Imam to jedno tijelo i mislim da će mi u budućnosti trebati netko da mi ga čuva jer ja sama to slabo radim, a i ovo malo što sam ga čuvala, zaboravila sam tehnike i postale su mi irelevatne. Paradoksalno je pomalo, dosta ga kitim, i oblačim i stiliziram, ali slabo se brinem o njegovoj površini. Sudaram se prečesto sa zidovima, vratima, namještajem, kao da i ja učim hodati, razdirem koljena kao da mi je opet osam godina i skupljam modrice koje su više crne do boje indiga nego modre, ta tinta na tijelu, ali uvijek utisnuta bez datuma i mjesta događanja, dnevnik koji to nije.

Svi kažu, čuvaj se, budi pažljiva prema tom svom tijelu kad stojiš, sjediš, plešeš, gestikuliraš, preskačeš zapreke, kližeš, trčiš, hodaš. Svi kažu, jadna, boli li te, kad mu okrzneš površinu, dublje ili pliće, kad dođeš do krvi ili kosti. Vidaju udove, ruka-noga, krv-kost, i liječe bolno mjesto, i to godi, boli, ili oboje istovremeno. Svi se sjate oko trupa i manjih ili većih prozora u njegovu unutrašnjost, mada je bol zapravo u glavi. Jadan, baš jadan taj trup, i to tijelo kad si sama s njim i u njemu.

Ali kad više to nisi, kad zatrudniš, kad si trudna i kad rodiš, nitko neće reći, jadno to tvoje prenapregnuto tijelo, s dodatnom težinom, poludjelim dotokom krvi, rastegnutom kožom i razdvojenim trbušnim mišićima. Izvana se vidi tek da je još nešto unutra, onako kao kod zmijskog cara koji je progutao slona, a pod kožom lunapark, cirkus, dvadesetorostruka ekspanzija. Težište ti se pomiče, zglobovi labave, spotičeš se o vlastite nožne prste - pretpostavljaš, barem, jer ne vidiš ih dobro, iz ruku ti ispadaju duboki i plitki tanjuri i omiljene šalice, smiješan ti je taj novi prenapuhnuti kostim.

Onda devet mjeseci proba doživi svoju generalku pa premijeru, tijelo skida kazališnu obleku i šminku, allworldisastage, ali ne odjedanput. Od agonije koja krene u privatnosti doma do visceralnog masakra u javnoj rađaonici, s utrobom na stolu, izrezanog i razderanog tkiva koje je knjiški trebalo omekšati, ali u praksi nije, slijede dva mjeseca čišćenja koje ne izgleda nimalo čisto. I opet nitko ne kaže, jadno to tvoje tijelo. A i ja sama, sa starom i novostečenom nebrigom o svojoj ljušturi, odmahnem glavom, slegnem ramenima, i kažem, ne može drukčije. Pa onda čujem, to je dijete vrijedno svega, i jest, i ponovila bih to možda još koji put, a možda i ne bih, ali iz drugih razloga, ali miješate mi kruške i jabuke, ali to ne mijenja činjenicu da mi je tijelo bojno polje, poprište gadnih stvari, kolateralna žrtva života kako ga je Adam napisao još od Eve. 

Pa se onda preobrazba nastavlja, jer žene su metamorfi - od zmijskih carica koje su progutale šumske zvijeri preobraze se u tili čas opet u zmije, bez obzira na kilograme, kožu bez tonusa i strije, ili svemu tome usprkos. Centar se ispuhao, optok krvi smanjio, ali sad mi mlijeko kola žilama. Bradavica, za koju su me na biologiji, a ne na seksualnom odgoju učili da je erogena zona, dakle, osjetljivo mjesto, biva sažvakana bezubim čeljustima, pod normalno 10-12 puta dnevno i noćno, a u razvojnim skokovima još pokoji put gratis. Nekad je bila puna živčanih završetaka, danas vidim tragove zuba. Koji me iznenađuju, jer uopće ih ne osjećam. Za razliku od liječenja-gnječenja zaštopanih mliječnih kanalića.

U toj ultimativnoj funkcionalizaciji primarnih i sekundarnih spolnih obilježja zaboravim, kako već spomenuh, svoje ukupno tijelo, čak i njegove bitne lokomotorne funkcije koje pate. Boli ispočetka, a onda navikne. To žensko tijelo, koje je, osim što je instrument, čudesan i prilagodljiv stroj, samoobnovljiv i gotovo samoodrživ mehanizam. Funkcionira i s rukama koje se ne mogu istegnuti do kraja, cervikobrahijalnim sindromom i uklještenjem nervusa ischiadicusa. Da žene imaju visokofunkcionalne i lijepe, kameleonske repove, i da im ih zločesta djeca štapom otkinu, mogle bi i bez njih. Jer bi sigurno baš tada, dok im se život u tom repu još koprca pred očima, imale nekog bitnijeg posla za obaviti. Spasiti čovječanstvo, ili samo obitelj. A za tijelo, ima vremena.