Ono što često nemam je nešto čime sam se najviše ponosila – i što inače smatram važnim i sve važnijim, a to je strpljenje. Beskrajna plakanja, dojenja, hranjenja, učenja jedenja i pijenja, zapišavanja i presvlačenja, pa onda sve to na repeat, pa nespavanja, sve je to bilo okej i polako: to su bebe, mali su, to tako mora. Ali dođu u neke godine kad više ne bi trebalo biti tako, mislim ja. Očekivanja su veća, a strpljenje pada obrnuto proporcionalno rastućim očekivanjima. Pravim puno veće planove sad kad su veći, i teže podnosim kad se ti planovi raspadnu. Prođem lepezu emocija - nekiput i odabrane emocije - koje posložim u lepezu. Nekad zaključim da imam na to pravo, ali češće da ne bi baš trebala tako, jer oni nisu veliki, samo su malo veći, i malo stariji nego prije, recimo, tri godine. I tako se izmjenjuju moja strpljenja, koja skupljam i dogovaram sa svojim čoplekima puno mukotrpnije nego prije, dok su se ti mali ljudi koji, naučila sam, ruju u kanalima ispod moje kože, još sami postrojavali i ništa im nije bilo teško. Možda je to samo umor nataložen u slojevima, i slojevi se ljušte, neki glasnije, neki tiše. Ako je tako, do ovih tiših omotača u zadnje vrijeme rijetko dolazim.

Promijenilo se i to da teško podnosim svaku agresiju na tijelo – i to je, kad osvijestiš i analiziraš, potpuno logično. U sedam godina – dvije trudnoće, više od četiri godine dojenja, nošenja jednog i oboje, tuširanja s glavom i nogom izvan tuškabine i piškenja s otvorenim vratima (navika koje se još nisam riješila ni kad piškim po tuđim kućama), jedenja s nogu, ili s jednim ili s oboje u krilu - umori se čovjek. Grljenje, ljubljenje i taktilnosti, svaki dan i u što većim količinama - uvijek i naravno - ali želim pojesti obrok bez djece u krilu, i očekujem da ću dvadeset minuta nakon obiteljskog izlaska van na ručak ili večeru zadržati frizuru više od pola sata i da mi neće visjeti sisa iz duboko razrezane haljine jer me navlače četverogodišnjak i šestogodišnjakinja – ah, ta prevelika očekivanja.

I kao što teško - i još teže u javnosti - podnosim ono što bi netko nazvao razmaženošću, netko ljubavlju, a netko normalnim dječjim ponašanjem, a meni često nasjedne na neki vitalni organ – doslovno i metaforički – kao agresija, ne mogu ni regresiju. Mama, hranime, obucime, obrišimiguzu, oni se nekad tako zaigraju i zaglumataju, a meni se valjda aktivira PTSP iz vremena kad je to moralo tako pa mi je bilo okej, a sad mi iskače poklopac kao na ekspres loncu. Koji koristiš, a nisi proučila upute.

Znam, čitala sam sve Jesper Juulove, neke sam i prevodila, razumijem vrijednost dijaloga, snagu djece koja se ne pokoravaju, autoritet bez autoritarnosti, ali često razmišljam o tom svetom gralu poslušnosti i kako se do njega dolazi. Jer treba svaka tri, četiri dana u prosjeku - da me netko bespogovorno posluša, a da ne moram podastrijeti powerpoint o tome zašto baš to želim u ovom sad trenutku. Jedan slajd, neonski: Jer sam ja tako rekla.

Promijenilo se i to da sad češće osjećam krivnju. Kad su bili jako mali, mislila sam da imam vremena za sve i svašta, i za pogreške i za popravke. Sad me muči da je dio toga prošao, a dio ubrzano prolazi. A nisam uvijek sigurna da sam se dobro organizirala.

Možda smo mogli više jutara ostati i izležavati se, ovako kao jutros, ja izvući iz ladice ispod svog starog kreveta katalog iz Madame Tussaud koji sam '99 donijela iz Londona, i pod izlikom da tražimo unutra Davida Bowieja pokazati im sve face iz ondašnjeg postava. –A ovo je prva žena premijerka Velike Britanije. Zove se…. –Znam ja, znam ja, ulijeće moja kći. –Stvarno znaš? Kako? –Harry Potter!

A ovo tu je papa Ivan Pavao Drugi. –Joj mama, kakav papa, to je sveti Nikola!

Možda smo se više popodneva mogli igrati, čak i tog Crnog Petra koji mi više izlazi na nos. Više se večeri izležavati, umjesto da ih tjeram na spavanje, a ja zapisivati stvari koje bih zaboravila da me Fejsbuk nije podsjetio: djevojčica glave naslonjene na košaru krušaka, koja je rekla netom prije te slike, ili netom poslije nje: Ne smijemo dirati kruške jer ako ih previše diramo, one umru.

Nekad ih gledam, kao jutros recimo, pričaju uglas i natežu me svatko sa svoje strane, i pitam se čega će se sjećati za 15 godina kad budu pričali o svojim, recimo, ljetovanjima. Vjerojatno onoga o čemu im ja najčešće budem pričala. Jer tako su sva sjećanja - uređene, počišćene priče koje nam najprije drugi pričaju, pa onda mi sami sebi, po istom obrascu. 

Moram, dakle, samo dosljedno pričati. Zapisati nešto ponekad, da nam svima bude lakše.

Još sam da vam nešto kažem, skočila sam s rive nakon valjda 15 godina. Djevojčica s početka ove priče jedan je dan doplivala do stepenica i bez problema s njih skočila, a onda je samo jedno popodne skupljala hrabrost da skoči s velike rive. I onda je htjela skočiti s mamom. Ajme. To su ti trenuci u kojima me poklopi spoznaja da je prošlo stvarno puno vremena, i da više nemam ni 16, ni 26, a bogme ni 36. Pomjeri se vremenski i prostorni kontinuum, i iz pukotine zujeći kao osa najeznica izleti mali vremeplov-helikopter i izbaci mi ljestve. I budem sretna zbog toga, popnem se brzo i dam se. Izvući iz vode i prebaciti na rivu.

Skočile smo, na noge, držale se za ruke, i uopće mi nije bilo svejedno kad mi je otklizalo tlo pod stopalima. Ali osjećaj propadanja u vodu i izranjanja - to je vrijedilo ponoviti.