Osam i trideset je, pada kiša, popila sam kavu i našpricala kadu alkoholnim octom. U zahodsku školjku nasula sam sodu bikarbonu, a slavine natrljala limunskom kiselinom. Limunsku sam kiselinu razrijeđenu vodom ulila i u vrč za zagrijavanje vode. Kroz prozor gledam kako jutarnja kiša natapa posude sa cvijećem. Svi eleri i đirani skoro su gnjili. Još nije ni zahladilo kako treba, a jesen je poput one u slikovnicama. Tamni sivi oblak od jutra visi nad neboderom i plače po krovovima. Dječje igralište koje vidim s balkona tužno je i pusto. Samo što ispod tobogana ne počnu rasti
gljive. Vlaga. U stroj za rublje sam isto ulila ocat. Umjesto omekšivača koristim jabučni ocat s dodatkom nekoliko kapi eteričnog ulja. Najviše volim geranij. Ivo je u školi već 35 minuta, uskoro će mu završiti prvi sat, još me nitko nije nazvao.
Dobro je. Možda je sve u redu. Ipak osjećam u prsima da
će telefon ubrzo zazvoniti. Sudoper ću natrljati limunskom
kiselinom. Cvijeće u vazi je već sagnulo glave. Tužno. Sjedim za kuhinjskim stolom i oštrim olovke. Olovke nisu što su nekada bile, ili oštrila nisu što su nekada bila. Stalno pucaju grafiti. Ivo svakoga dana treba novu olovku, zapravo nekoliko njih i gumicu. Gumicu pojede svakoga dana. Potpuno ju sažvače. Ponekad je izgubi, ponekad je izbode olovkom pa tako uništi i olovku i gumicu. Još je mali za puntaricu. Tek je par mjeseci u prvom razredu, a pernica mu je potpuno uništena. Ovo mu nije prva. Išarana flomasterima. Flomasteri su raščupani, učiteljica kaže da pritišće njima o klupu
ili u bilježnice drugih učenika. Morala ga je staviti da sjedi sam u prvoj klupi ispred nje. Ipak ni to se nije pokazalo kao dobro rješenje, jer ju je jučer toliko izudarao u potkoljenice da joj je ostavio modrice.

– Ne moram ja to trpjeti – izletjelo joj je jučer nakon što mi je izredala čitavu listu primjera i opaski neprilagođenog ponašanja. Bilo mi je zaista neugodno i nisam više znala što bih rekla umjesto isprike. Na svaku njezinu repliku iz nastavničkog priručnika gdje je bilježila njegove propuste i opaske ja bih rekla “Ispričavam se.” Kao da sam u crkvi i ponavljam “Molimo te”.

– Molim te bože da danas ostane u školi i da ne napravi
nikakvu glupost. Molimo te.

Sudoper izgleda zaista dobro, limunska kiselina skida kamenac bolje od svih ostalih sredstava, a i puno je jeftinija od tvorničkih sredstava za čišćenje iako ponekad nemam novca niti za takav luksuz kao što je limunska kiselina. 

Pernica košta 60 kuna. Pernica na tri kata, na tri reda patent zatvarača, proizvedena u Kini s Flash Gordonom, Spidermanom, Tamagochijem, Pikachuom… 60 kuna. Yu Gi Oh, Hello Kitty, Ninja kornjače, Spužva Bob. Neki dan sam pokušala s učiteljem Splinterom:

– Ljubavi što bi ti učitelj Splinter rekao na to ponašanje, je li u redu djevojčice gurati sa stolica i šarati im bilježnice? Zašto to radiš? Znaš li?

Ivo bi uglavnom izmišljao razloge koji nisu imali veze sa stvarnošću.

– Zato što je ona sama pala.

Kada je psihologinja rekla da on živi u paralelnoj stvarnosti, ja sam samo rekla:

– Znam.

Ona je u mene gledala netremice kao da ću ja čarobnim štapićem riješiti tu situaciju ili da ću Ivu na glavu staviti šešir kao u Harry Poteru i on će postati uzoran učenik ili u najmanju ruku čarobnjak, Hobit, vilenjak, Ninja kornjača.

