Moja se mama uvijek ljuti kad sluša da netko s prvim djetetom ima šest albuma, a s drugim jedva sklepan jedan. Ili da je prvo dobilo sve novo i ekskluzivno i naručeno i rađeno po mjeri, dok je za drugo zaključeno da mu pola toga ne treba, a drugu polovicu naslijedi staro od brata ili sestre. U velikoj većini slučajeva ovakvi primjeri su pozitivni i služe da naglase roditeljsku ležernost nakon iskustva prvog kompliciranja: više su duhovitog i edukativnog karaktera i njima se nikako ne ističe manjak ljubavi i privrženosti prema drugom djetetu. Ali eto, moja mama je baš osjetljiva na to. Jer sva njezina djeca moraju u svakom trenutku sve imati jednako. A ja sam svakom novom godinom i svakim novim djetetom sve više kao svoja mama. Onda možete misliti kako to u ovom trenutku izgleda s dvogodišnjakinjom i dvomjesečnom bebom, koji moraju u svakom trenutku dobiti isto. Zdrav razum i meni i vama govori da to nije moguće. Ali to nije razlog da se ja prestanem truditi. Pomalo i zato što u ovoj fazi sa zdravim razumom malo kontaktiram.

Od potreba dvogodišnjakinje veće su jedino potrebe dvogodišnjakinje koja je upravo počela dijeliti dotad nepodijeljenu roditeljsku pozornost. Kod nje se u baš pravilnim razmacima i karakteristično todlerski bipolarno izmjenjuju izjave "ljubit bacu" i "ubit bacu". Što se dvomjesečnih beba tiče, njih ima različitih, ali ovaj koji je mene zapao je ono što zovu zahtjevnim. Fussy baby, što bi rekli, kad smo već kod eufemizama. Inače prvi put čujem za taj izraz: eto kako jezik odražava ili gradi stvarnost, kad stekneš označeno, nađeš i označitelja. Dakle, taj moj drugi zahtjevan je na onaj način da je zadovoljan dok sisa i dok leži na mami ili u marami. Mar-mami. Muče ga grčevi, vjetrovi, ima sto probavnih problema, nije mu lako i totalno suosjećam s njim. Više nego s njegovom sestrom, često, i nekad me zbog toga grize savjest. Ali hendlam ih oboje na dnevnoj bazi, mahom na rubu živčanog sloma, i skupljam uglavnom nesuvisla i nesistematična zapažanja. Kojih se uglavnom ne sjećam kad ih hoću ovdje zapisati.

Jedan me zaključak na dnevnoj bazi prati, vraća se i potvrđuje se stalno iznova pa ga nisam uspjela zaboraviti do ovog trenutka zapisivanja. A to je: ništa što je funkcioniralo s prvim ne funkcionira s drugim, i moram sve ispočetka. Otkrivati, zaključivati, kombinirati, a gotova rješenja zaboraviti ili baciti kroz prozor. U tolikoj to mjeri ništa staro ne funkcionira s novim da sam ozbiljno razmišljala o tome da prestanem pametovati ovdje i govoriti tj. pisati s nekim kredibilitetom i uvjerenošću, jer sve moje teme i ta gotova funkcionirajuća rješenja očigledno su bila kombinacija sreće, dobro pogođenog trenutka i dobrog feedbacka. Ona je bila velika i naveliko jela od početka, on je bio mali i jeo polako i pomalo. Spavala je cijeli dan i bila neosjetljiva na buku, on loše spava po danu i turbo je osjetljiv na vanjske podražaje. Ona je bez beda od početka prihvatila emancipaciju vlastitog kinderbeta, on tjednima nije bio oduševljen i preferirao je gurnuti nos u moju sisu, a ruku mi zaplesti o naramenicu i tako spavati. Nju sam swaddlala i to bi ju jako smirilo, dok David Copperfield mrzi biti sputan i svaki put se uspije osloboditi. Ona se češće budila po noći i jela, ali bi odmah nakon obroka zaspala, on se budi rijetko, ali nemoguća je misija opet ga uspavati. Za nju su mi bili praktične pidžamice za prve mjesece, s bodijima kratkih rukava ispod pa sam i za njega pripremila iste kombinacije i prije nego se rodio, ali brzo se pokazalo da je to za njega višestruko loše odjevno rješenje. S njom nisam nikad razmišljala o dudi i razvila sam dosta čvrst stav prema takvoj vrsti tješenja; s njim se još odupirem, ali mi je potpuno i plastično jasno čemu dude služe.

I ne koristimo iste igračke niti tetrapelene na jednak način, niti je moguće održati čistoću i sterilnost i red, sad kad je u kući osim nas hiperaktivna todlerica, za razliku od ne tako davnog onda kad je došla beba u uređen prostor u kojem smo bili sami. Ipak, nekih zajedničkosti ima. Zajedničko je to da, ako ujutro ne upali, treba opet probati popodne, i treba nastaviti pokušavati. Ili ako ne popodne, onda sutra. Ili preksutra. Rotirati postupke, izmjenjivati metode i načine. Dok nešto ne upali, ili dok ne svisneš. Upornost je zajednička. I zajedničko je to da treba imati beskonačno strpljenje i čvrste živce odavde do Kineskog zida pa još cijelom njegovom širinom i duljinom. I tako je jasno da neće u svakom trenutku oboje moći dobiti jednako. I da će netko plakati dok čeka svoj red. Ali to je u redu. Zato im i želimo da ne budu jedinci, zar ne, da ih bolje pripremimo za realni život: dijeljenje, čekanje, strpljenje. Jednom će nam biti zahvalni. Ako preživimo dotad.