Moj je knjigovođa dobio unuka otprilike kad i ja kćer. Nas smo dvoje poslovni frendovi već ohohoho godina, i to je maltene familijaran odnos. Samo što familiji ne zaračunavate honorar kao on meni, barem ne na mjesečnoj osnovi. Kad sam ga prvi put pitala kako je malac, objavio mi je da je mali Jan sve osim mali, mašala kilaže i centimetraže, dodao da još ne trči okolo pa nema gdje izgubiti kile, a ostatak maila posvetio onome što ga je očigledno mučilo. Sve je to super, samo nek je zdravlja, veli on meni, ali meni je u svemu tome najzanimljivje kako se moja Lara promijenila. Recimo, ne dopušta da se mali vozi u našem autu jer nema isofix. I drži Jana podalje od našeg psića, a Bobi bi mu tako rado iskazao naklonost i polizao ručicu. Ali dobro, takve su valjda te mlade mame. Piše meni on, lišeno svake aluzije. I tako svaki put usput, usred PDV-ova, ulaznih i izlaznih računa, ispali on po jednu ili dvije mikrofrustracije u moj inboks. Danas ja pišem, u prilogu skenirani ulazni računi koji nedostaju kako je Jan, a on će meni, hvala, Jan je super, nego meni je u svemu tome najzanimljivije kako se moja Lara promjenila. I uz standardnu priču o psiću i isofixu doda još: ona se uvijek furala na neke alternative i imala turbo liberalne stavove, a sad ga misli dojiti valjda do škole. Ako ga uopće pusti u školu, toliko je posesivna. Kling! Tu je meni zazvonilo. Na nešto poznato. Prvo vezano uz dojenje do škole, a drugo, još i više, uz određenu posesivnost.

Kad je moja mama znala pričati kako je i mene i brata i sestru dojila po dvije godine, mislila sam, okej, valjda je to neki standard, što li. Kad su pak bliske frendice dobile i dojile djecu, postalo mi je jasno što dojenje uključuje - koliko često dojenčad jede i kako je sisa i hrana i piće i zvečka all day and night long. Pa sam onda rekla ujebote pa to je malo složeniji podvig negoli sam zamišljala, nema šanse da, ako uopće budem dojila, dojim po uzoru na svoju mamu i po preporuci Svjetske zdravstvene organizacije.To je bilo dok sam bila bezdjetna. S djetetom su stigli novi hormoni, emocije i ideje, a bogme i dovoljna količina mlijeka. Brzo smo se uhodale i sad tako dobro hodamo, i tako praktično k tome, i tako nam je pet mjeseci brzo prohujalo da mi se - o tom-potom, al za sad - ove dvije preporučene godine uopće ne čine tako strašne. Možda ću, kako dijete bude raslo, imati druge probleme sa samim konceptom - jer jedno je dojiti dojenče, a drugo dijete koje je veliko i teško kao nekadašnji đaci prvaci i angažirano ulazi u dijalog sa sisom. Ali i o tom-potom.

A po pitanju posesivnosti - neki to jesmo inače, neki nismo, ili za one koji ne vole crnobijelo, neki smo više, neki manje. Ja sam inače manje, ali s djetetom sam neočekivano i iznenađujuće, više. I kao što nije da jedva čekam da se riješim dojenja, tako nije da jedva čekam da se riješim djeteta i da sam presretna kad ga mogu uvaliti nekom drugom. S veseljem je ostavim samu s tatom na par sati, nemam problema ni s tim da je ostavim sa svojom mamom, ali kad su ostali u pitanju imam malu inicijalnu i iracionalnu krizu. Pa moram ući u dijalog sa samom sobom i objasniti si uz kavu ili još bolje kolač neke racionalne stvari. I onda bude bolje. Baby steps, doslovce. Evo sad je napokon prošlo sat i pol otkad je tata odvezao dijete kod bake i dida pa mogu poslati jelsveuredu poruku.