Što se promijenilo

kolovoza 20, 2019

"A kad se vraćate u Zagreb? Za mjesec dana? Ajme, blago vama, kakav godišnji!" To su ti razgovori potkraj srpnja, kad mi je mozak već razlijepljen po užarenom asfaltu, tijelo svo od prekuhanih špageta, a strpljenje i radni elan gužvaju se u istoj torbi u nekom pregrijanom prtljažniku, zaputili se tjedan dana prije mene prema moru. Svake godine je ma u dlaku isto: na godišnji odemo sedam dana prekasno, i ostanemo sedam dana predugo. I tako iz godine u godinu – oko svibnja, kad prepisujemo planove od prošle godine, ulovi me amnezija. To nema veze s djecom, već s prirodom nuklearnoobiteljskih odnosa – da nema te obiteljske zaboravnosti, sve pupčane i srčane spone pokidale bi se brzo i temeljito.

Ali to je neka druga tema – htjela sam zapravo reći da sam još na „odmoru“, i da sam jučer ujutro, trčeći po gradu i obavljajući petsto stvari na ciglih plus trideset (malo je zahladilo) naletjela na poznanicu iz škole. Eštaima, evomaloati, kakodjecasvesuperkakotvoja, kolikosuonotvojiajmesuper. I žurila se ja, žurila se ona, rastale se brzo, svaka na svoju stranu, i umjesto pozdrava, ona će meni: Pa daj više napiši neki post, nisi ima sto godina! I stvarno, nisam. Pišem stalno, objavljujem nekad više, nekad manje, ali blog stvarno odavno čami neispisan. I kad se sjetim te činjenice – rijetko, u zadnje vrijeme, ali ovako me podsjete, i razvesele, nenadani čitatelji – dakle, kad se sjetim da nisam dugo pisala, jedan mi naslov odmah bljesne u glavi: Što se promijenilo. Bez upitnika, s dvije nenapisane, ali u zraku lebdeće točke.


Photo by Chris Lawton on Unsplash

Odavno zapravo nisam u novoroditeljskom žanru, ili barem ne u istom značenju sintagme u kojem sam počela na ovom mjestu pisati. Nemam više nijednu bebu niti malo trčkaralo, imam dvoje djece. Djevojčicu koju više ne mogu nositi - nekad to zaboravim pa je prenesem u krevet kad zaspi u mome, mogujato, ali pokrije me cijelu i iz daljine se ne bi točno moglo tvrditi tko koga nosi. Ne voli se češljati, nositi papuče ni biti na jednom mjestu (genetika), krasno crta, obožava da joj čitam, radije piše nego što čita sama. Za par tjedana kreće u školu i zarazno je sretna zbog toga. A kao da je jučer bilo kad sam novoroditeljski razglabala o prvom posjetu pedijatru, širokom povijanju i odvikavanju od pelena. Imam dječaka od četiri i pol, koji je nema davno počeo spavati cijelu noć, urlati po noći prestao je sa skoro tri, a po danu urla i dalje, uvijek nađe neki razlog, buni se možebitno zbog prekarnog statusa muškaraca u današnjem svejednakom svijetu. Kad se ne ljuti, onda pjeva Zaz i Groundcontroltomajortom i iz sve snage udara po prvoj priručnoj stvari koju je pretvorio u bubanj. I vječno ima spremnu vreću pitanja za svaki moj odgovor.

Imam i odmor ove godine, koji skoro da mogu pisati i bez navodnika jer sam na moru plivala, sunčala se, pročitala i proplakala Ciganina, ali najljepšeg, čak i dobila malo boje (doduše narančaste, malo sam pretjerala s balzamom od mrkve, ali štaimaveze). Imam naravno, i redovite slomove živaca, monologe koje urlam, i one koje uprizorim naizgled fino i pristojno, ali iza scene je krš i lom, i didaskalije se ne preporučuju za mlađe od 16.

Ono što često nemam je nešto čime sam se najviše ponosila – i što inače smatram važnim i sve važnijim, a to je strpljenje. Beskrajna plakanja, dojenja, hranjenja, učenja jedenja i pijenja, zapišavanja i presvlačenja, pa onda sve to na repeat, pa nespavanja, sve je to bilo okej i polako: to su bebe, mali su, to tako mora. Ali dođu u neke godine kad više ne bi trebalo biti tako, mislim ja. Očekivanja su veća, a strpljenje pada obrnuto proporcionalno rastućim očekivanjima. Pravim puno veće planove sad kad su veći, i teže podnosim kad se ti planovi raspadnu. Prođem lepezu emocija - nekiput i odabrane emocije - koje posložim u lepezu. Nekad zaključim da imam na to pravo, ali češće da ne bi baš trebala tako, jer oni nisu veliki, samo su malo veći, i malo stariji nego prije, recimo, tri godine. I tako se izmjenjuju moja strpljenja, koja skupljam i dogovaram sa svojim čoplekima puno mukotrpnije nego prije, dok su se ti mali ljudi koji, naučila sam, ruju u kanalima ispod moje kože, još sami postrojavali i ništa im nije bilo teško. Možda je to samo umor nataložen u slojevima, i slojevi se ljušte, neki glasnije, neki tiše. Ako je tako, do ovih tiših omotača u zadnje vrijeme rijetko dolazim.

