U moje berlinsko vrijeme, dok mi ni D od djece, vlastite ni tuđe, nije bilo u peti niti u bilo kojem drugom dijelu tijela, znala sam često i s guštom otići s Lidijom i njezinom kćerkom u kvartovski kindercafe. Ograđen prostor, normalni, samo nešto niži, stolci i stolice, Kaffee i Kuchen ponuda, i gomila igračaka, još nižih stolića i stolova, i pravi pješčanik...
Nisam više na porodiljnom, što se porezne uprave tiče, nisam ni bila, ali i dalje sam volonterski zaposlena kao kućna boginja i dosta se družim s kuhinjom, katkad i u terapijske svrhe. Neke dane (i noći) kuham jer dijete mora jesti, neke jer mi moramo jesti, neke jer mi se jede nešto što skuham, a neke jer mi se ne jede nešto što...
