„Živimo uronjeni u priče“, zapisao je poznati teoretičar pripovijedanja
Peter Brooks. Dok čitamo djeci, najbolje se možemo uvjeriti da je doista tako.
Zašto im je važno čitati od najranije dobio? Pa zato što su
velike šanse da će djeca kojoj se čita postati odrasli koji sami čitaju, i
odrasli koji misle svojom glavom. Kad čitamo djeci, razvijamo im empatiju,
potičemo kreativnost, i zbližavamo se s njima kroz trenutke neometane i nepodijeljene
pažnje. Čitanje potiče dječje pamćenje i razvoj govora, rasplamsava maštu i
slaže riznicu riječi i ideja koje će se aktivirati kad to najmanje očekujete. Dok
im čitate, vježbate skupa s njima: sjedenje na jednom mjestu, strpljenje i
koncentraciju.
Važno je da roditelji čitaju djeci, ali kako djeca uče manje
iz riječi, a više iz primjera, važno je da to radimo s ljubavlju, i da i sami
što više čitamo. Naši se interesi spontano se prenose na djecu, a kad im čitamo
nešto što i sami volimo, to na djecu djeluje vrlo zarazno.
Interes za knjige i čitanje kod djece možete pobuditi i kroz
razgovor o tekstovima i čitanju. Zato ću vam, prigodno, u našem prvom susretu
predstaviti tri slikovnice o riječima, knjigama i mjestima gdje one stanuju.
Oprostite, jeste li
vi vještica? (Školska knjiga, 2003.)
Tekst: Emily Horn
Ilustracije: Pawel Pawlak
Prijevod: Ivan Ott
Herbert je crni mačak krupnih žutih očiju, jako sladak, i jako
usamljen. Voli provoditi vrijeme u knjižnici jer je ondje lijepo, toplo, i uvijek
nađe neku zanimljivu knjigu. Našao je tako Enciklopediju
vještica, i u njoj pročitao da vještice vole crne mačke. Napokon netko tko
bi mu mogao biti prijatelj! Herbert ne zna kako izgleda vještica, ali u debeloj
knjizi nalazi detaljan opis. Naoružan preciznim kriterijima, kreće u potragu, i
svakome od kandidata postavlja isto pitanje: Oprostite, jeste li vi vještica?
Ali ni djevojka u prugastim čarapama, ni čistač ulice s metlom, ni gospođa koja
nešto kuha u golemom kotlu nisu vještice, i još su i prilično uvrijeđeni što ih
to netko pita. I što sad?
Tekst priče koja ipak nalazi svoj sretan kraj potpisuje
Emily Horn, Australka pedagoškog i umjetničkog obrazovanja, iskusna u radu s
djecom predškolske dobi. Za crteže je odgovoran nagrađivani poljski ilustrator Pawel
Pawlak, po današnjim društvenomrežnim i reklamnim kriterijima vrlo samozatajan
umjetnik. Između ostaloga, Pawlak se bavi i dizajnom setova za lutkarske
pozornice, i taj se prostorni pristup vidi i u njegovom prikazu mačka Herberta
i njegove potrage. Prostori po kojima se mačak kreće su razlomljeni i pomalo
geometrijski, te obiluju zanimljivim detaljima. Tako Herberta prvi put vidimo
kako sjedi na hrpi knjiga i grije se uz radijator dok vani pada kiša, udobno
smješten i udubljen u tekst. To je ilustracija koju bi svaka knjižnica
poželjela. I dječja soba. I sva mjesta gdje knjige stanuju.
Da priča Emily Horn i Pawla Pawlaka ostane lijepa i tečna i
na hrvatskom, pobrinuo se prevoditelj Ivan Ott. Njegova su rješenja jednostavna
i razumljiva, tek ponegdje osvježena nekom „težom“ riječi za koju se djeca redovito
zakače. Kad god moja četverogodišnjakinja čuje „Dapače“, nadoveže se rečenicom
koju je zapamtila iz slikovnice i kaže: „odvratio je Herbert“. A za odrasle:
probajte izgovoriti „čiribučiribiju“ – meni nikad ne uspije iz prve.
Osim zabavne priče i umjetničkih ilustracija, ovo je
slikovnica koja može biti povod za razgovor o stereotipima i čemu oni (ne)
služe. Zgodna je to lekcija i o metaforama, za djecu, ali i za odrasle. Kad je
vani hladno, a ljudi neprijateljski raspoloženi, uvijek se možemo utopliti i
naći društvo među koricama knjige. Nema veze što se u knjižnici baš i ne može
živjeti.
Velika tvornica
riječi (Artresor, 2013.)
Tekst: Agnès de Lestrade
Ilustracije: Valeria Docampo
Prijevod: Petra Matić
Mjesto radnje je grad u kojem ljudi uglavnom šute, jer
govoriti je skupo. Komunikacija nije spontana niti samorazumljiva: riječi se
moraju kupiti pa progutati da bi se mogle izgovoriti, a nemaju svi ljudi
jednaku kupovnu moć. Bez obzira na to, „velika tvornica riječi radi danonoćno“,
a „riječi koje izlaze iz strojeva raznolike su kao jezik“. Fileas je dječak
koji želi lijepoj Silvi čestitati rođendan i reći joj da je voli, ali nema
dovoljno novca da kupi skupe izraze ljubavi. Ima tri riječi koje je ulovio
mrežom za leptire dok su lepršale zrakom, i namijenio ih je Silvi. Malo
strahuje od Oskara, koji također voli Silvu, i ima dovoljno novca da kupi sve
riječi na svijetu. Hoće li Silva shvatiti što je Fileas mislio kad joj kaže: Trešnja, prašina, stolica?