– Gospođo trebate s njim raditi! – savjetovala me ta pitija,
a ja sam skrušeno rekla – Znam.

Prašina se formira u duge meke paperjaste nakupine po rubovima. Najbolje bi bilo svakoga dana nekim čarobnim krpama s elektricitetom proći podove od ugla do ugla. Čarobne krpe su odlične, ali od njih mi se ježi koža. Imam suhu kožu na rukama. Imam suhu kožu po cijelom tijelu, ako se nakon tuširanja namažem uljem za bebe još dok sam mokra koža mi bude mekša. Inače mi se s potkoljenica trusi koža. Nije lijepo kad skinem čarape. Pazim da to ne radim pred Ivom.

– Ne možeš uništavati olovke svaki dan, olovkom lijepo polako i uredno moraš pisati onako kao i druga djeca – govorim svome jedincu svakoga dana kada se vrati kući iz škole i rješavam s njim domaći rad. U prosjeku nam treba tri do pet sati svakoga dana da napišemo domaći rad. Moj sin ima disgrafiju, diskalkuliju, disfaziju i disleksiju. Sve je testove za upis prošao unutar tolerantne granice za dob, uredno je upisan u prvi razred i sada uredno svakoga dana
sjedi s čistačicama među golemim fikusima u hodniku pod raspelom i čeka red za stručnu službu.

– Vaš sin kao da nije normalan – rekla mi je neki dan učiteljica dok sam joj pokušavala opravdati njegovo nesudjelovanje u nastavi. 
– Ja kao da govorim zidu – mantrala je svoj raport govoreći mi tonom dječje pravobraniteljice.

– Da, žao mi je, razumijem vas – ponavljala sam – Znate on je išao i u integrativnu skupinu u vrtiću za djecu s teškoćama, možda mu treba malo više vremena ili drugačiji pristup. Pokušavala sam uspostaviti prijateljski ton, suradništvo, partnerstvo. Bilo kakav most koji bi nas približio, koji bi iznad male glave moga djeteta bio zaklon od ovoga odgojno obrazovnog sustava punog visokih zahtjeva i očekivanja.

– A! – izgovorila je Barbie učiteljica s umjetnim noktima. Ja sam gledala u palmu na njezinom palcu i čekala da se uspostavi suradnja. Ona je sklapala ulijepljene trepavice te tišinu svirala razvlačeći usnice u osmijeh i zamišljenu ozbiljnost. Činilo se za trenutak da će tim facijalnim vježbama dovući rješenje negdje iz grla na vrh jezika.

– Znate takve djece s disleksijom i djece koja imaju možda neke druge sposobnosti malo izraženije od onih koje se traže programom od sedmogodišnjaka ima. Ima dosta.

Osjećala sam da mi se znoje ruke i osjećala sam duboko u sebi da je ovo vrijeme besmisleno, da ja govorim zidu u ovom čistom prostoru u koji će za koji čas ući spremačica i zakolutati očima jer još gnjavim jadnu učiteljicu, kao da joj nije dosta takvih i u redovnom rasporedu, ali nije me bilo briga.

– Što radite sa slabovidnom djecom, gluhom? – pitala sam – oni imaju druge sposobnosti.

– Kakve sposobnosti? – ispalila je djevojka ispeglane kose kao da sumnja da moj sin može imati ikakve sposobnosti.

– Pa ima recimo odvojeni rad ruku i na mjerenjima empatije pokazao je začuđujuće veliku nježnost prema životinjama…
Barbie me gledala molećivo, kao da mi je htjela reći: – Ma dajte gospođo, molim vas.
– To su djeca s posebnim potrebama – nastavila sam
hrabro – vi biste za takvu djecu morali imati individualizirane,
pa i prilagođene programe, vrlo vjerojatno i suradnike u nastavi. Recite mi što da ja radim ako vi s njim ne možete izaći na kraj. Pa to dijete ima dijagnozu, ima dosje pretraga. Zar suvremeno školstvo nema rješenje za rad s djetetom koje ima disleksiju?

