Vrijeme je za spavanje, sad će te mama staviti u stezulju, tepa joj tata, isključivo u privatnosti doma, naravno, jer ne želimo da nam korpulentna Afroamerikanka iz social servicea pozvoni na vrata. Pa da moramo razjašnjavati nesporazum oko označavanja večernjeg rituala. A ritual je, izmedju ostalog, zamatanje u dekicu slash vreću za spavanje. Od finog mekog pamuka, zelene boje. To se zove swaddling, i s njim me upoznala frendica dok je beba bila u trbuhu (hvala, Ana-Marija), a ideje o plaču, grčevima i nespavanju još uvijek u zraku. Swaddling pomaže, rekla mi je, bebe spavaju ko bebe, provjereno. Tako sam ja, uvijek otvorena alternativnim metodama postupanja i artiklima s pričom (tzv.sucker for stories) naručila tu dekicu, oprala je bezomekšivačadvaputisperidaneostanepraškabebeimajuosjetljivukožu i imala je spremnu, ali nisam je koristila prvih par tjedana. Ništa čudno, morala sam najprije naučiti kako se koriste pelene, bodiji i bodibenkice. Onda je jednog ranog jutra dijete neutješno plakalo, nahranjeno i presvuceno - dotad sam već naučila kako se koriste svi ovi ostali pripremljeni proizvodi - pa sam onda posegnula za swaddlingom. I upalilo je. Ne znam jel zbog dekice, ili se dijete jednostavno umorilo, ili ju je prestalo mučiti to što ju je već mučilo, ali zaspala je snom pravednika. Pravednice.

Dakle, o čemu je riječ? Swaddling bi se moglo prevesti kao zamatanje, i to posebnom tehnikom, tako da se ograniče pokreti djeteta - ruke se sputaju uz tijelo (s tim da je "sputaju" pregrub izraz, dijete ih poslije može pomaknuti kako mu odgovara, ali ispada da im uglavnom odgovara da ostanu tako), a noge idu u nešto što podsjeća na vreću, što također ograničava kaotične pokrete kakve novorođena djeca znaju imati. To ih onda umiri i lakše im je zaspati: s jedne strane suprimira Morov refleks - ono kad naglo u snu, zbog nekog zvuka ili podražaja, dignu ili rašire obje ručice - meni je to bilo silno smiješnoi ispočetka - zbog kojeg sami sebe probude, a s druge strane, sputanost ih podsjeća na sigurno okruženje u kojem su proveli devet mjeseci.

Ne znam koliko ova druga teza znanstveno drži vodu, ali priča je svakako zanimljiva, našla sam je skraćenu u brošuri koju sam dobila uz naručenu SwaddleMe dekicu. Autorica brošure navodi dva literaturna izvora na koja se poziva, a tiču se načina, ili bolje rečeno principa na temelju kojih je moguće umiriti i utješiti dijete koje je nemirno i stalno plače. Razlog zašto su se oba autora - dr. Harvey Karp i Ria Blom - našla u pregledu uz SwaddleMe jest što i jedno i drugo spominju swaddling kao jednu od metoda. Swaddling se ne mora raditi s posebnim dekicama - dovoljna je tetra pelena ili neka lagana prostirka, ali treba proučiti tehnike i doista znati što radite, nije baš for dummies. Koga zanima, može vježbati ovdje - meni se zasad isplatila ova namjenska kapitalistička patka.