Poetičan i maštovit, a vrlo jednostavan tekst djelo je
svestrane belgijske autorice Agnès de Lestrade. Ta je autorica mnogih
knjiga za djecu ujedno i aktivna likovna umjetnica te voditeljica radionica
kreativnog pisanja. Fokus njezinih priča nije samo poticanje dječjih sanjarija
i maštanja, već i razvoj kreativnog mišljenja.
Stvoriti svemir u kojem emocije prevladavaju razum – to je misija
i Valerije Docampo, koja se na najbolji mogući način pobrinula da ova topla,
lirska priča vizualno dođe do izražaja. Za nju je ilustriranje dječjih knjiga disciplina
koja spaja književnost, likovnu umjetnost, dizajn i film, i to je najbolja
definicija slikovnica općenito na koju sam dosad naišla. Veliku tvornicu riječi
zamislila je kao zlokobnu sjenu koja se nadvila nad grad i njegove stanovnike.
Kolorit je pomalo taman, igra svjetla i sjene njezina je specijalnost, ali zato
žarka crvena koja se provlači kroz knjigu ima vizualnu i pripovjednu snagu.
Da tekst divno teče, i na hrvatskom jeziku, pobrinula se
prevoditeljica Petra Matić. Njezina su rješenja jednostavna, a magična, topla i
emotivna, kao i priča u originalu. Kao takvu, možete je čitati i pokazivati
djeci najranije dobi.
Naslovnica je pomalo zlokobna, ali neka vas ne zavara: pogledate
li je bolje, vidite da se Fileas smješi i da mu je srce puno leptirića. Knjiga
je puna važnih, suptilinih poruka: ne docira, već pokazuje i ukazuje na važnost
empatije, iskrenosti i skromnosti. Za
one starije, Velika tvornica riječi otvara
mnoga važna pitanja: o klasnim razlikama, o konzumerizmu, o pravu na riječ i
pravu na govor, i o tome kako staviti osjećaje u riječi i koliko je to – ili
nije – važno. I nosi još jednu poruku: o važnosti tišine za kreativnost,
produktivnost i unutarnji mir u bučnom svijetu u kojem živimo.
Fantastične leteće
knjige g. Morrisa Lessmorea (MeandarMedia, 2015. – drugo izdanje)
Tekst: William Joyce
Ilustracije: William Joyce i Joe Bluhm
Prijevod: Vanda Mikšić
„Naši su životi neraskidivo isprepleteni s pripovijedanjem, pričama
koje pripovijedamo ili nam ih pripovijedaju, o kojima sanjamo, zamišljamo ih
ili bismo ih željeli ispripovijedati“, rekao je to onaj isti Peter Brooks s
kojim sam gore počela ovu priču o pričama, i toga sam se sjetila čim sam uzela
ovu slikovnicu u ruke. Posudila sam je za sebe, ali djeca su se oduševila. I
mada kažu da je ovo slikovnica za odrasle, nekako mislim da je preporučena dob
vrlo rastezljiv pojam, a prilično sam sigurna da dobra priča ima mnogo razina,
i da funkcionira na svakoj.
Pa i na onoj najrudimentarnijoj: Morris Lessmore - iz
naslova - volio je riječi, priče, knjige. Čitao je i pisao, sve dok jednom nije
naišla oluja i otpuhala sve što je dotad poznavao, uključujući i tekst iz
njegove knjige. Lutao je opustošenim crnobijelim svijetom sve dok nije sreo damu
krasnog kolorita. Ona je proletjela iznad njega i pogodila ga knjigom. U srce,
ne u glavu. I poklonila mu novi smisao. Uselio se u kuću prepunu živih, fantastičnih
knjiga i posvetio im život, pišući istovremeno i svoj dnevnik. Koji je nastavio
živjeti i nakon što je Morris Lessmore ispisao njegovu zadnju stranicu.
Predivnu i neobičnu priču nadahnuli su život i umjetnost
podjednako. Autor je dugo radio na tekstu i razvio ga je u nekoliko žanrova –
između ostaloga, i u Oscarom nagrađeni kratki animirani film. Ilustracije teku
paralelno s tekstom i dopunjuju ga. Za boju i živost uvijek su odgovorne
knjige: kad njih nema, vlada siva apokalipsa, a čim prolete, mašući koricama,
busterkeatonovski svijet i svi ljudi u njemu poprime boju. Sve je provučeno
kroz neki retro filter, i ima finu patinu koja spaja prošle, sadašnje i buduće
ljude i njihove tekstove.
Fantastične leteće
knjige vrve fantastično slikovitim prikazima čitanja: Morris Lessmore u
neke se knjige uvlači i u njima ostaje danima, kliže im se po stranicama,
skakuće s rečenice na rečenicu, izvrće slova naopačke i visi s njih, neodlučan oko
povratka u stvarni svijet. A da se hrvatski čitatelji usred knjige osjećaju kao
usred filma, brine se iznimno ritmičan i skladan prijevod Vande Mikšić, koji
vrvi jednostavnim, a zvonkim sintagmama i pomno biranim aliteracijama.
Sa svojim prekrasnim panoramskim formatom i nadahnutim
ilustracijama, i ova je slikovnica poput zanimljivog, mjestimično nijemog filma.
Zato je sjajan dar i za djecu i za odrasle tekstualne sladokusce podjednako.
Negdje na pola knjige, moja kći je tužno rekla: ali mama, on je stalno sâm!
Ali ne, objasnila sam, s knjigama nikad nisi sam. I mada „svaka priča krije i
nemire“, pripovijetke i knjige imaju zacjeljujuću snagu. I uvijek su tu da nas
utješe. I uznemire. I oboje je okej.
Napisala: Anda Bukvić
Tekst je izvorno objavljen na Dblogu Telegram.hr - a, LINK