Bila je ta jedna žena imenom Mariarosa Dalla Costa, Talijanka - nemojte je tražiti na Google Images, izgleda malo kao Gadafi pa se nećete moći otresti dojmu, a stvar je ozbiljna. Bila je, dakle, a mislim da i dalje jest, Mariarosa Dalla Costa, koja je u Italiji sedamdesetih godina pod utjecajem marksističke teorije rastavila taj isti marksizam na proste faktore. Rad se ne može definirati samo kao doprinos općoj ekonomiji, rekla je, jer taj je rad gotovo pa isključivo muški, i što ćemo onda s radom žena kod kuće? U rad žena kod kuće uključila je reprodukciju i kućanske poslove, i u nizu pamfleta, par važnijih tekstova i javnih istupa potpuno preuzela retoriku pokreta za radnička prava i pozvala žene zaposlene u kućanstvima na štrajk. Što ne bi bilo ništa čudno ni revolucionarno da je mislila na kućne pomoćnice. Ali ona je mislila na žene koje crnče u vlastitim kućanstvima, i pozvala ih je da zahtijevaju, redom, kraće radno vrijeme, godišnji odmor i veću plaću za svoj kućni rad. Kad rade izvan kuće, žene rade u gorim uvjetima nego muškarci, a kad rade kod kuće, ne dobivaju plaću. Ukratko, platite nam kućne poslove. Pranje suđa - toliko. Pranje veša - ta i ta svota. Slaganje i peglanje tog istog veša - XY sitnica. Kuhanje i posluživanje skuhanoga za nevjerojanih toliko i toliko (dodaj valutu). A djeca i sve oko djece, može po stavkama na rate, a može i sve u paketu - preporučamo ovo prvo, jer nakupi se tu. To je bilo 1974., i poprimilo je razmjere kampanje nazvane "Plaće za kućni rad".

I sad bih ja produbila raspravu s Pat Mainardi i Politikom kućnih poslova te dodala  fusnote, linkove i popis literature, ali nisam htjela o tome pisati. Htjela sam pisati o peglanju to jest glačanju, nastavno na gniježđenje iz prethodnog posta i na jednu raspravu na fejsbuku o tome treba li beblju opremu i tetrapelene, ako su oprane na 95, još i peglati. Ovaj uvod je samo da post bude pametan i intelektualan umjesto banalan.

Ne da ima nečeg banalnog u peglanju. To je umjetnost, oduvijek mi je jasno, samo što se prije nisam njome bavila. Kod nas svatko pegla svoje košulje: ja onu jednu svoju koja se pegla (uglavnom rukave i kragnu), a muž svojih trideset i sedam. Imam i tih nekih par majica - sviđa mi se ovaj baggy trend - pa ako ih ne uspijem razvući po dasci i opeglati na sebi onda ih svežem u čvor.

A onda je došlo dijete, otišao moj radni stol i na njegovo mjesto (stola, ne djeteta) došao stol za peglanje. Kao da mi nije dosta što nemam vlastitu sobu, ironična me sudbina još lijepo izglačala. I šta ću, kad je već taj stol tu, počela sam ga koristiti. Ne zato što sam pobornica teze da se sve dječje treba peglati iz sterilizacijskih razloga, nego zato što stvarno ne izgleda dobro kad mi je dijete zgužvano. A dobro izgleda kad se sve lijepo ispegla i složi pa je spremno za oblačenje. Ili te tetrapelene, jednostavno ih ne možeš lijepo složiti ako nisu popeglane. A u sklopu moje već spomenute opsesije strukturom i redom tj. brigom o gnijezdu i uklanjanjem bijele buke bitno je da je lijepo složeno. Nadam se da taj virus slaganja ne drži dulje od godinu dana ukupno.

A kakvu sam tek peglu kupila! Govori deset jezika s 2400 W i šišti paru na jedanaestom. Jeziku. I kad baš ono uđete u tu spiku, ima tu i aksesoara za kupiti: posude za destiliranu vodu, krpice i tubice za čišćenje površine pegle. Otkrila sam cijelu novu sekciju u Muelleru. Zabave nikad dosta. A kad smo već kod zabave, jeste vidjeli Tubieja? Suši, pegla, i sve za nevjerojatnih 7650 kuna. To je kao neko revolucionarno rješenje iz Njemačke. Jer da je iz Švedske, bilo bi jednako inteligentno, ali sigurno ne bi jadničak tako korpulentno izgledao. Ne znam kako bi mu obukla robicu broj 74.