Da nisam organizirana, uglavnom strpljiva - s gdjekojim pucanjem-ko-šlapa i pucanjem po šavovima, da nema onih kutija u koje slažem stvari da mi budu pri ruci i da održim privid reda u totalnom i neuredivom kaosu, mogla bih svakih pet minuta sjesti i plakati. Zapravo, mogla bih sjediti i plakati, točka. Ne bih morala ustajati između plakanja. Iz objektivnih razloga - jer ne znam gdje su hitno potrebne pelene, papuče, trenirke, čarape, kape, rukavice, gaze, marame za nošenje - i iz subjektivnih - jer je moja obožavana struktura, moj totalno rousseauvski cadre ljosnuo kao Humpty Dumpty sa zida, i razbio se u sto komada da ga nitko više ne sastavi. Ni svi kraljevi ljudi ni svi kraljevi konji.

Mikromenadžment je naporan pothvat, i u suštini iluzoran koncept, čak i u situacijama s puno predvidljivijim i stabilnijim varijablama od dvoje male djece. Kad imam energije, pokušavam primijeniti tek jedan njegov dio - ovaj s menadžmentom, i to na makro razini. Ali svim prefiksima i razinama usprkos, najbolji su oni dani koje pustim da idu svojim tokom. Kad zaboravim sve knjige, članke i tekstove koje sam pročitala i oslonim se dijelom na instinkt, a dijelom na situaciju u trenutku. Najbolje je kad tek malo planiram, i ništa ne očekujem - ni od sebe ni od njih.

Upravo je sjajno kad se ne trudim spriječiti da todlerica probudi bebu evakuirajući njega po kući i očajnički pokušavajući uvažiti njezine i njegove potrebe. Divno je kad ne slijedim plan uspavat-ću-sad-njega-da-se-mogu-posveti-njoj, jer ne može dijete spavati po planu. Već isključivo nepredvidivo, kad plana nema. Izvrsno je kad na vrijeme osjetim da mi se capuccino-pjena skuplja po površini likvora i kad sam sigurna da će tekućina ubrzo početi isparavati - kroz uši i kroz davno srasle fontanele - pa unatoč studijama s prestižnih svjetskih sveučilišta i neovisnim istraživanjima brižnih roditelja po raznim fejsbuk grupama i real-life kružocima, izvadim oba asa, iz majice i ladice: sisu njemu, iPad njoj. I popnem se na neki zid u svojoj glavi i slušam tišinu.

Internet nas je možda roditeljski spasio, ali nas je i pošteno, također roditeljski, usosio. Na nekoj od bezbrojnih grupa na fejsu danonoćeno visi bar deset do dvadeset (uglavnom) mama, i u svako doba možete dobiti informaciju iz prve ruke - u realnom vremenu - o svemu što vas zanima, od najbolje i najpovoljnije kombinacije praška i omekšivača do odgovarajuće doze Lupoceta za desetomjesečno dijete ili učinkovitog tretmana pelenskog osipa. Sjajno je to i praktično, ali može biti i izvor negativnih emocija, zbog 24-satne dostupnost prevelike količine preopsežnih informacija koje fragmentarno konzumiramo i koje se neprekidno obnavljaju i dopunjuju. A nemaju širi kontekst niti faktografsku težinu. U tome duhu, fantastično je kad zaboravim da moram, baš danas i pod svaku cijenu, kod kuće primijeniti neku od "300 aktivnosti za razvoj senzomotorike", jedan od "50 načina da klinci izvježbaju finu motoriku" ili "17 jednostavnih načina za intelektualnu stimulaciju dvogodišnjaka". I dalje ja volim čitati na koji sve način (mahom američki) roditelji provode vrijeme s djecom, a da to ne uključuje tablet za dijete, a smartfon za roditelja, ali nekad nije loše ni ekšli provoditi vrijeme s djetetom umjesto čitati o tome kako. Provesti vrijeme. S djetetom. , 

Ali ja ipak čitam, uglavnom onda kad bih trebala spavati, pa sam recimo neki dan na jednoj grupi naletjela na pitanje kako zabaviti dijete od 18 mjeseci. Našlo se tu svakakvih savjeta i primjera "razvojnih aktivnosti", između ostaloga i par mama koje su savjetovale da skupa prave kolače (jer su njihova djeca to počela s 14 mjeseci), da dijete razbija jaja (djeca počela sa 16 mjeseci), mijesi tijesto i posprema (nije navedeno s koliko mjeseci). I dobra je to ideja, isprobala sam je i sama kad mi je dijete imalo 20 i kusur mjeseci, pravile smo kruh skupa. Bilo je to nezaboravno senzoričko i motoričko iskustvo. Ali ipak ću sljedeći put odmah zamiješati kantu katrana i pola prosuti po stanu, a u drugu polovicu uvaljati sebe. I isto napraviti s vrećom perja. Da zabavim dijete i da nered bude manji, ali generalno bez prevelikih očekivanja da ću uspjeti u bilo kojem od ta dva nauma.