Ljubiteljica sam teorije pa umjereno do dosta čitam o ovome što prakticiram. Čitam isključivo ono što ima korice - sve što pišu autori pod nickom i što se pojavljuje na bilo kakvim platformama koje počinju sa F izbjegavam jer me a) naljuti b) uznemiri c) izbaci iz energetskog i mentalnog balansa koji se pokazao presudnim u mom roditeljskom žanru. Razumijem tu ljudsku, majčinsku i očinsku potrebu da se pročita internet, ali sretnija sam i nadasve mirnija dok joj uspješno odolijevam.

Literaturni okvir za dječji rast i razvoj najviše mi je trebao u samim počecima i u razdoblju od 14-18 mjeseci, kad se najsretnija beba u kvartu pretvorila u još sretniju gegavicu*, i kad se sve što je do tad funkcioniralo okrenulo i premetnulo uglavnom u svoju suprotnost. Jednu od knjiga koje mi je Tanja preporučila pročitala sam tada do pola i prelistala cijelu, vidjela sam što nudi i izvukla neke premise i konkluzije, ali tek sam joj se sada vratila i pročitala je do kraja. Trenutak je pogodan jer smo opet u nekoj prilično napornoj fazi psihomotoričkog skoka, kad preispitujemo metode i kratkodugoročna rješenja. Ukoričeni sam tekst htjela prokomentirati i/ili preporučiti u vidu FB statusa, ali budući da smatram jako važnim ono o čemu - vrlo repetitivno i rudimentarno, al božemoj - govori, zaslužio je kratki, informativni, recenzija-like post.

Knjiga se zove Screamfree Parenting, autor je Hal Edward Runkel, Amerikanac, sveznal te coach za sve moguće i inaugurator screamfree pristupa u svim sferama života i međuljudskih odnosa. Nešto a la Bruno Šimleša, s dodatkom popularne psihologije, osnova filozofije i puno općih i poopćenih mjesta, koja katkad nije loše ponoviti. Čisto zato da se podsjetimo da su opća i da često nepotrebno kompliciramo vrlo jednostavne stvari. I inače, a posebno kad dobijemo dijete.

Kaže Hal, ukratko, da se kao roditelji najviše i najteže borimo s onim što on naziva "emotional reactivity". Drugim riječima, damo se lako isprovocirati i pokušavamo kontrolirati djecu, umjesto da u tim visokoreaktivnim stanjima prebacimo fokus na sebe. Jer sebe možemo (naučiti) kontrolirati, odnosno naučiti umiriti nagle i preburne reakcije na dječje ponašanje. Za ljubitelje citata, kaže: "If you make sure you behave - even if your kids misbehave - then you have greater chance of positively influencing any situation. That is ScreamFree Parenting."

Jer ako urlate, prenosite anksioznost na dijete i na situaciju, i stvarate upravo ono što želite izbjeći. To svi znamo, ali nije se uvijek lako smiriti. I autor baš i ne daje neke praktične i priručničke korake i recepte kako postići zen, ali ima tu jednu osnovnu misao koja je jako važna, i zbog koje pišem ovaj tekst. A misao je, u ublaženoj verziji, ne zaboravite sebe, a u eksplicitnijoj, onoj koju i on više zagovara, budite sebi na prvom mjestu. Opet riječima autora, koji citira nepretenciozne i netendenciozne mudrosti zrakoplovnih kompanija: uvijek prvo sebi stavite masku s kisikom.

On kaže: "sometimes we need a break (in order to remain calm)", a ja oko sebe vidim mnogo divnih, inteligentnih i inače poduzetnih žena koje zaboravljaju vrijeme za sebe kad dobiju djecu. Da rodno ne generaliziram, možda ima i muškaraca koji to rade, samo ih ja još nisam srela - a ovi što ih znam toliko dobro distribuiraju me-time i them-time da bi svaka žena mogla od njih učiti.

Možda je to taj prvi i drugi i treći impuls da se maska s kisikom najprije stavi djetetu, ali kriza će proći i djeca će odrasti i opet ćemo ostati sami sa zapuštenom sobom. Ili tako nekako. Vrijeme za spavanje, za kavu, jogu, čitanje, druženje ili buljenje u prazno nije nešto što si smijemo uskratiti. Nije to sebično ni narcistično, već nasušno potrebno. Za punjenje baterija i za mentalnu ravnotežu i za dodir s nekim starim joie de vivreom iz pre-kids perioda. I ne činite samo sebi uslugu, već svima oko sebe: mi smo se doma odavno složili da nam je za što besprijekornije funkcioniranje obiteljskog života najvažnije da sam ja zadovoljna.

I opet, riječima gospodina Runkela, koji mi sad dok ga dekonstruiram ima mnogo više smisla od svoje hrvatske inačice, utočišta su spas od bijegova. Dobro, ovo su moje riječi, on je rekao: "The fewer intentional retreats we take for ourselves, the more we will find ourselves unintentionally finding ways to escape." Ali razumijemo se.

* Zahvaljujući raspravi s Marijinog walla, doznala sam za ovaj zgodan prijevod za toddlera, koji mi se puno više sviđa od varijante "hodanče", prevedene i sada korištene u znanstvenim radovima i istraživanjima o razvoju govora. Pa da ga probamo učestiti u hrvatskom!