– Znam gospođo, ali ja nisam zato studirala.

– A za što ste studirali?

Ne razumijem zašto toliko hvale sodu bikarbonu, limunska kiselina stvarno čisti, ali soda… uklanja neugodne mirise. Ostavite tanjurić sa sodom bikarbonom u hladnjaku i uklonit ćete neugodne mirise.
Devet je sati, već je počeo drugi sat. Ako je sve u redu sada imaju matematiku. Na frižider sam uredno nalijepila raspored sati, okolo smo zajedno crtali oblačiće i sunca. Pored rasporeda je i tablica u koji upisujemo sunce kad god je u školi sve prošlo kako treba, a oblačiće ako je stručna služba i gospođica Uči opet morala zvati mamu.

Uči, Uči, zašto je zovu Uči? Sve je nekako opušteno, sve je po HNOS-u, učiteljica je mlada s briljantićem u zubu, nasmijana, prpošna, vesela, pristupačna. Djeca je vole, djevojčice
u Zara opravicama trče k njoj i viču UUUUČČIIIII!!! a ona
ih onda grli i obožava. I uvijek je poslušaju kad im kaže da preko odmora svi stoje u grupici i da ne trče.

Ivo se prekjučer tijekom odmora pomokrio po školskoj zgradi. Neki dripci iz starijih razreda su ga nagovorili, rekla mi je učiteljica.

– Ali kako on sam ne vidi da to nije u redu – sažalno mi se obratila, ali ja sam osjećala da se ona gnuša i mene i njega i vjerojatno koluta očima i govori kroz usne boje ljuske od jajeta:

– Bože sveti.

Nisam mogla vjerovati da je moj sin, da bi privukao pažnju, kako je rekla psihologinja, skinuo gaćice i pomokrio se po staklenim vratima škole. Bilo mi je neugodno, zapravo ne da mi je bilo neugodno, mislila sam da sanjam i gledala sam u pod. U uredu psihologinje na zidu isto visi raspelo. Koga boga raspinju više u svakoj prostoriji? Ne razumijem što im to znači. 

Ako pomaknem sve boce sa sredstvima za čišćenje ispod umivaonika odnekud počinju izlaziti mravi. Nije mi jasno
odakle. Živimo na petom katu. Moj sin i ja. Sve je čisto. Odakle mravi? Kaže mi prijateljica da možda izlaze iz fuga. Iz fuga? Izlaze mravi? Ne razumijem, kakve su to fuge iz kojih izlaze mravi? Gdje su im mravinjaci? U pločicama!

Još malo pa će veliki odmor, ako Ivu ne pošalju kući prije velikog odmora kupit ću mu danas bananka. Zapravo, još bolje, otići ću pred školu i odnijeti mu ga, tako neće mokriti po školi niti napraviti neku drugu ludost.

Kiša pada dugim, kosim, mokrim strelicama. Asfalt smrdi po kartonu. Na parkiralištu je kaos, otkad se parking u gradu naplaćuje svi koji žive u udaljenim kvartovima parkiraju na parkiralištima pred zgradama bliže središtu grada koja su namijenjena za stanare. Skoro svakoga dana netko se ovdje pred zgradom svađa. Ako čovjek mora nekamo izaći autom, kada se vrati nema nikakve šanse da parkira auto pred svojom kućom sve dok ne završi radno vrijeme i poslovni ljudi ne otparkiraju svoje Opele i Škode i sve te neke aute koji su svi isti i svi su lišeni šarma. Ja mislim da je to sve šrot, ti njihovi auti na lizing. Usred parkirališta je ogromna lokva, jezero. Svugdje uokolo sve je popunjeno automobilima, nemam kuda proći. Možda da se popnem na njihove haube pa da tako prijeđem parking ili da ugazim u lokvu, podignem nogavice i na petama pažljivo otkoračam na drugu stranu.


Preko dječjeg igrališta vidim svoga jedinca. Vuče jaknu po tlu, a prevelika torba je otvorena. Iz nje na kišu plaze jezici bilježnica i knjiga.

