Igračke na podu, na stolu, u krevetu, vrtić iliti ogradica puna igračaka, pijukanje na kauču, zavijanje sirene iz kade, zečevi i medvjedi na ljuljačci u vrtu - šta ću, sjednem s njima redovito, kažem, ja sam Alisa, možemo li umjesto čaja popit kavu - i još jedna dvije tri hrpe svijetleće zveckave ciktave plastike na parketu i na pločicama. Uobičajen prizor u stambenim jedinicama u kojima obitavaju djeca. I neizbježan k tome - industrija razvijena oko dječje igre nalaže vam da kupujete i kupujete igračke, i da ih kupujete još i još i još. I ne samo sebi, već i svojim bližnjima s djecom. I kad vam se učini da dijete ima previše, ili barem dovoljno, onda skužite da im je istekao rok trajanja (piše na kutiji i na etiketi za koju su dob). Pa onda bržebolje u šoping, jer nećete valjda dopustiti da se vaše dijete od 7 mjeseci muči s igračkama koje su od 0 do 6?

Svi znamo da preobilje igračaka nije dobro za stambeni prostor ni za novčanik, ali nije baš dobro ni za bebače. Mama mi je prva skrenula pozornost, onda sam to skužila po djetetu, i na kraju pronašla u literaturi - to je obično redoslijed kojim se kod mene stvari odvijaju.

Da izvučem par pametnih iz svoje praktičnoteorijske riznice: kažu, prve igračke trebale bi biti što jednostavnijih boja i oblika, kad dijete vidi samo na blizu i još ne registrira boje. Tješilice su super stvar - mi smo prvu naslijedili od Matije: potpuno bijeli polu-zeko hipnotičkih očiju na križiće i dugih ušiju, mekanog krpastog tijela - i curka ga je vrlo brzo počela registrirati i u budnom stanju pomno motriti. Poslije, kad je dijete počelo doživljavati boje, imali smo šarenu neman, neku wannabe kravicu s ogledalcem, ringovima i zvečkicom - od otprilike dva mjeseca pa sve do neki dan, mogla se time zabavljati pola sata u komadu, na podu ili u kolicima. Nakon te prve dvije igračke, posebno kad sam skužila da odlično reagira na plišance, počela sam raspakiravati i prati jednog po jednog medu-zeku-macu i okruživati je time. I točno sam vidjela što je moja mama mislila kad je rekla da je ne treba zatrpavati: veselje je bivalo sve veće, ali attention span sve kraći. Isto je bilo i kad je igračke počela hvatati i premetati po rukama: drži jednu, daš joj drugu, odmah ispusti i zaboravi prvu. Pa si mislim dok to gledam, ovo je ekvivalent cyberspaceu i shizofrenom kliktavom okruženju i otvaranju petnaest prozora odjedanput, samo što mjesto radnje nije ekran mog računala, već didaktička dekica. Možda je primjedba pretjerana, ali nema ništa loše u tome da dijete - koje je još beba, kao što me nekad znaju podsjetiti, što god to značilo - pustim da se koncentrira na jednu stvar prije nego mu uvalim drugu, treću i četvrtu. To je kao s onim vječnim pitanjem kako ih obući dok su mali, i najboljim odgovorom - kao sebe. Jel mu hladno toplo vruće - ako vi imate kratke rukave, nema razloga da dijete ima bundu. Ako vama gomila podražaja zveckanja boja zvukova glasova ometa koncentraciju, zamislite tek kako je djetetu u svakodnevnom sveobuhvatnom procesu učenja.

Od tada imam princip da joj dajem iste igračke dok se ne izguštira, a onda ih maknem sa strane i dam joj nove. Ima tih fora koje su igračke dobre za koju dob, i u ovoj knjizi - koje se još nisam uspjela temeljito dokopati - ima dobrih smjernica. Dosta sam toga zanimljivoga našla i u ovom članku o stimuliranju psihomotornog razvoja djece - ideje su super, a još je bolje i za roditeljsko samopouzdanje sjajno kad skužite da ste već sami, instinktivno ili angažirajući se u igri s djetetom, došli do toga. (Hvala, Monika. I sori još jedanput što smo ti s tri zuba dekapitirali kornjaču.)

U knjizi iz većspomenutog naslijeđenog paketa koja se vodi principima razvojne psihologije i počiva na tzv. Praškom programu za djecu i roditelje - Razvoj djece kroz igru - spominje se zgodna razlika između kronološke i razvojne dobi. Jer, mada je redoslijed razvojnih faza kod sve djece manje-više isti, ne razvijaju se sva djeca istom brzinom, i to je posve normalno. Zato pri igri i ostalim aktivnostima više treba pratiti djecu i voditi računa o njihovom razvojnom stupnju, a ne toliko kronološkoj dobi. Ista knjiga podupire i ideju o igračkama i izlaganju djece višku podražaja: djetetu treba nuditi jedan po jedan predmet i pospremati ih redovito kad mu prestanu biti zanimljivi.

To je to o podražajima - a što se spomenute knjige tiče, vrijedi u nju zaviriti, brzo se čita i ima zgodnih sugestija za igre i razvojne poticaje. Prijevod nije loš. Doduše, profitirao bi od brušenja, ali božemoj, uzmi ili ostavi. Ili čitaj na njemačkom.