Ima ta jedna vesela anegdota koju često prepričavamo. Mjesto radnje, Zagreb, potez NSK - hotel Antunović, vrijeme radnje, uvijek davnije nego što imam osjećaj i duplo od one tri, četiri godine koje su mi zadnjih sedam, osam uvijek prva i instinktivna mjera za prošlost. Vrijeme i mjesto znače manje od podatka da sam toga proljeća proživljavala prve stresne dane vožnje zagre-bačkim uli-cama i avenijama (ovo drugo baš gordo zvuči pa nek ostane). Radila sam tada cijele nizove zahtjevnih radionica i konsekutivnih prijevoda koje bi mi inače bile predmet latentne sekirancije, ali u svjetlu mentalnih priprema za pilotiranje Citroenom i osmišljavanja najpravocrtnijh ruta koje uključuju minimum prestrojavanja, kružnih tokova i semafora, radionice zapravo nisam ni doživjela. 

I tako sam se¸negdje usred jednog takvog adrenalinskog tjedna vukla nakon cijelog radnog dana šaptanja, bilježenja i reproduciranja bez mikrofona od FER-a prema Nacionalnoj, ispred koje sam parkirala, u ono zlatno doba kad je u Zagrebu još postojala kategorija parkinga koji se ne plaća, a nije u blatu, posred lokve ili travnate površine. Sjećam se dobro, vukla sam poveliku ručnu torbu, kožni fascikl nalik na aktovku, ogrtač, za koji je ionako bilo prevruće i sako koji sam u međuvremenu skinula. Naravno da su ključevi bili na dnu torbina dna kad sam došla do auta, i još sam se morala prezuti jer me tih 6-7 cm potpetice dekoncentriralo (kao uostalom i glasna glazba i sunčane naočale) pa sam sve odložila posvuda, pa pokupila, strpala u auto, i napokon nakon 15 min krenula.



Bila sam u razmišljanju jesam li nešto zaboravila i što još moram napraviti i taman sam, grčevito stišćući volan, milila Slavonskom prema zapadu kad sam skužila da mi vozač iza blica. Pojma nemam zašto. Onda sam njega ostavila iza sebe i skužila da mi ovaj u susjednoj traci maše, široko se osmjehujući. Ou-kej. Ulazim u podvožnjak, i kad vidim motociklista da mi trubi i gestikulira, već sam sigurna kako je cijeli Zagreb-Centar dobrano opalila južina. Ali tu nije stalo - motociklist se dovezao do mog prozora, i osim što se razmahao, počeo je pokazivati prstom prema gore. Ne srednjakom, kažiprstom. I još jednom zatrubio, i odjurio. Pa mislim stvarno, što je s tim ljudima? I ja vozim i vozim i lovim Ljubljansku, sadašnju Zagrebačku, i onda mi samo sine: fascikl! Ne, nije pored mene u autu. Da, vozim ga na krovu.

Često prepričavamo taj scenarij koji kao da sam popalila iz reklame za antisklerin, samo u junior-verziji, a ja ga se sad sjetim još posebno češće. Tada je redateljica spota iz života bila kombinacija stresa i umora, a sada scenarij piše isključivo umor, koji poprima epske dimenzije. Epske u značenju narativa za kojim vape. 

U ponedjeljak sam tako, nakon punih šest sati sna s četiri prekida, iz prve došla na radno mjesto, ali doma sam se vratila iz treće, nakon dva epski pogrešna skretanja. Epski, u značenju, golemih razmjera.

U utorak uvečer sam izašla, nakon cijelog intenzivnog kišnog dana s djetetom u stanu (minus 15 minuta šetnje po najvećoj kiši, da njoj demonstriram kompleksni odnos kiše i kišobrana, a sebi udahnem novi zrak u pluća i skuliram se malo), i toliko sam se već u autu opustila da sam pola puta do grada vozila s dugim svjetlima, a drugu polovicu bez svjetala, s pozicijom. 

U srijedu sam sjedila na parkingu i premiještala stvari iz jedne torbe u drugu, i dok sam se baš svojski trudila da ne zamijenim torbe i na posao ponesem pelene i kremu za guzu umjesto laptopa i maskare, skužila sam da se auto do mene, u kojem nije bilo nikoga, miče unazad. Najprije sam osupnuto gledala, a onda u panici povukla svoju ručnu. I susjedni se auto prestao micati. Bez brige, dijete nije bilo u autu.

U knjižnici sam na pult stavila dječju zvečku-slikovnicu i rekla da bih posudila Braću Sisters. Roman sam dobila, a Patkicu i prijatelje su mi vratili; uvjerena sam da ništa ne bi skužili da nije bila oglodana do plastike. Ženske su torbe na zlu glasu, ali vjerujte mi, dječje su torbe barem triput gore, a šest puta kad se u velikoj ženskoj nađe još i manja dječja. Nakon knjižnice sam otišla u poštu, u kojoj me uvijek gnjave s tim sitnišem - sitniš i količina artikala i usluga koje tamo možete dobiti, zaboravim na trenutak jesam li u Konzumu ili u Pošti. Ali bila sam dobro raspoložena pa sam prebrala torbu, vrećastu, veliku, kožnu, i iz nje izvukla - krumpir. Aha. Žao mi je, ništa sitno, ipak imam samo krupno.




Fotke: Photo by Tyler Nix on Unsplash, Photo by elizabeth lies on Unsplash