– Ivo – viknem. – Bože, pa kiša će ti smočiti knjige. –

Potrčim prema njemu i prvo što napravim zatvorim je da torbu i stavim na svoje rame.

– Hej, mališa, kako je bilo u školi? – pokušavam biti vedra
dok stojimo u lokvi, a neki lizing nam turira za leđima.

– Dobro – kaže moj dječak. – Rekla je učiteljica da dođeš
kad završi nastavu sa svima.
Nasmijem se kao da to nije ništa strašno i pogladim mu kosicu. Osjećam kako bih podigla dijete u naručje i otrčala preko ovog parkinga i ove lokve da nas nitko više nigdje ne vidi. Pogotovo ne stručna služba kojoj nad radnim stolom visi raspelo i uokvirena paška čipka pored slike bivšeg predsjednika s papom i koji u mene gledaju kao da sam s druge planete zajedno sa svojim poremećenim sinom.

Pitam se da li se ikada itko od njih stavio u kožu onih roditelja
koji vise pred socijalnim službama, kojima propisuju medikamente zbog fantomskog ADHD-a, gdje su njihove pametne ploče i projekti za integraciju, ljubav za drugoga. Ne mogu vjerovati da je kriterij uspjeha razreda… Ne mogu vjerovati, ali opet i iznova.


– A tebe su opet pustili kući ranije? Zašto, je li sve bilo u redu?
– Rekla je učiteljica da riješim listić kući. Bili smo danas u knjižnici.
– O! Bili ste u knjižnici? Baš lijepo! U školskoj knjižnici? Kako je bilo? – saginjući se ispitivala sam mališana i grlila ona mala krhka ramena.
– Sjedio sam pored Uči – rekao je.
– O, pa ne sumnjam – nasmijala sam se i tim smijehom osjetila kako se smekšava kora sivog dana i ona tjeskoba koju samo škola može proizvesti kod djeteta, tjeskoba kao žica.
- Rekao sam: – Uči, smrdiš k’o svinja.
– Molim? – viknula sam. – Što si rekao? – pa kako si to mogao reći, jesi ti lud? Gdje si to čuo?
– Pa smrdjela je – pogledao me dječak – ali rekao sam joj na uho da to nitko osim nje ne čuje.


– Sjednite gospođo – obratila mi se ljubazno učiteljica dok su učenici veselo čavrljajući napuštali učionicu. Gledala sam crtkarije po zidovima. Dobro došli u 1. razred, pa imena učenika, njihova slatka lica u velikom zajedničkom srcu koje ih je toplo okupljalo u novoj zajednici što će ih učiniti prijateljima do kraja života. Kalendar godišnjih doba i veliko slovo A obojano plavom bojom kao kuća iznad automobila, aviona, alata. B brod, C cipela. Smješkala sam se i ja hineći radoznalost sjedeći na maloj
drvenoj stolici, za malom drvenom klupom poput zbunjene
Snjeguljice što će je sada, evo za nekoliko trenutaka samo dok isprati zadnjeg ozarenog prvašića prozvati maćeha, ovoga
puta u tijelu mlade učiteljice. Učiteljica je bila uredna, čista
i nasmijana, na njezinoj klupi većoj od klupičica za patuljke uredno su bile složene fascikle i papiri, nastavnički priručnik, pernica, flomasteri za bijelu ploču, upute za pametnu ploču, njezina torba sa zlatnim privjeskom. Oko vrata je imala mali Swarovski privjesak. Ja sam gledala u svoje patike i držala glavu ponosno čekajući na novo iznenađenje, ali moram priznati da je skrušenost, poniznost i spremnost na suradnju koju sam osjećala u prvom periodu Ivinog polaska u školu lagano prerasla u zajedljivost i drskost. Negdje u sebi osjećala sam da ovaj sistem nije dobrohotan i da ove nasmijane
gospođice Uči nisu baš sklone pomoći i tako, eto, gledala sam patike, kao što rekoh, i čekala da Uči važno ispremješta papire. Ona je prva ustala i došla do mene, spustila preda me crtež. Prepoznala sam nezgrapnu, neurednu, kvrgavu grafiku svoga sina.

