Nekad stvarno ima pametnijih stvari od čitanja općenito, a o čitanju naglas – i to još mlađem bratu ili sestri – da i ne govorimo. Ali zamisli da imaš slikovnicu od koje možeš graditi kulu, poput one od karata. Ili igrati memory? Ili napraviti vlastitu izložbu! Ili je podijeliti pola-pola s nekim tko ti nije mrzak, kao što podijeliš loš dan u školi, sendvič ili čokoladu. S tim bi se već - kad bi postojalo - nešto dalo započeti.

E pa takva slikovnica postoji, mada to malo tko zna. Do mene je, na svu sreću, došla tajnim putovima, i to je bila tajna koju sad s veseljem dijelim s vama – u nadi da ćete je proširiti svijetom. Jer tajne su tu da se o njima priča na sav glas (samo što je i to tajna).

Naša se multipraktična slikovnica skriva u liku oslikane fascikle od papira. Na njoj je neka kamenomorska ilustracija, s obrisima i otiscima mjehurića i zvijezda i piše ovako: Koto u urom – Otok u moru. Jesu li to sad dvije priče ili jedna, odluku prepuštam vama. A sigurna sam da ni autorice – Mirjana Mrkela koja je pisala, i Silvijana Dražović, koja je slikala – također ne bi imale ništa protiv. Zaboravite brojke 1, 2, 3 pa tako sve do 32 i više – ove stranice nemaju redoslijeda pa svatko može smisliti vlastiti.

I, ako mogu možda predložiti, prije nego bratu ili sestri otkriješ da ona postoji, zaputi se sam/a na izlet u tu čudnočarobnu priču, koja izgleda kao da je sva od pogrešaka. Dobro pročitaj te riječi – koje u sastavku iz hrvatskoga vjerojatno ne bi prošle – i udubi se malo u pastelne, lijepe i naopake slike: janje bleji na morskim valovima i jedri uz pomoć balona; ježinac pokazuje što se sve dade s packom od tinte; kuća ima ribe na krovu, i još i srce, i oči, a hrast crnika raste naopačke.

Naša slikomapovnica ima tanke listiće, i od njih ne možeš graditi stvarne kule, nego samo one u zraku - po tome znaš da su priče. Koliko je priča, toliko je i onih debljih listića sa slikama s kojima možeš što hoćeš – čak ih i staviti u okvir i objesiti na zid, što mi se čini posebno divnim. Nije lako spojiti slike s tekstom, ali zabavno se truditi. I kakva je to slikovnica iz koje možeš vaditi tekstove i crteže? reći će netko. Najbolja, kažem ja – jer u slikovnici su uvijek dvije priče, a ti imaš pravo čitati – ili nekamo sa sobom ponijeti – samo jednu.

Kad smo već kod nošenja, ova će te slikomapovnica odnijeti direkt na more – sad je najbolje vrijeme za to. Unutra je sve što je u moru i oko mora, iznad mora i pored mora. Puna je čudnih riječi koje su kao hologrami – jedan smisao imaju kad im se primakneš s lijeva, a nikakva smisla nemaju kad ih zaskočiš s desna. Jer zašto bi u moru bio samo otok, kad može biti i koto? I taj je koto ovdje glavni lik, i oko njega se skupljaju začudna bića, stvari i pojave, npr. avaga, canižej, aljusalv, a lartseam da i ne spominjem.

A te priče koje su unutra, takvo što još nisi čuo! Recimo u njima nećeš doznati ništa o dinosaurima, zmajevima ni krokodilima, ali o retšuGu hoćeš. I još ćeš doznati da trave dišu i mirišu, i da se na svakoj vlati naizgled ništa ne događa. Osim kad je staviš pod mikroskop – tada je više lunapark nego trava.

I doznat ćeš još nešto što je za ljeto strašno važno, a to je da školjke imaju oklop da bi se pod njim malo osamile, i da more može biti i izvana i iznutra. I još, da kad vjetar puše, valovi oblače čipkaste pidžame. Naučit ćeš puno o poeziji, i da ona ne mora biti rima, čak ni kad do kota dođe plima. Najljepša je kad slika slovima: samo malo protreseš, a ono se pojavi prava slika, kao na polaroidu.

Neka od tih znanja možeš zadržati za sebe, a neka svakako prenesi dalje. Jer svi moraju znati: „Priroda se čuva tako što se malo troši.“ ili: „Ako si zvijezda, ne moraš štedjeti struju. Uostalom, na nebu uopće nema žica.“

Pogreške su zabavne, iz njih učimo, a iz nekadašnje pogreške često nastane današnja umjetnost. Kao u ovoj slikomapovnici. Ona stalno nešto kao griješi, ali nema šanse da ćeš ti s njom pogriješiti.

Tekst napisan za časopis Brickzine i objavljen u broju 3, svibanj 2019.

Napisala: Anda Bukvić