Priznajem, zajebala sam se, i to žestoko. Nije prvi put, a sigurno ni zadnji. Ali baš jesam. Kad god su mi stvarni ljudi i virtualne forumske i fejsbučke osobe govorili o regresiji kod djece kao ideji vezanoj uz "traumatske doživljaje", ili, blaže, neke prijelomnice u njihovim malim životima, bila sam u najmanju ruku skeptična, a u najveću sam smatrala da je to još...
Ne postoje roditelji koji vole tuđe savjete, ma koliko dobronamjerni ili potencijalno iskoristivi bili. U formi sad-ću-ti-ja-reći ili trebaš-napraviti-to-i-to, to jednostavno ne funkcionira. Slušate te savjetodavce i mislite, ja nisam ti, moje dijete nije tvoje dijete, moj život nije tvoj život, to kod mene ne pali. Znam to na vlastitom primjeru, i na primjerima primjeraka kojima sam okružena, i svjesno izbjegavam to raditi....