– Ovo mi je danas dala učiteljica iz vjeronauka – rekla je ozbiljno.

Crtež je prikazivao dva lika, recimo. Jedan je stajao mirno, a drugi je pucao u pravcu ovoga što je stajao mirno.

– Što je ovo? – pitala sam.
– To je nacrtao vaš sin na temu Kako bih dočekao Isusa?

Gledala sam u papir i shvaćala da je Ivo nacrtao lik iz igrica koji puca u drugog lika, koji je u ovom slučaju bio Isus. Bilo mi je jasno da mlada inkarnacija naci stražarice vidi u crtežu svu pogubnost mladog naraštaja koji je otpao od majke crkve zbog neodgoja i poražavajućeg morala onih koji ne slijede božji nauk, svakodnevno mole i odlaze na misu. Nisam znala kojim jezikom da joj kažem da ju je moje dijete htjelo isprovocirati i da sam sigurna da je mogao da je htio precrtati bilo koji model od djece u razredu koja su
crtala kako s Isusom kite bor, gledaju tv, jedu pureće pečenje.
Nisam znala kako da joj kažem da bih ja na ovu temu Kako bih dočekala Isusa vrlo vjerojatno nacrtala kako sam se usrala od straha jer da dijete ne zna kako bi dočekalo Isusa. A Isus je iznad mutave, bijele, pametne ploče mutavo visio sa svoga raspela s krunom od trnja oko glave i kolutao očima i tako ostao s pogledom negdje gore.

Pogledala sam u djevojku koja je stajala strogo iznad mene, mogla je imati oko 25 godina. Normalna, mlada učiteljica koja nije znala što da kaže majci čije bi dijete u prvom razredu pucalo u njenog Isusa.
– Ma, on vam ne bi pucao u Isusa – čujem sebe kako izgovaram i kao nasmijala bi se.
– Dopustite – kaže djevojka strogo i nekako ohrabreno, s nadmoći onoga tko je u pravu.
– Dopustite, molim vas! pa krene jeftinom psihoanalizom vjeronaučne stručne službe iščitavati Ivin crtež.
– Ma što da vam dopustim? – prekinem je.
– Što želite da vam dopustim?

U velikom holu osnovne škole među gigantskim fikusima i benjaminima stajala je ploča s natpisom Ovo je mjesto nulte tolerancije na nasilje, stajao je zaštitar u uniformi, visio je
grb, visjela je zastava, visio je Isus s križa. Hodnik je bio čist i još vlažan, vidjeli su se tragovi mokre krpe. Učinilo mi se da se u ovoj zgradi vrlo pazi na čistoću, mislim da su koristili pravu solnu kiselinu u zahodima, a ovdje na hodnicima valjda razrijeđeni klor.
Vani je stajalo popodne. Ništa se nije micalo. Čak se i ono malo lišća u granama pritajilo i ne pada. Ja sam hodala brzo kroz gustu tišinu susjedstva i polako stiskala vilicu.

U kući je bilo toplo i tiho. Ivo je do pola ležao na kuhinjskom stolu i na zgužvanom listiću za domaću zadaću crvenim flomasterom crtao popularne “smajliće” u kuglice kojima je okićena jelka. Naime, u prvom razredu su sad uveli te nasmijane kružiće kako djecu ne bi demotivirali ocjenama. Naravno, neki učenici nikada ne dobiju smješka, dobiju samo one namrgođene, vazda “zbedirane” i zabrinute, kao moj sin. Stala sam iznad njega i gledala kako je i ovaj put pogrešno napravio zadaću i kako nije kuglice obojio nego ih je sve nasmijao, a kada je završio nastavio je dalje po papiru oko jelke i poklona sve tamo do zvijezda crtati sebi nasmijana lica. Lijepo i čisto.



*** Iz zbirke priča "Meke granice" (Algoritam, 2015), objavljeno s autoričinim dopuštenjem

*** Fotke: Tim Wright, Jordan Whitt on Unsplash