Promijenilo se i to da teško podnosim svaku agresiju na tijelo – i to je, kad osvijestiš i analiziraš, potpuno logično. U sedam godina – dvije trudnoće, više od četiri godine dojenja, nošenja jednog i oboje, tuširanja s glavom i nogom izvan tuškabine i piškenja s otvorenim vratima (navika koje se još nisam riješila ni kad piškim po tuđim kućama), jedenja s nogu, ili s jednim ili s oboje u krilu - umori se čovjek. Grljenje, ljubljenje i taktilnosti, svaki dan i u što većim količinama - uvijek i naravno - ali želim pojesti obrok bez djece u krilu, i očekujem da ću dvadeset minuta nakon obiteljskog izlaska van na ručak ili večeru zadržati frizuru više od pola sata i da mi neće visjeti sisa iz duboko razrezane haljine jer me navlače četverogodišnjak i šestogodišnjakinja – ah, ta prevelika očekivanja.


Photo by sydney Rae on Unsplash

I kao što teško - i još teže u javnosti - podnosim ono što bi netko nazvao razmaženošću, netko ljubavlju, a netko normalnim dječjim ponašanjem, a meni često nasjedne na neki vitalni organ – doslovno i metaforički – kao agresija, ne mogu ni regresiju. Mama, hranime, obucime, obrišimiguzu, oni se nekad tako zaigraju i zaglumataju, a meni se valjda aktivira PTSP iz vremena kad je to moralo tako pa mi je bilo okej, a sad mi iskače poklopac kao na ekspres loncu. Koji koristiš, a nisi proučila upute.

Znam, čitala sam sve Jesper Juulove, neke sam i prevodila, razumijem vrijednost dijaloga, snagu djece koja se ne pokoravaju, autoritet bez autoritarnosti, ali često razmišljam o tom svetom gralu poslušnosti i kako se do njega dolazi. Jer treba svaka tri, četiri dana u prosjeku - da me netko bespogovorno posluša, a da ne moram podastrijeti powerpoint o tome zašto baš to želim u ovom sad trenutku. Jedan slajd, neonski: Jer sam ja tako rekla.

Promijenilo se i to da sad češće osjećam krivnju. Kad su bili jako mali, mislila sam da imam vremena za sve i svašta, i za pogreške i za popravke. Sad me muči da je dio toga prošao, a dio ubrzano prolazi. A nisam uvijek sigurna da sam se dobro organizirala.

Možda smo mogli više jutara ostati i izležavati se, ovako kao jutros, ja izvući iz ladice ispod svog starog kreveta katalog iz Madame Tussaud koji sam '99 donijela iz Londona, i pod izlikom da tražimo unutra Davida Bowieja pokazati im sve face iz ondašnjeg postava. –A ovo je prva žena premijerka Velike Britanije. Zove se…. –Znam ja, znam ja, ulijeće moja kći. –Stvarno znaš? Kako? –Harry Potter!
A ovo tu je papa Ivan Pavao Drugi. –Joj mama, kakav papa, to je sveti Nikola!
Možda smo se više popodneva mogli igrati, čak i tog Crnog Petra koji mi više izlazi na nos. Više se večeri izležavati, umjesto da ih tjeram na spavanje, a ja zapisivati stvari koje bih zaboravila da me Fejsbuk nije podsjetio: djevojčica glave naslonjene na košaru krušaka, koja je rekla netom prije te slike, ili netom poslije nje: Ne smijemo dirati kruške jer ako ih previše diramo, one umru.

Nekad ih gledam, kao jutros recimo, pričaju uglas i natežu me svatko sa svoje strane, i pitam se čega će se sjećati za 15 godina kad budu pričali o svojim, recimo, ljetovanjima. Vjerojatno onoga o čemu im ja najčešće budem pričala. Jer tako su sva sjećanja - uređene, počišćene priče koje nam najprije drugi pričaju, pa onda mi sami sebi, po istom obrascu. 
Moram, dakle, samo dosljedno pričati. Zapisati nešto ponekad, da nam svima bude lakše.


Photo by Erik Dungan on Unsplash

Još sam da vam nešto kažem, skočila sam s rive nakon valjda 15 godina. Djevojčica s početka ove priče jedan je dan doplivala do stepenica i bez problema s njih skočila, a onda je samo jedno popodne skupljala hrabrost da skoči s velike rive. I onda je htjela skočiti s mamom. Ajme. To su ti trenuci u kojima me poklopi spoznaja da je prošlo stvarno puno vremena, i da više nemam ni 16, ni 26, a bogme ni 36. Pomjeri se vremenski i prostorni kontinuum, i iz pukotine zujeći kao osa najeznica izleti mali vremeplov-helikopter i izbaci mi ljestve. I budem sretna zbog toga, popnem se brzo i dam se. Izvući iz vode i prebaciti na rivu.
Skočile smo, na noge, držale se za ruke, i uopće mi nije bilo svejedno kad mi je otklizalo tlo pod stopalima. Ali osjećaj propadanja u vodu i izranjanja - to je vrijedilo ponoviti. 

You Might Also Like

0 komentari

PRATITE ME NA FACEBOOKU

PRATITE ME NA INSTAGRAMU