U moru predimenzioniranih plišanaca, histeričnih mobila, nezgrapnih zvečki, prevelikih i premalih bodića, nepraktičnih, ali lijepih suknjica i nepotrebnih cipelica, našla se i mreža za snove: dovoljno velika da obuhvati svijet male djevojčice, i dovoljno mala da ne smeta kad djevojčica naraste velika. Metalno klecanje zvončića oduševilo je mamu, u nekom prošlom životu ljubiteljicu glazbe koju proizvodi poljubac propuha i štapićastog metala, a dijete se najviše oduševilo perjem zataknutim s obje strane čvrsto opletene mreže: u puzalačkom oduševljenju i energičnoj želji da ustima, jezikom i bezubim čeljustima prouči cijeli svijet, očerupala je jednom (ne)prilikom čarobnu napravicu, naivno preblizu postavljenu na odgovarajuće mjesto, uz krevet. Snovolovka nije ni znala što ju je snašlo, a mama se, promatrajući prizorište i razmišljajući o prehrambenim benefitima ptičjeg pokrova i dohrani koja uključuje perje prisjetila neke stare sličice iz vlastite predpotopne slikovnice: lisica se pogostila kokoškom, a ne bi se to ni znalo da liji nije iz usta izvirilo kokino pero.

Želeći sačuvati simbiozu od perlica, tanke užadi, metalnih zvončića i okljaštrenih perca dok djevojčica malo ne stasa, i ne sazriju joj prehrambene navike, mama je do daljnjega snovolovku umirovila na dnu ormara. Prolazili su dani, djevojčica je rasla, snovi su joj postajali sve brojniji i živopisniji, i rituali pred spavanje sve verbalniji. I dalje malena, ostavila je kinderbet iza sebe i uselila u veliki bijeli krevet, na kojem je bilo baš jedno posebno mjesto za hvatačicu snova. Koja se jedne večeri, malena i samo s jednim setom perja, ali i dalje graciozna i lijepa, vratila se na velika vrata.

Sad ću ti nešto pokazati, mama bi tako uvijek započela kad bi htjela pažnju. Još je zvecnula zvoncima da je zarobi i zadrži, i ispričala priču:

Ovo se zove snovolovka, i to je mreža koja hvata snove. Ti legneš u svoj krevet, zaspiš i sanjaš. Kad sanjaš nešto lijepo, taj se san uhvati u ovu mrežu i čeka te kad se ujutro probudiš pa ostane s tobom cijeli dan. A kad sanjaš nešto što nije lijepo, neke ružne snove, oni se spuste po ovom perju kao po toboganu, i odu daleko od tebe, da se više nikada ne vrate.

Svidjela joj se priča, mreža, tobogan, zvončići, a perje još i davno prije. I stalno je uzimala stvarčicu u ruke i zveckala, ali uvijek bi je vratila na mjesto, jer ne radi na daljinu, i snovi se love jedino kad si u krevetu i kad je mreža na svom mjestu, tako to funkcionira.

Onda je nekoliko dana nakon što je otvorila sezonu lova na snove, na ceduljici prikvačenoj za obruč , mama pročitala drukčiju priču. To stvarno jest mreža koja ščepa sve što sanjaš, ali princip je drukčiji: ružni su snovi ti koji se hvataju u mrežu i ne dopiru do tebe, a lijepe sanje skliznu perjem i okruže te u snu i na javi. Moram sad okrenuti tu priču, pomislila je, i to odmah večeras, u pripremama za spavanje i noćni snovolov. Nije to nikakv problem, izmisliš i ponavljaš, nova verzija postane jedina, i dijete se ubrzo više ne sjeća one stare. 

Ali odlučila je da ipak to neće učiniti. Razmislila je, prisjetila se da je istina problematična tvorba i da je opasno vjerovati u crnobijeli svijet i jednu jedinu priču, i vidjela scenarij: jednom će - možda - djevojčica postati žena i nekom ovo poželjeti ispričati, i započet će sa sad-ću-ti-nešto-pokazati, i reći će, priča ide ovako, ali moja je mama pričala da...