Highlightsi teorija spomenutih autora su sljedeći: Karp govori o tzv. refleksu smirivanja koji se aktivira u trenutku kad beba oko sebe ima uvjete tj. okolinu koja je slična onoj u maternici. Mnoga djeca su nemirna i plaču, kaže on, jer su čak i u terminu rođena djeca zapravo došla na svijet tri mjeseca prerano. Tako mora biti, nastavlja, jer kasnije bi nastala prevelika disproporcija između veličine glave tj. mozga u razvoju i majčine zdjelice. Zbog tog preranog dolaska na svijet pun najrazličitijih podražaja, djeci treba u toj ranoj fazi osigurati uvjete koji oponašaju sigurnost maternice. U tim se uvjetima onda aktivira refleks simirivanja, a to se radi pomoću pet tehnika, koje doista imaju smisla i koje provjereno pale: recimo, njihanje ili vožnja u kolicima ili autu (jer dijete je veći dio dana u trbuhu osjećalo to njihanje, zbog pokreta majke). Moj favorit među njegovim objašnjenjima je tehnika šššššš - šuštanja ili pstkanja, kad dijete umirujete tim zvukom - to navodno pali zato što dijete podsjeća na šuštanje majčina krvotoka kojem je bilo izloženo 24 h dnevno i koje je jako glasno za nekoga tko je unutra. Iz tog razloga djeci paše i glasan zvuk usisavača ili fena.
Ria Blom također spominje zamatanje kao jednu od korisnih metoda i polazi od konstatacije da su djeca često iznimno nemirna jer su preumorna i zbog toga nervozna pa se ona koncentrira na to kako ih uputiti, odnosno "naučiti" na određeni mir i ritam. Kaže, recimo, da je bitno da se dijete nauči samo zaspati, bez mnogo dodatnih napora od strane roditelja koju uključuju višesatno nošenje, pjevanje, ljuljanje i moljenje pa preporučuje da se bebe što je češće moguće budne stavljaju u krevet, a na prve znakove umora. Ako se još pri tome ušuškaju dekicom i umire, nakon nekog vremena (uz primjenu još nekih metoda koje opisuje, i nužnu upornost), uspjeh ne bi trebao izostati. Piše da obje knjige daju mnoge korisne savjete o tome kako umiriti i utješiti uznemireno dijete, prije svega praktične prirode. Budući da su linkovi koje imam njemačke verzije, guglala sam i otkrila da je knjiga pedijatra dr. Karpa prevedena na hrvatski - ne znam kakav je prijevod, ali ima turbosimpatičan naslov: Najsretnija beba u kvartu. Knjiga Rije Blom nije prevedena, čini mi se, njemačka verzija je ovdje, a vjerojatno postoji i prijevod na engleski.

Kao i sve metode, i swaddling ima svoje žestoke oponente i proponente. Što se kritike tiče, prva bi mogla biti da dijete stavljate u luđačku košulju, mumificirate i štajaznamštosvene. Zapravo, doista to malo smiješno izgleda, dijete umotano kao štruca. Moja štruca - za sad - zaspi sa smiješkom, pa mi je to dovoljna indikacija da je zadovoljna i da joj godi. Druga, puno realnije utemeljena kritika ima veze s potencijalno ometanim razvojem kukova u tom mumija-položaju. Iz tog razloga treba paziti ako se dijete zamata u pelenu ili dekicu koja nije posebno namijenjena swaddlingu. Kod ovih koje jesu, u dijelu za noge ima dovoljno prostora da kod bebe s normalnim razvojem ne bi trebalo biti nikakvih problema. Ja sam, recimo, dijete široko prematala neko vrijeme, i s tim širokim povojem je mogla stati u dekicu bez problema. Naravno, ako neke poteškoće ili sumnje postoje, treba se konzultirati s pedijatrom ili ortopedom.

A možda je to sve kao sveta vodica pa niti pomaže niti odmaže, ili je pomno upakirana - zamotana! - priča osmišljena za prodaju swaddleme-parafernalija. Ili sam možda ja imala sreće, kao što mi je susjeda jučer rekla, pa me dopalo dobro dijete, evonjezinaprijateljicabašnijeimalasrećedobilajedijetekojestalnovrišti. Za sada, knockonwood. Kako god, puno stvari u ovome mi ima smisla i logike, a i zgodna je priča. A ja, kao što već rekoh, sucker for stories, praktične i faktografske u ovoj epizodi.