizirate. Djeca ionako uvijek budu okej.
